Tvrtka Roland Berger Strategy Consultants anketirala je 320 menadžera u regiji, među kojima su bili i hrvatski, na temu “Središnja i istočna Europa 2020. – Perspektive razvoja i izazovi novog desetljeća.” Vladimir Preveden, izvršni partner zagrebačkog ureda Roland Berger za Poslovni dnevnik govori o ocjenama i očekivanjima hrvatskih menadžera, ali i osobnim prosudbama o gospodarskoj budućnosti na ovim prostorima.
U studiji ocjenjujete da Hrvatska ima priliku postati središte jugoistočne Europe dok mnogi misle da smo propustila taj ‘vlak’?
Mislim da Hrvatska već postaje središte regije. Slovenija je prije imala rezultate no već je dvije godine u velikoj krizi. Srbija je u velikoj mjeri nelikvidna, u strukturnim reformama ima velikih problema. Osim ove trojke tko bi imao ulogu lokomotive? Mislim da je Hrvatska već na ‘kolosijeku’ iako joj treba više inicijativa poput one Emila Tedeschija s Drogom Kolinskom. To je pravi smjer. Regiju bi trebalo konsolidirati u svim ključnim industrijama. Ali, i širiti horizonte jer dugoročno regija je premala da bi opstali i bili profitabilni. Sljedeći korak je prodor u središnju i istočnu Europu, Tursku koja je golemo tržište te Rumunjsku, Ukrajinu i Rusiju, da ne spominjem Kinu. Svaka srednje velika tvrtka u EU već 10 godina se bavi Kinom a za nas je to još daleka tema.
U tom iskoraku u regiju i šire koje industrije ili možda poduzetnike vidite?
Dvije industrije su od globalnog značaja, očekuje se njihov najveći rast sljedećih 15 godina. Svijet se već utrkuje za osvajanje vodeće pozicije no, ima još dosta prostora za uključiti se. Na prvom mjestu su ‘zelene tehnologije’, sve što se tiče povećanja energetske efikasnosti, redukcije CO2, proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, ali i opreme, strojeva koji sve to mogu raditi. Zatim su tu informacijske tehnologije i internet jer to je druga najbrže rastuća industrija. Mora se vidjeti što u tim područjima Hrvatska može napraviti i eksportirati na globalno tržište. Riječ je o izvoznim granama u kojima se može puno napraviti. Održivi turizam također ima veliki potencijal i naravno, poljoprivreda te proizvodnja hrane u sprezi s turizmom. Međutim, ključni element je promjena mentalnog sklopa – dakle, ne turizam koji traje samo dva mjeseca već kao cjelogodišnja djelatnost jer je samo kao takva i profitablina. Dok se to ne promijeni možemo graditi nebrojeno hotela, ali napretka neće biti. Usmjeri li se gospodarstvo na te četiri grane možemo ostvariti dovoljnu vrijednost da rastemo natprosječno u odnosu na zemlje srednje i istočne Europe.
Je li to moguće ostvariti s menadžerima koji su potonuli u pesimizmu? Između dva istraživanja u razdoblju od četiri godine njihov optimizam skliznuo je sa 2,5 na 0,8 što je najveći pad od svih zemalja regije.
Mi Hrvati općenito smo optimisti, to je pokazala studija iz 2006. Bili smo najoptimističniji u regiji, a sada smo pali na zadnje mjesto. Mislim da je to dobar znak. Postali smo svjesni da se mora nešto radikalno promijeniti. Dotaknuli smo samo dno, konačno se pogledali u ogledalo, uvidjeli probleme i sada moramo krenuti iz početka. Hrvatska ima industrijske grane koje će biti hit u budućnosti i u regiji i u svijetu. Znamo gdje smo loši, više nema lufta, moramo početi misliti ‘digitalno’, raditi samo ono što je dobro za budućnost. Kapitala u svijetu ima dovoljno, ako netko ima pametnu ideju mnogi će rado investirati.
Koje su naše prednosti zbog kojih bi se ulagačima isplatilo investirati u Hrvatsku?
Zemljopisni položaj jer smo na dva međunarodna koridora, blizu smo zemalja središnje Europe koja je veliko tržište. I po mentalitetu smo bliski zapadnoj Europi no, nažalost, tu prednost do sada nismo iskoristili koliko bi mogli. Obrazovanje je ovdje bolje nego u većini zemalja regije, poznavanje stranih jezika također.
Za regiju je nužno, kažete, prepoznati važnost poslovanja na tržištima poput Rusije i Turske. I hrvatski menadžeri imaju velika očekivanja od ruskog kapitala. Industrija tekstila tražila je manje carina upravo s Rusijom te Iranom no, u Ministarstvu gospodarstva kažu kako u visokoj fazi pristupanja EU to nije mudro?
To je točno, moramo se prilagoditi standardima EU… Tekstilci misle da su konkurentniji na spomenutim tržištima, da tamo imaju budućnost plasmana. O prilagodbi EU govori se ne od jučer nego desetak godina. Bilo je dovoljno vremena za postati konkurentan. Menadžer mora odlučiti i unutar globaliziranog tržišta naći svoje mjesto. Ako u Hrvatskoj ne može biti konkurentan neka ovdje zadrži dizajn i kvalitetnije (stručne) poslove, a proizvodnju organizira u zemljama gdje je ona jeftinija.
Je li vas iznenadilo veliko očekivanje hrvatskih menadžera od dolaska ruskog kapitala?
Iako je ruski kapital gotovo svuda prisutan iznenadilo me. Kod nas je posebnost što smo mala zemlja i što se takvo što natprosječno primjećuje. Rusija puno ulaže u cijelu jugoistočnu Europu. U Rumunjskoj su, Bugarskoj, puno ulažu u Srbiju i Crnu Goru. Uđu li u cijelu regiju to im omogućuje pristup u Europu.
Ljudski kapital, odnosno odljev mozgova i obrazovanje, ocjenjujete kao usko grlo s velikim posljedicama za gospodarski razvoj?
Samo su dvije mogućnosti za rješenje problema. Učiniti zemlju dovoljno atraktivnom za mlade, da ostaju i ne odlaze, ali i da dolaze iz ostalih dijelova svijeta na studij i potom ostanu. Od kuda ih dovesti to mi moramo odlučiti. Tu se opet vraćam na pravni sustav, danas je ovdje nemoguće zaposliti stručnjaka koji nije Hrvat. Pokušali smo nekoliko puta, htjeli smo neke osobe iz Bugarske zaposliti kako bi nam pomogle u širenju u regiju i time ostvariti dobit za hrvatsku tvrtku no, to je apsolutno nemoguće. Pravni okvir mora dati mogućnost za brže i jednostavnije zapošljavanje eksperata koji će biti potpora za rast i širenje. Problem će riješiti ulazak u EU no tad i Hrvati mogu krenuti gdje žele i sada je pitanje što je zapravo veća opasnost za gospodarstvo.
Uz bok engleskog, koji se globalno odavno nametnuo, ističete ruski i njemački jezik. Kineski je tek četvrti iako mnogi misle da će za biznis u idućim desetljećima upravo kineski biti broj jedan.
Nemamo još puno dodira s Kinezima, a ruski nam je doista puno bliži. Svi primjećuju da raste utjecaj Rusije, a njemački nam je i povijesno i tradicionalno blizak. Kina je tržište budućnosti, to je doista jasno.
Otvarajući 2003. ured u Zagrebu Roland Berger je savjetovao: ne izvozite trupce već uvezite talijanske dizajnere i proizvodite skupi namještaj. Čini se da poruka tada nije pala na plodno tlo. Kako vjerovati da će se pomaci ostvariti u idućih 10 godina?
Sustav nije riješio što je trebao, izgubljeno je dosta vremena i to je šteta. Sada se nameće pitanje što raditi da za 10 godina opet ne konstatiramo promašaj. Hrvatska uz Rumunjsku danas posljednja izlazi iz krize. Što se tiče BDP-a te zemlje najviše su pale unutar Europe pa je izgledno da bi i sljedeće godine opet mogle biti zadnje, a razmak će biti veći. I s prijašnjim rastom BDP-a od 4-5 posto zaostajali smo za zapadnoeuropskim državama, ali nismo tako osjećali razliku. Sada stagniramo dok drugi rastu i to je stvarno strukturalna strateška opasnost za Hrvatsku, a političari troše vrijeme na krivim temama.
Koče nas porezi, birokracija i politika
Što su ključni problemi zbog kojih Hrvatska nema kvalitetnih ulaganja?
Politička nestabilnost regije, neatraktivni uvjeti poslovanja, previsoke stope poreza na dobit, krizni porezi, PDV… Porez za bonuse zaposlenicima iznosi čak 63 posto. To nikoga ne motivira. Porezni sustav je potpuno neatraktivan, za razliku od Hrvatske Srbija je s porezima najprivlačnija u cijeloj regiji. Radna snaga je preskupa i u neskladu je s produktivnošću. Birokracija je prespora, košta previše, nestručna je, odugovlači zahtjeve poduzetnika. Lokalna vlast često koči neke projekte jer ima veću moć od nacionalne vlasti i to se ne bi smjelo tolerirati. Korupciju neću posebno spominjati, nje ima i drugdje. Spomenut ću još nešto, kaže se da je prometna infrastruktura dobra. Ne slažem se s tim. Izgrađene su autoceste no, zračna infrastruktura je loša, apsurdno je da nema leta između Zagreba i Beograda. Željeznica je poseban slučaj, pravac Ljubljana, Zagreb, Beograd mogao bi biti savladan za 2-3 sata brzim modernim vlakovima koji voze 200-400 kilometara na sat. Tek u takvim okolnostima moglo bi se govoriti o dobroj prometnoj povezanosti.
