Tko god je ikad došao u doticaj s Perom Buntićem i proveo makar pet minuta u razgovoru s njim, morao je otići s tog susreta u uvjerenju da se sa svijetom može dogoditi milion raznih čuda, što lijepih, što ružnih, ali da se nikad neće desiti to čudo da Pero neće više biti tu i da neće svojim iskrenim veseljem i kratkim pričama podići raspoloženje čak i onome kome se učini da izlaza nema. Energija kojom je isijavao, pozitivne vibracije koje je širio oko sebe i činjenica da ga je bilo svugdje, a čak se i meni koji jesam svugdje, činilo da je Pero uvijek korak ispred i da će ga tamo svugdje uvijek biti više od mene, činili su se neiscrpnima. Ono što smo na kraju i na slučaju njegovog iznenadnog i pretužnog odlaska saznali, jeste to da nikad ne možemo znati kad ćemo se zaustaviti i da je, s obzirom na tu činjenicu, jedino ispravno živjeti kao Pero Buntić, tj. širiti dobru energiju među ljudima i uzimati od života sve što ti pruža.
Kad čitatelj pročita ovaj prvi opis tog čovjeka, može steći potpuno krivi dojam da je riječ tek o veseljaku i nekome tko nema vlastitu profesiju, nego živi život zabavljajući sebe i druge. A ništa ne bi bilo dalje od istine od toga.
Pero Buntić je prije svega bio odličan vinar, potom izdavač, a na koncu i prosvjetitelj koji je prije nekoliko godina u Mostaru, koji takvu vrstu knjižare koja komunicira s čitavim jugoslavenskim prostorom i zbog koje se konačno niste morali maknuti iz Mostara da biste nabavili neko novo izdanje sa svih strana ili vidjeli i čuli uživo autore iz kompletne regije, kako se danas uobicava nazivati jugoslavenski prostor, nije nikad zapravo imao. I više je Pero Buntić učinio za kulturu Mostara i vraćanje urbanosti tom gradu, nego što su svi u gradskom uredu za kulturu zajedno to napravili.
Živeći u nekoliko sredina i konteksta, on se začuđujuće uklapao u svakog od njih, što možda i bolje od onoga što je u fizičkom smislu ostalo iza njega, svjedoči o širini koju je imao. Jer Buntić je jednako bio dobar domaći čovjek i vinar u Međugorju, kao što je bio prosvjetiteljski izdavač poezije talentiranih marginalaca, skrajnutih bilo zbog toga što se nisu znali ili uspijevali probiti na veliku scenu, bilo zbog njihove odjednom neželjene nacionalne pripadnosti, ali i čovjek koji je objavljivao stihove velikog pjesnika Mile Stojića i bio toliko uporan i svjestan da je bitno, pa da objavi i jedinu zbirku pjesama Mirka Kovača. Na koncu, u ovoj nesretnoj Bosni i Hercegovini, čiji su narodi posljednjih desetljeća udaljeniji nego što su ikad bili, Pero Buntić se kao čovjek koji dolazi iz ozloglašene zapadne Hercegovine, s čitavom simboličkom prtljagom koju ta činjenica nosi sa sobom, a vuče korijene iz onog koliko i iz ovog rata, jednako dobro osjećao, koliko je bio i odlično i toplo primljen u Sarajevu, među poslovnim, ali i kulturnjačkim krugovima.
Tom međusobnom poštovanju pa i nekoj vrsti fascinacije sam u više navrata i neposredno prisustvovao, pri čemu mi je u glavi ostala nezaboravna scena kad mu je Dino Mustafić prilikom upoznavanja rekao da mu je draže što sada upoznaje njega, nego da je Orson Wellesa upoznao.
Pero Buntić je bio čovjek koji bi u bilo kojem vremenu da je živio, bio isti čovjek, jednak i pažljiv prema svima. A takvih je premalo. Time pak što je to dokazao ostajući primarno čovjek u ovom našem dobu kad je bilo najlakše popustiti i ne biti čovjekom u punom smislu riječi, ispisao je možda i najbolju posvetu životu kojeg je vodio. I još je nešto po ovom pitanju bitno. Mogao je on ostati čovjekom i na način da ne učini nikome ništa nažao i da ide kroz život i svijet samo s humorom i ponekom toplom riječi za nekoga. Ali on je, bez obzira što to nije pretjerano pokazivao, itekako bio svjestan društvenog i političkog konteksta u kojem je živio, pa je onda s toliko javnih gesti, bilo izdavačkih, bilo ljudskih jasno pokazao da o tom kontekstu ne misli ništa dobro i da mu se suštinski protivi, ali ne odustajući ni od vlastitih stavova, ni od backgrounda iz kojeg je dolazio.
Takvu vrstu ljudskosti, hrabrosti i umijeća ima toliko malo ljudi, da je jasno kako smo izgubili mostograditelja kakvog nećemo skoro imati, makar da će iza njega ostati dovoljno i ljudi i fizičkog nasljeđa i energije, da će Pero i dalje biti tu.
