Pod uvjetom da se ove odluke provedu do samog kraja, ne mogu a da ne postavim pitanje u kojem svijetu žive i ko su ti ljudi koji ne smatraju povećanje minimalca kao odluku od historijskog značaja za radničku klasu Bosne i Hercegovine. Da li su u pitanju ljudi zamagljenih rožnica koji često nisu svjesni svojih interesa, nego im ih neko nameće na dnevnoj bazi, ili su to oni koji su u hausizmu koji živimo trideset godina obezbijedili privilegije, pa ne bi da mnogo talasaju ovaj zen od statusa quo naše države.
Kako god, neuređenost bosanskohercegovačke društvene stvarnosti na svojoj koži najviše su osjetili radnici s dna stratifikacijske ljestvice čiji je rad godinama bio maksimalno iskorištavan i minimalno plaćen. Status quo na političkoj sceni nam je postao prirodna pojava, a država nam se nalazi na trećem mjestu po odlivu mozgova u cijelom svijetu, kako navodi The Economist.
Napuštanje zemlje međutim nije karakteristično samo za visoko obrazovani kadar, već je sve ove godine ovaj trend išao rame uz rame s trendom iseljenja i radnika sa srednjom stručnom spremom.
Lopovluk pod plaštom patriotizma
Lista štetnih pojava po društvo koje smo normalizirali je duga, a na njenom vrhu nalazi se definitivno stav da si „na svoju ruku“ ako ne kradeš!
Potkradanje državnog budžeta koje se odvija u Bosni i Hercegovini više decenija, skupa s nepoštenim odnosom vlastodržaca i poslodavaca prema radnicima, doprinijelo je cvjetanju feudalističkih navika u poslovanju. Siva ekonomija, kao posljedica ovakvog stanja stvari, pustila je svoje korijene i bez potrebnih reformi na ovom polju radnici u Bosni i Hercegovini osuđeni su na nastavak Sizifovog posla u poslovnoj sferi naše države i društva.
Plate u koverti ustvari su odraz ove agonije i potkradanja državne kase, čime je Bosna i Hercegovina do danas izgubila finansijska sredstva koja u ovom trenutku ne možemo ni izračunati niti tačno odrediti.
Real Madrid ispod Majevice ili u fudbalu para nema
Najbolji primjer javnog potkradanja budžeta su fudbalski klubovi u Bosni i Hercegovini. Nije mali broj svjetskih zvijezda koje su se odrekle visokih primanja u klubovima u kojima su igrali da bi zaigrali za španske fudbalske gigante Real i Barcelonu.
Almir Husić/Foto: FK Tuzla City
Ako ste mislili da su najpopularniji klubovi u Bosni i Hercegovini Željezničar, Sarajevo, Velež, Zrinjski, Borac… grdno ste prevarili. To je klub zbog kojeg su igrači iz Srbije i Hrvatske napuštali ugovore gdje su mjesečno primali po deset hiljada maraka da bi zaigrali za Tuzla City za 1600 KM.
Tuzla City je objavio izvještaj o prihodima i rashodima za 2023. godinu, u kojoj je imao prihod u iznosu od 1.050.269 KM sa rashodima u iznosu od 1.042.770 KM, dok su na troškove plata i ostalih ličnih primanja na godišnjoj razini potrošili 583.399 KM. Ako uzmemo u obzir da jedan profesionalni fudbalski klub ima otprilike 30 igrača u svom timu, ovaj tuzlanski klub na troškove plata i ostalih ličnih primanja je na mjesečnoj razini potrošio 48.616 KM, što znači da je iznos plata na mjesečnoj razini iznosio 1620 KM bruto plate na svakog igrača.
Treba napomenuti da je ovo samo izračunati trošak za igrače FK Tuzla City i da u obzir nismo uzeli stručni štab, trenere i ostalo osoblje kluba.
U štrajk zbog povećanja plata
Siva ekonomija predstavlja samo jedan problem bosanskohercegovačke ekonomije i reforme na ovom polju su više nego nužne. Mijenjanje karaktera liste o kojoj je bilo riječi gore u tekstu trebao bi biti prioritet kako građanstva tako i vlasti.
Povećanje budžeta države i korektnija isplata plata radnika bio bi idealan početak?
Napuštanje feudalističke norme poslovanja i plaćanja u 21. vijeku trebao bi biti jedan od glavnih ciljeva, ali pri analiziranju stavova u pogledu ove tematike naišli smo na vijesti za koje smo prvobitno mislili da je autor satiričan i duhovit, ali ne, vijest je, na našu nevjericu, imala ozbiljan kontekst…
Predstavnici poduzetnika zaprijetili su štrajkom radnika zbog povećanja plata radnika. Nije News.net, nije Monty Python, već Bosna i Hercegovina. Ideja o ekonomskim reformama i povećanju plata radnika davno je izbačena iz javne sfere kao stručna rasprava.
Kako nam je naveo magistar ekonomskih nauka Faruk Hadžić, on odbija bilo kakvo komentiranje ovog zakona do momenta kada cijeli narativ vezan za ovu temu izgubi političku pozadinu.
Faruk Hadžić/Foto: Buka
Po njegovom mišljenju, Zakon o radu koji je najavila Vlada Federacije BiH krajem prošle godine postao je duboko ispolitizirana tema koja trenutno nema dodirnih tačaka s ekonomskom branšom koja bi se trebala ustvari u prvom redu i baviti njim.
Na sjednici Ekonomskog-socijalnog vijeća, koja je održana 13. januara, usaglašeno je da najniža neto plata iznosi 1000 KM, dok se Vlada Federacije BiH obavezala da će do sljedeće sjednice, koja je zakazana za 20. januar, pripremiti set mjera za rasterećenje privrednika.
Na pitanje o pojedinostima subvencija za privrednike Federacije BiH, kao i najavljenim reformama, dobili smo odgovor od Aleksandra Vukovića, savjetnika ministra za razvoj, poduzetništvo i obrt Vlade FBiH:
„Kada su u pitanju radnici u tim obrtima, razlika u doprinosima između 619 KM i 1000 KM će biti subvencionirana putem resornog ministarstva kao dio paketa mjera očuvanja radnih mjesta. O svemu ovome pravovremeno je obaviještena Obrtnička komora Federacije BiH, koja je obavijestila sve svoje članove. Vlada Federacije BiH će vrlo brzo usvojiti budžet za 2025. godinu, u kome će biti subvencije za doprinose za kategorije obrtnika, malih i srednjih preduzeća.“
Aleksandar Vuković/Foto: Federalno ministarstvo za razvoj, poduzetništvo i obrt FBiH
Pored pojedinosti o subvencijama, Federalnom ministarstvu razvoja, poduzetništva i obrta također smo poslali upit o razlozima donošenja ove odluke na ovakav način.
„Imajući u vidu da su poslodavci na osnovu prethodne Uredbe o isplati pomoći radnicima u posljednjih šest mjeseci ispunili samo 9,6 posto raspoložive mogućnosti pod apsolutno nedostojnom tvrdnjom o navodnoj diskriminaciji radnika, neophodnost intervencije Vlade Federacije BiH nije se mogla odgađati.“
Najvažnija odluka Vlade Federacije BiH u njenom mandatu koju mora pratiti fiskalna reforma
Ekonomski stručnjak i nekadašnji ministar finansija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu Adnan Faladžić osvrnuo se na ovaj zakon:
„Odlukom Vlade FBiH o minimalnoj plati, jednom od najvažnijih socioekonomskih odluka, Vlada FBiH pokrenula je proces zaštite radnika u FBiH, i to onih najugroženijih, i za iste obezbijedila minimalnu platu od 1000 KM (oko 190.000 radnika). Na ovaj način, Vlada FBiH je omogućila da minimalna primanja zaposlenih u FBiH u 2025. godini ne mogu biti niža od 1200 KM.“
Adnan Faladžić, ekonomski stručnjak i nekadašnji ministar financija u HNK/Foto: Hayat
Po Faladžićevom mišljenju ovdje se radi o najvažnijoj socioekonomskoj odluci ove vlade u njenom postojećem mandatu.
Faladžić se osvrnuo i na najavljene subvencije Vlade Federacije BiH prema privrednicima:
„Nastavak poreske reforme, tj. donošenje fiskalnih zakona, treba da ispuni i drugi cilj spomenut u ovom tekstu a to je da se poslodavcima omogući plaćanje doprinosa po nižoj stopi i na taj način se rasterete privredni subjekti u Federaciji BiH od plaćanja visokih obaveza po osnovu doprinosa na plate i iz plata“, ističe Faladžić.
Teško vrijeme za nas rajske direktore
Da nije teško samo radnicima u BiH, već da kraj s krajem krpe i direktori najvećih firmi u Bosni i Hercegovini, valjda je očigledno. Kada vidite koliko niske plate dobivaju direktori, jedino što vam pada na pamet jeste da uposlite pomozi.ba radi pokretanja humanitarne akcije za dotične.
Najbolji primjer je predsjednik Udruženja poslodavaca Adnan Smailbegović, koji po izvorima portala Tačno.net ima 1024 KM mjesečno, a po njegovoj izjavi između 1500 i 1600 KM. Top lista nadrealista je po ko zna koji put pronašla put do bosanskohercegovačke stvarnosti.
Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca/Foto: Slobodna Bosna
Adnan Smailbegović tvrdi da je odluka Vlade ishitrena i da nije pripremljena na pravi način. Po njegovom mišljenju subvencije nisu najbolje rješenje jer imaju selektivni karakter i fokusirane su uglavnom na mala preduzeća. Drugi problem koji ističe Smailbegović jest nepostojanje kapaciteta malih preduzeća za prikupljanje potrebne dokumentacije kako bi se ostvarili benefiti očekivane subvencije, što će za rezultat imati zapostavljanje svakodnevnog rada u preduzeću. On tvrdi da već sedam-osam godina njegovo udruženje radi na smanjenju doprinosa na nivou Federacije BiH.
Interes u provođenju reformi i dizanju minimalne plate ima zasigurno puno više od 190.000 radnika samo u Federaciji BiH. Jedna od normi u Bosni i Hercegovini je i norma nepremostivog jaza između potrošačke korpe i primanja radnika, koji uglavnom ne ostvaruju ni približan iznos za dostojanstven život u Bosni i Hercegovini. Osnovne životne potrebe ne mogu i ne smiju biti luksuz, ne samo iz razloga što takvo nešto nije normalno imati kao društvenu i ekonomsku normu nego i zato što ovakvo stanje stvari sa sobom otvara i druge društvene probleme koje nije moguće riješiti bez reformi na polju ekonomije, pravne države i stvaranja dostojanstvenog života običnog čovjeka u Bosni i Hercegovini.
Pitanje prava radnika i prepoznavanje naših sopstvenih interesa ključ je prelamanja statusa quo i trenda odliva mozgova u korist budućnosti radničke klase Bosne i Hercegovine i normalnog života u njoj.
