Foto: Rober Anić / PIXELL
Navodno je ponavljanje majka znanja.
Ali ponavljanje može biti i majka „sranja“.
Ova druga tvrdnja nije samo zgodan feralovski naslov.
Nego i gorka činjenica.
Zavisi od toga što ponavljaš.
Sranje fakat može biti ogromno.
A ako ne znaš šta je bilo, ili se praviš da nemaš pojma, ali imaš ambiciju opetovano podučavati druge.
Da je sve bilo baš tako kako kažeš.
I da je tako baš i trebalo biti.
Kao kad Marko Perković prigodnog nadimka Thompson glumata veeeelikog domoljuba.
Čija je nedvojbena karizma izgrađena na izmišljenom narativu.
Drugim riječima – priča na kojoj počiva medijska strategija Perkovićeva PR-a nije dokumentarac nego bajka.
Koja se, za ogroman broj njegovih fanova, pretvorila u legendu.
A kad se u javnom prostoru nešto neprekidno ponavlja da bi „od govna bila napravljena pita“ nikada nije previše ponavljanja kojim se znanje odvaja od sranja.
Dakle… Marko Perković Thompson i njegovi hvale se rekordnim brojem prodanih ulaznica.
Za koncert na zagrebačkom Hipodromu koji je najavljen za početak srpnja.
Skupe ulaznice „planule“ su u nekoliko sati.
A preprodavači su ih „uvaljivali“ i za nekoliko stotina eura.
Na kraju, službeni podatak kaže da je prodano više od 280 tisuća ulaznica.
Pa su organizatori zatražili od Grada Zagreba termin i za drugi „dernek“.
Prije dva mjeseca na ovom mjestu komentirao sam sramotnu odluku da Thompson pjeva na dočeku „srebrnih“ rukometaša.
Bijedno pravdanu objašnjenjem „Dečki su to tražili, pa su valja zaslužili da im se želja ispuni.“
Kao da je skup na javnom mjestu u organizaciji vlasti nekakva „željoteka“.
Za koju ne važe nikakva pravila.
Izuzev pravila da će hrvatski političar na bilo kojoj razini vlasti „pojesti“ svako sranje.
Da bi zaradio pokoji politički bod.
Političari svih boja nadaju se ponešto ušićariti od Thompsonova derneka, a mediji ga tretiraju kao da je to nevini estradni događaj
Pa je tako HDZ-ov premijer čak i javno pozvao Thompsona da se ukaže na dočeku rukometaša.
A „možemovac“ gradonačelnik je ostao kuš.
Tada sam napisao da je prešutnom podrškom ukazanju Thompsona na javnom skupu u Zagrebu, u organizaciji vlasti, Tomašević pokazao politički kukavičluk.
Te da čime god i koliko god bio ucijenjen, nema baš nikakav izgovor za svoj politički kukavičluk.
A time si je ujedno onemogućio sprječavanje najavljenog Thompsonovog koncerta na Hipodromu.
Ne davanjem dopuštenja da koncert bude održan.
I evo nas sad…
Svakom iole bistrog uma jasno je da će taj koncert (ili dva) na Hipodromu biti – politički skup.
Iako s pozornice neće doći nikakva eksplicitna politička izjava.
Bar ne u vidu izravne podrške dnevnopolitičkim potrebama i željama.
Ali će se „lijevi“ i „desni“ nadati da će ušićariti ponešto od tog događaja.
Koji je i policija odmah ocijenila kao javni skup visokog rizika.
Pa će ga shodno tome osiguravati.
Ali i dalje će se svi praviti da je sve u redu.
Uključujući i mainstream medije koji se, u najavama tog skupa, malograđanski natječu u „klikabilnim“ naslovima.
Uglavnom očarani činjenicom da je Thompson prodao rekordan broj ulaznica u rekordnom vremenu.
Postigavši svjetski rekord u broju prodanih ulaznica za jedan koncert.
U društvu temeljenom na mitomaniji najjače emocije su one koje su destruktivne
Budala se ponosi onime čega se pametan srami.
Toliki narod nije pokupovao silne ulaznice za Thompsonov nastup (samo) zbog glazbe.
Daleko važniji razlog je činjenica da ogromna masa, i to pretežno mladih, Thompsona smatra ikonom svetog domoljublja.
Jer su odgojeni u društvu koje počiva na mitomaniji.
I u kojem pojmovi ne opisuju stvaran sadržaj.
Budeći time u masi snažne emocije.
Pa nije zgorega, u ime znanja, još jednom podsjetiti na količinu sranja.
Kojim je obložena javna slika o dragovoljcu iz Čavoglava, seoceta s dvjestotinjak stanovnika u Petrovom polju, u Drniškoj krajini.
Prije svega, usporedba Thompsona s bilo kojim estradnim izvođačem za čiji je jedan nastup prodana enormna količina ulaznica potpuno je deplasirana.
Pa tako i s Bijelom dugmetom, s kojim ga mediji ovih dana rado uspoređuju.
Zlorabeći sintagmu „pastirski rock“ koju je smislio pokojni Dražen Vrdoljak nakon prvog albuma Dugmeta.
Thompson je jedinstven.
Kategorija za sebe.
Kategorija filoustaškog nacionalizma.
Jer niti jedan „domaći“ izvođač koji je nastupao na ovim prostorima, a niti inozemni, nikada nije glorificirao zločin i zločince.
Što je Thompson učinio izravno, pjevajući.
I izvan pozornice, u početnim izjavama i intervjuima.
A što dio njegovih fanova i danas čini, ikonografijom, ali i verbalno, na njegovim koncertima.
Misleći da je to domoljubno ponašanje.
Nažalost, prešutno odobreno jest, unatoč tome što je protuzakonito.
Jer se takvo ponašanje u Hrvatskoj ne kažnjava.
Ili se kažnjava rijetko.
I blago.
Ali i dalje se dopušta održavanje skupova na kojima se takvo ponašanje potiče i širi.
Za slavljenje zločina ne smije biti zastare niti društvene rehabilitacije
Dok je Thompsonu zabranjeno nastupati u dijelu EU zemalja, a u drugima i nije niti pokušao nastupiti jer bi dobio „odbijenicu“.
Jedna PR zvijezda, u jednoj od rasprava na društvenim mrežama povodom zagrebačkog koncerta, napisala je kako Thompsonu ljevičari ne mogu još uvijek oprostiti nekadašnje ustašluke.
Možda je taj čovjek zapravo ironizirao tako suptilno da ja to ne umijem dokučiti, ali politička orijentacija ne bi smjela biti odlučujuća u slučajevima javnog slavljenja zločina.
Za koje ne smije biti zastare niti društvene rehabilitacije.
Pogotovo kad se onaj tko je taj krimen počinio nije javno pokajao.
Nego ga je ugradio u temelje svog poslovnog uspjeha.
Da ironija bude veća, u Thompsonovoj pomno građenoj biografiji sve je lažno.
Izuzev njegovog ustašluka.
Prije svega Bojna Čavoglave iz prve Thompsonove pjesme, koja ga je i ispalila u orbitu, nije nikada postojala.
Također to selo nikada nije stvarno napadnuto.
Prema iskazima ljudi koji su proveli mjesece na položajima u Perkovićevom rodnom selu, njega u to vrijeme i nije tamo bilo.
Hajde, recimo da je sve to u okvirima dopuštene „umjetničke“ slobode.
Ali što ćemo s činjenicom da se „Bojna Čavoglave“ isprva zvala „Oj, ustaše, braćo mila iz Imotskoga“?
Pa je malčice „prilagođena“ – uglavnom u naslovu.
I inače je Thompson sklon raznim prilagodbama, kad mu to koristi u „bildanju“ statusa domoljubnog prvaka.
Tako mu nije bilo strano niti ukrasti melodiju četničke pjesme „Nad Kraljevom živa vatra seva“.
I pretvoriti je, izmjenom teksta, u „Anica, kninska kraljica“.
Dva brata uboga: Dok Gedža, uz harmoniku, prebrojava četnike, Thompson na istu melodiju „roka“ o paljenju Krajine do Knina
Dok, na primjer, Nikola Urošević Gedža prebrojava četnike uz harmoniku, Marko Perković Thompson najavljuje da će zapaliti „Krajinu do Knina“ i „dva-tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba“.
U svom najvećem hitu „Ako ne znaš šta je bilo“ Marko Perković, po običaju, uz regije u Hrvatskoj dodao je i dio Bosne i Hercegovine.
I to, naravno, čak ne kao Hercegovinu, nego izrijekom kao zločinačku tvorevinu Herceg-Bosnu.
A u najnovijoj uspješnici „Nepročitano pismo“ krivotvori sadržaj pisma koje je hrvatski ban Petar Zrinski napisao svojoj supruzi Katarini večer prije svog pogubljenja.
U Thompsonovoj verziji ban je napisao pismo koje pršti hrvatskim domoljubljem.
A to pismo je zapravo intimna poruka s izrazima ljubavi prema supruzi.
Tko ne vjeruje može provjeriti.
Pismo se i danas čuva u arhivu Zagrebačke nadbiskupije.
A možete ga pročitati i tu: https://hr.wikisource.org/wiki/Moje_drago_serce
Dobro, hajdemo i to „muljanje“ pripisati „umjetničkoj“ slobodi.
Samo… sva „umjetnost“ Marka Perkovića Thompsona pokazuje se jedino kao umijeće.
Prijetvornosti.
Koja mnoštvo tjera da se uneredi od ushita.
Ono mnoštvo koje nije u stanju pojmiti razliku između znanja i sranja.
Ignorirati to krajnje je opasno.
Nema tu nikakve neutralnosti.
Kad se praviš da ne znaš šta je bilo, postoje samo dvije mogućnosti.
Ili sereš ili si posran.
