foto: FENA
Hrvatski suci opet su dignuli glavu, pa od ponedjeljka 22. siječnja dva tjedna priređuju „veselje“ CRO premijeru, Andreju Plenkoviću, tzv. bijelim štrajkom – odrađuju samo predmete čije bi nerješavanje izazvalo veliku, nepopravljivu štetu državi, tvrtkama ili pojedincu – jer im vlada nije željela smjesta podebljati plaće zatraženih najmanje 20%. Lanjski im je rast plaća, tvrde, vrlo brzo pojela inflacija. Sucima su se u tzv. mjerama upozorenja pridružili državni odvjetnici i tužitelji, koji lani nisu sudjelovali u tzv. bijelom štrajku. Štrajk zbog istih razloga pripremaju zaposleni u visokom školstvu i još neki. Ministar pravosuđa i uprave, Ivan Malenica, uzvrpoljio se u nebranom grožđu, nećkao se i puštao dimnu zavjesu obećanjem o skorašnjem dovršenju paragrafa, kojima vladajući kane „cjelovito povećati plaće“ za svih blizu 250.000 državnih i javnih službenika i namještenika. Naime, ohladiti vrući problem koeficijenata. Neki tehnički razlozi, tvrdi Malenica, onemogućili su HDZ Plenkovićevoj vladi da u obećanom roku ispuni obećanje toj armiji korisnika apanaže s državnih jasala da će novi zakon o (većim) plaćama stupiti na snagu 1. siječnja 2024. godine.
Kako sada stvari stoje, Malenica i Plenković u vrućem su sosu no što su očekivali: suci su počeli dvotjedni tzv. bijeli štrajk upozorenja. Dolaze na posao, ali u punom radnom vremenu odrađuju „neke druge poslove“, ne sa strankama, ne u sudnici, pa… Premijer i resorni ministar pribijeni su uza zid. Povećaju li sada plaće sucima i znatno manje od ultimativnih 20% eda bi prekinuli štrajk i ugasili bijes pravosudnih stranaka, sručit će si na glavu lavinu štrajkova svih ostalih državnih i javnih djelatnika: od školstva i zdravstva do znanosti, kulture, socijale, policije, vatrogasaca… Jer „zašto njima može, a nama ne može?” Ili: „ako sucima može, mora moći i nama ostalima, OK? OK.” Premijer Andrej Plenković, međutim, osorno poručuje da neće pristati ni na kakve i ni na čije ucjene, jer je „netko procijenio da su uskoro izbori, pa je pravi trenutak za štrajk“. Štrajkašima je poručio neka se „urazume i dimenzioniraju“, pa…
Vrag je odnio šalu
Budući da je vrag odnio šalu sudačkim zahtjevom za povećanje plaća – odmah, Malenica je pobrzao primiti sudačko izaslanstvo i ponuditi mrkvu za trenutno ublažavanje njihove gladi. „Ministarstvo je predložilo određena povećanja za pravosudne dužnosnike i suce u vidu materijalnih prava koja dosada nisu imali čime bi se, računamo li i povećanje plaća lani, približili iznosu od oko 700 eura neto za većinu sudaca“, komentirao je ministar vladinu ponudu vodstvu Udruge hrvatskih sudaca. „Time su dobili i više no što su tražili, a ipak štrajkaju. Ne razimijem…“ U manje od godine, suci bi stavili u džep 698 eura neto veće plaće, koje su i dosada bile znatno veće od plaća zaposlenih – također visoke stručne spreme i ne manje odgovornoga i složenog posla – u zdravstvu, školstvu, kulturi, znanosti, državnoj upravi, policiji, vatrogastvu…
Ponuđeni model za suce, priopćilo je potom Ministarstvo pravosuđa, „uključuje uvođenje prava na božićnicu, regres, uskrsnicu, darove za djecu, sistematski pregled, a sve u visini ugovorenoj za državne službenike i namještenike“. Udruga je hrvatskih sudaca uljudno zahvalila na ponudi i sada premijer ima što ima, a građani se dva tjedna mogu pozdraviti s razvodima braka, nastavkom nekih sudskih procesa, upisima nekretnina u gruntovnicama i sl.
Bez obzira na štrajkašno-vladin ping-pong preko neca koeficijenata, koji je sada u prvom planu, zahtjeve vladi za većim plaćama sasvim su jasno – i prije sudaca – istaknule medicinske sestre, liječnici i ostalo medicinsko osoblje, zaposleni u školstvu na svim razinama i još neki, čija primanja dolaze iz državnog proračuna, jasala s javnim novcem. Stanje dodatno komplicira činjenica o tomu da s proljeća počinje serija tzv. velikih izbora u RH – parlamentarni, europarlamentarni, predsjednički, regionalni i lokalni – te u zemljama članicama EU-a, čiji ishodi nedvojbeno utječu i na stanje u tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj. Najmanje zato što je vladajući u bijednoj našoj HDZ – najvjerojatnije opet (euro)parlamentarni izborni pobjednik u RH? – ponizni član, tzv. mali od europučanske (EPP) kužine vladajuće grupacije u Uniji i što CRO premijer Plenković očito puca na neko vrlo utjecajno mjesto u EPP-strukturi u Bruxellesu.
Stoga HDZ Plenkovićevoj vladi – kompromitiranoj stravičnim korupcijskim skandalima, pogrešnim vanjskopolitičkim svrstavanjima i nesuvislim, je li, soliranjima glede&unatoč tzv. prave strane povijesti te slobodnim padom životnog standarda CRO življa, energetskim i sigurnosnim ugrozama itd. – najmanje odgovara val štrajkova, širenje građanskog nezadovoljstva, produbljivanje podjela u društvu i bildanje nepovjerenja u institucije – koje su ionako pod HDZ-ovom kontrolom. Donošenje strogih, pak, paragrafa o sankcioniranju curenja informacija iz državnog i pravosudnog sustava u medije – što vladajućima principijelno nije u interesu: javnost „ne treba znati“, što u svakomu iole demokratskom društvu mora, ima pravo znati – obrambeni je gard HDZ Plenkovićeve vlasti zastrašivanjem zaposlenika u sustavu i, (ne)posredno, novinara. Zato je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) najavilo veliki prosvjed 31. siječnja 2024. pred Banskim dvorima u obranu ugroženih medijskih sloboda.
U ovima turbulentnim predizbornm okolnostima i u RH i u EU uopće nije svejedno tko će, kako i kada vaditi iz vatre taj vrući krumpir polaganja računa građanima za političke, upravljačke i materijalne/ekonomske, je li, (ne)uspjehe vladajućih u odrađenomu mandatu. U RH, vrući krumpir usklađivanja plaća s galopirajućim rastom svih troškova života – čiji je realan rast višestruko brži i pogubniji od statističkog. Navodno pada inflacija, a cijene svih proizvoda i usluga nekontrolirano rastu. U EU se u predizborno doba pokazala točnom opomena ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Viktoroviča Lavrova, iz svibnja 2022. godine: „Zbog sankcija Rusiji, zapadni će političari morati objasniti svojim građanima zašto će biti sve siromašniji i sigurnosno ugroženiji“.
Njemačku, je li, lokomotivu europske ekonomije i razvoja, blokiraju tisuće traktora porezima zasužnjenih poljodjelaca i, solidarno, tzv. obični/mali građani koji trpe nepodnošljive udare krize (energetske, prehrambene i sl., poskupljenja svega i svačega). Domaćinski oprezna njemačka svijest i savjest pitaju sad najnepopularniju vladu u nacionalnoj povijesti, tzv. crveno-zelenu koaliciju kancelara Olafa Scholza, kamo ide njemački novac i zašto se u korist SAD/EU/NATO-ova rata protiv Rusije u Ukrajini odrekla one da je „bog najprije sebi napravio bradu“, a ne Kijevu. Po nalogu SAD-a via Bruxelles, porezima se i skupoćom u recesiji odbija Nijemcima od usta te novac, oružje i „humanitarna“ pomoć šalje u Ukrajinu, koja već dvije godine nema šanse pobijediti Rusiju.
Kvadratura koeficijentskog kruga
Prosvjednici u Njemačkoj, gdje napadno raste predizborna poularnost radikalnih tzv. desničarskih politika (npr. Alternative für Deutschland – AfD), zahtijevaju tzv. komunističku, državnu intervenciju subvencijama ne samo za energente nego i za ine osnovne uvjete života. Nijemce ne zanimaju „koeficijenti“, nego zašto im je Scholzova kancelarija navalila na grbaču nepodnošljiva porezna opterećenja i dopustila drastičan pad životnog standarda.
To je i razlog zašto u bijednoj našoj raste plima nezadovoljstva plaćama, mirovinama i socijalnim naknadama u krizi za koju HDZ Plenkovićeva vlada laže javnosti da ju je skrivila „ničim izazvana ruska vojna invazija na Ukrajinu“. Sic transit: „ničim izazvana“?!
Vlada je nedavno dobila i vruću jezikovu juhu Europske komisije, jer da je RH među četiri države u Uniji koje tržišno neprihvatljivim državnim intervencijama subvencioniraju građanima energente i osnovnu prehrambenu košaricu. Hoće li HDZ Plenkovićeva vlast od 1. travnja 2024. postupiti po tom nalogu Ursule Röschen/Ružice von der Leyen – njemačke ex-ministrice obrane i majke sedmero djece – pa ukinuti tzv. komunistički intervencionizam i pustiti s državnog lanca ekonomske (dvostruko-trostuko više, tržišne) cijene da do kraja dotuku životni standard tzv. običnih/malih ljudi i gro ionako rudimentarne ekonomije te si time iskopati izborni grob? Ili će se, pak, premijerova savjest (orbanovski?) iskazati neposlušnost Bruxellesu? Moš mislit! Kao što će – moš mislit! – Plenković riješiti kvadraturu koeficijentskog kruga u obećanom zakonu za cca 250.000 državnih dužnosnika i namještenika te javnih službenika. Nema šanse.
Ili će „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz premijerove službene prepiske – ta Njemačka je, ipak, Njemačka, pa „vatru gasi, brata spasi“, a Hrvatska je to što je uvijek bila: stranim gazdama izvor resursa i topovsko meso u tuđim ratovima – nekom predizbornom transplantacijom srca razumnoga na mjesto srca kamenoga „pokapitalističiti“ mjere? U nuždi vrag i muhe ždere, kažu. Ako je službena statistika točan zbroj netočnih podataka, tko (ni)je tu lud? Reče mudar pûk da je dobar strah tko ga ima.
A da među EPP-ovcima u Uniji itekako raste strah od toga kako će birači vrednovati EU-ovo uvjerljivo srozavanje njihova životnog standarda, mira i sigurnosti na Starom kontinentu, potvrđuje (pred)izborno vrlo komičan pokušaj animiranja mlađih birača time što će američka pop-megazvijezda Taylor Swift (33) – najpopularnija pjevačica na svijetu – onako golišava, u sklopu turneje Eras Tour nastupiti u Parizu 9. svibnja, na Dan Europe, te pozovati ljude pred glasačke kutije. Navodno je na američkim izborima tako animirala 35.000 mladih izbornih apstinenata.
Pa kaže smiješni potpredsjednik Europske komisije, Margaritis Schinas, svjestan toga da je vodstvu EU-a voda došla do nosa, „nitko bolje od Taylor Swift ne može odraditi taj posao“. U Hrvatskoj je nedavno filijala Europske komisije s HDZ-ovom potpredsjednicom u Bruxellesu Dubravkom Šuicom – zaduženom za izmišljeni (osmi) resor za demokraciju i demografiju – organizirala animacijski skup za mlade – „Moj EU glas“. Teško da mogu i Taylor Swift i „Moj EU glas“ europučanima uljepšati račun koji od 6. do 9. lipnja 2024. imaju podnijeti za mandat. Je li, obilježen politički neugodnim, ekonomski štetnim i moralno kvarnim idolopoklonstvom SAD-ovu „zlatnom teletu“ te unutarnjim nejedinstvom, suspendiranjem Schengena i krizom eurozone.
Budućnost ne izgleda dobro. I što vrijedi HDZ Plenkovićevoj vladi telaliti na sva usta o „povijesnim uspjesima“ i „ostvarenim strateškim ciljevima“ kada ljudi ne mogu pristojno živjeti od svojih plaća i mirovina, ne mogu kupiti dovoljno hrane, platiti režije, mladi ne mogu doći do stana za tek osnovane obitelji, kada je više od 10 milijuna ovrha na 3,5 milijuna žitelja, 250.000 blokiranih računa, korupcija i nepravda kao Himalaja, političkih razdora, ideoloških netrpeljivosti i međuetničkih prijepora kao pčela u košnici. Iseljenih u tuđinu blizu je pola milijuna. Mahom mladih ljudi s obiteljima, u najpotentnijoj radnoj i fertilnoj dobi.
Uspjesi neke vlasti mjere se – prije svega i mimo politički lakiranih filipika – zadovoljstvom građana životom u vlastitoj domovini, sigurnošću na poslu, izglednom budućnošću svojih obiteljskih uzdanica, povjerenjem u državne institucije i tzv. nultom tolerancijom na nepravdu. Vlašću na tzv. pravoj strani povijesti – koju stranu povijesti ne oktroira imperijalni interes velikih i moćnih – nikako poltronstvom i poniznošću bilo komu radi, je li, nečijih osobnih probitaka, cijepljenih protiv svijesti, savjesti, morala i empatije. Na toj će se (pred)izbornoj osnovici – u Uniji i u tzv. slobodnoj, neovisnoj i suverenoj – vagati vjerodostojnost kandidata za pozicije vlasti i moći. Jedan od utega na tom kantaru nedvojbeno će biti i valorizacija HDZ Plenkovićeva tretmana tih cca 250.000 ljudi u državnim i javnim djelatnostima, čije obitelji životno ovise o eurima što im iz proračuna RH mjesečno sjenu na tekući račun.
Do parlamentarnih, najvažnijih u seriji tzv. velikih izbora, očekivati je buru na političkoj CRO sceni, ali i obilje tzv. helikopterskog novca iz HDZ-ovih vatrogasnih air-traktora, koji će novac vraćati neraštaji i naraštaji. Oporba tvrdi da će predstojeći izbori u tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj biti najskuplji izbori dosada i da nijedna politička stranka/koalicija nema za njih dovoljno novca, pa je sve moguće. Neki će se sjetiti one navodno oproštajne pouke današnjeg uznika Ive Sanadera oktroiranoj nasljednici na svojim pozicijama šefa i vlade i HDZ-a: „Jadranka, zapamti: izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvjema trećinama ispod stola“.
Pet puta normalnija zemlja?
Dakle mogu ljudi štrajkati, zahtijevati veće plaće, mirovine i kojekakve socijalne intervencije, žaliti se na korupciju i nepravdu u društvu, loše institucije, iseljavati se i na sami Antarktik etc., ali na kraju pobjeđuje onih dvije trećine zdrave šuške ispod stola? Doduše, „spremni smo svaki put razgovarati sa svima“, reći će premijer Plenković, siguran u HDZ-ovu izbornu pobjedu, „ali kao što nikad nismo pristajali ni na kakve ucjene, nećemo ni sada. Što bi za vladu značilo – pogleda li se šira slika, a vlada uvijek mora gledati širu sliku – pristajanje na koncept indeksacije samo s jednom skupinom ljudi koji rade za državu? Kako bi se to reflektiralo na trenutno doneseni Zakon o plaćama u državnoj i javnoj službi? Kako bi se to reflektiralo na druge državne dužnosnike?
Ne znam savjetuje li ih to netko ili ne (štrajkaše, op. a.), ali vidim po medijima da se komunicira ‘sada je trenutak za to’, jer su, kao, neki izbori blizu. Sada za to upravo nije trenutak. Državni zavod za statistiku objavio je da je prosječna plaća u RH u studenom 2023. godine 1208 eura, a medijalna 1030 eura. Kad smo počeli mandat 2016. godine, prosječna je plaća bila 749 eura. Svi hrvatski građani već više od dvije godine imaju jeftiniju struju, plin i naftne derivate od mnogih u Europi. Što bi značilo dizanje plaća automatizmom kako rastu troškovi života? OK, ali ne sada. Sada se to neće dogoditi i toga svi moraju biti svjesni”. Dakle, štrajkaši, ali i svi koji kane krenuti njihovim putem, pa…
Neki je dan ugledni odvjetnik Čedo Prodanović u intervjuu „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska kazao da „rak-rana zvuči ružno za ocjenu stanja u pravosuđu, ali tu smo negdje. Jedan je od uzroka u samom pravosuđu, a drugi u odnosu prema njemu“. Stanje u društvu za HDZ Plenkovićeve vladavine daleko je od podnošljivog. „Vlast determinira rad svih institucija i u nekim se situacijama sigurno čeka neki signal, govorim o situacijama kaznenog progona, ali nemam čvrste argumente, jer nema dokaza“, tvrdi Prodanović. „Da je ostao na vlasti Ivo Sanader, danas bi Hrvatska bila pet puta normalnija zemlja.“
Ali nije ostao. Puno je toga zašto i zato. No to, pak, što guli višegodišnju zatvorsku kaznu zbog kriminala nikomu više nije važno. Nije čak nikakva pouka armiji HDZ-ovih dugoprstića koji su – pa većinom nekažnjeno po zasluzi – zamračili neusporedivo više javnog novca od Sanadera, bivšeg znatno većeg miljenika najvažnijih zapadnih lidera, no što je danas Andrej Plenković. „Dragi Ivo“ imao je nastup nacionalnog autoriteta, gospodina ravnog zapadnoeuropskoj vladajućoj gospodi, uvjerljiv politički gard i nije glumatao hrvatsku žabu pred bruxelleskom bjelouškom. Njegov silazak s liderske scene bio je šok i u RH i u tzv. međunarodnoj zajednici, pa je tek nagađati kakva bi Hrvatska bila danas da je ostao.
