Predrag Mijatović: Prvo je bio Semir Tuce pa onda Ronaldinho

U svečanom salonu FK Partizan u Beogradu, razgovarali smo s Predragom Mijatovićem, čovjekom čija je karijera ispisana na stranicama fudbalske istorije. Sada kao sportski direktor, vratio se u klub s misijom koja podsjeća na borbu Luke Skywalkera protiv Imperije – obnoviti slavu i snagu kluba koji je simbol ovog prostora. Energija, rječitost i odlučnost koju donosi jasno ukazuju da je spreman biti Džedaj ovog fudbalskog puta.
Predrag Mijatović/Tacno.net

Postoji u Podgorici rijeka Morača, spomenik prirode. Ima u Beogradu spomenik Pobjedniku, koji gleda kako se spajaju dvije velike rijeke. U Valenciji postoji Mestalla, stadion, hram, koji je spomenik sam za sebe. U srcu Madrida spomenik nalazi se veliki Cervantes, sve s Don Quijoteom i jaranom mu Sanchom Panzom, a u Firenci stoji Michelangelov David, spomenik, bezvremenski kip, valjda najljepši koji su čovjekove ruke ikad napravile. Tako smo počeli razgovor s Predragom Mijatovićem, koji je u svakom od ovih gradova jedna vrsta legende, fudbalskog spomenika.

Poput Luka Skywalkera Peđa Mijatović vratio se na planet gdje treba voditi borbu protiv Imperije, klonova i nasljeđa u kojem je klub iz Humske oglođan skoro do koske. Ali odmah na prvu vidi se Mijatovićeva energija, stav, rječitost i spremnost da se bude Džedaj, jer samo takvi mogu valjda biti i sportski direktori kluba za koji i oni što ga ne vole moraju priznati da je najveći u fudbalskoj galaksiji: Real Madrida. Razgovaramo o tome je li propala ideja Superlige te kako gleda na novi format Lige prvaka i zašto je važno da fudbal bude igra dostupna svima, naročito onima koji u njoj vide ispunjenje snova, a ne samo profit. Mijatović priča o razlici kako je biti u jednoj i u drugoj poziciji te odgovara na pitanje je li moguće da se na ovom prostoru, koji je realno evropska klupska periferija, organizuje regionalna liga i zašto je važno da ta ideja ostane živa.

A za Mijatovića je sve počelo u tadašnjem Titogradu, na ulici, gdje su stative bile dva kamena. Tu se brusio talenat. Tu se učio vic i cijenio potez, ali se i čeličilo za svaku vrstu provokacije i na udaranje po cjevanicama. Tu je naučio i gard i stav da u sportu nije važno samo učestvovati. Taj fudbal s dušom utisnut je u Mijatovićeva razmišljanja, a činjenica da je na potpis prvog profesionalnog ugovora za Budućnost došao biciklom govori o njegovom odrastanju u podgoričkom Amarcordu, mjestu gdje se spaja topli Mediteran sa surovom unutrašnjošću i gdje žive likovi koje je najbolje dočarao crnogorski Fellini, čuveni Živko Nikolić. A samo u tom svijetu može se zamisliti kako čuveni Stanko Špaco Poklepović trenira Deju Savićevića, polubožanstvo koje je u Budućnosti zamijenio upravo Mijatović, te se prisjeća tih vremena. Kao i protivnika u bivšoj jugoslovenskoj ligi, pa objašnjava uz teatralno vrćenje nogom, u čemu sam mu se i lično pridružio, kakav je majstor bio Semir Tuce i ono čuveno valjanje lopte preko noge, što je poslije njega radio Ronaldinho.

Spomenuvši Džedaje iz Lukasove sage o “Ratovima zvijezda” u priči smo došli i do čuvenih Čileanaca, koji su stekli status mitskih bića jer su bivšoj Jugoslaviji donijeli svjetsku titulu 1987. godine, a Peđa se prisjeća tih utakmica i gola protiv Brazila u četvrtfinalu. Titula u Čileu otvorila mu je vrata i u velikoj četvorci, a Mijatović odlazi u Partizan kao dotada najveći transfer u istoriji YU fudbala. Govori o Ivici Osimu, koji ga nije pozvao u Italiju, ali Švabu cijeni kao čovjeka koji ima kultni status ne samo u Sarajevu nego i u Partizanu i dobrom dijelu Beograda. Put ga je tokom ratnih godina odveo u Valenciju, gdje su ga trenirali Guss Hiddink, pa Carlos Alberto Parreira, koji je s Brazilom 1994. osvojio Mundijal i španski spomenik, Luis Aragonés, koji je s Furijom osvojio Evropsko prvenstvo 2008. godine.

Bio je najbolji golgeter španske lige, harao je. Za navijače Valencije njegov prelazak u Madrid bila je trauma, nešto što je Barca kasnije iskusila kada Luis Figo prešao u Real. Hiljade ljudi izlazilo je na ulice Valencije da zaustavi njegov transfer u kraljevski klub, ali sudbina je htjela da upravo on golom u Amsterdamu protiv Juventusa skine kletvu i Realu donese evropsku titulu nakon 32 godine. Taj je gol proglašen najvećim golom u historiji kluba. Golemo. Mijatović govori o tome kako je bio drugi u izboru za Zlatnu loptu, iza Ronalda (onog pravog), ali ispred Zinedinea Zidanea, Dennisa Bergkampa, Roberta Carlosa itd., te da je dobro biti i komad slanine ili parče sira u sendviču između Zube i Zizua. Nismo preskočili ni čuvenu Mijatovu prečku niti priču o Batistuti i Trapattoniju i onoj čuvenoj utakmici protiv Slovenije na EP-u 2000, koja je završila 3:3.

Nakon igračke karijere tri godine bio je sportski direktor Reala, zaslužan za to što su u kraljevskom dresu igrale legende poput Van Nistelrooya, Higuaina, Pepea, Marcela i dr., ali je on bio taj frajer koji je otjerao Beckhama i Galacticose! Mijatović dok strastveno odgovara na pitanja, stalno se vraća na Partizan, na tu njegovu misiju i razloge te zašto vjeruje da će s ljudima poput Rasima Ljajića, koji je odigrao važnu ulogu u njegovom angažmanu, okrenuti jedan novi list u klubu koji mu toliko znači.

Govori i o budućnosti naše regije, kako pomiriti identitete i različitosti, a za kraj smo ostavili priču o najvećem, Diegu Maradoni, i Victoru Ugi Moralesu, komentatoru. Mijatović je poznavao obojicu te se prisjetio tih razgovora. I ništa, ali ništa ne govori o moći fudbala kao ona dva gola Diega Maradone u Meksiku ‘86 protiv Engleske. Ugo Morales, koji je bio komentator i u ushićenju pratio cijelu akciju kada je Maradona povaljao pola engleskog tima uključujući i golmana Shiltona, uplakan je izgovorio riječi koje opisuju ono zbog čega i Predrag Mijatović voli fudbal: “Hvala ti, Bože, za fudbal, za Maradonu, za ove suze…”

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Heraklit je rekao da čovjek ne može dva puta zakoračiti u istu rijeku – jer ni rijeka ni čovjek nisu isti. A šta ako postoji...
Danas Luka Modrić igra zadnju utakmicu za Real Madrid i tim povodom podsjećamo na tekst Amera Obradovića....
Na dan kad su Pavelićevi ustaše Dalmaciju, Split i Hajduk 1941. poklonili talijanskim fašistima, i na dan kad je 1944. dovršena obnova Hajduka kao partizanskog...
Postoje igrači. Postoje virtuozi. A postoji i Adem Ljajić. Onaj čiji je dodir sa loptom više ličio na klavirsku etidu nego na sportsku vještinu. Onaj...