U gradu u kojem se rodio Sergej Barbarez živio je pjesnik po imenu Mehmed Humačkić. Doduše, malo ga je ko znao pod tim imenom. Naime, Mehmed je za svoj alter ego izabrao najveću rock legendu koja i dandanas kao đuturum mora skakati po bjelosvjetskim pozornicama, jer milijarde ne čine čovjeka slobodnim nego ono što je Meho Džeger, zapravo, za života imao – kožni prsluk, kaubojske čizme, crvene tole, šešir na glavi u kojoj su stanovali snovi o slavi na svjetskoj rock sceni koji se nikada nisu ostvarili. Tako je to, valjda, samo dok čovjek sanja može ostati slobodan. U Džegerovom opusu stihovi najčešće govore o ženama, nesretnim ljubavima i odbačenim životima, o čežnji i ljudima koji Mostar čine čudnovatim urbanim mikro svijetom koji je sam sebi dostatan. E pa jedna pjesma koju je skoro nemoguće naći čak i na Googleu, govori o predratnom mostarskom ugostitelju, Edi Bajramu, a stihovi idu ovako:
Koliko si noćiju prodreždio/ ispred svog night cluba/ Edo Bajrame/
pazio si da unutra ne uđe koji fakin/ a unutra su bili sve fakin do fakina.
Edo, legendo kocke/ ti si kući govorio/ daj mi tri pa jednu sarmu.
Edo, princu pokera/ pogrešno si uvijek blefirao/ i sve si gubio…
Helem, priča o Edi Bajramu je duboka i široka, ali ono što je M. DŽ. ubo je taj mentalitet mostarskog kockara lutalice, čovjeka kojem pred očima bježi svijet. I koga nikada ne može stići. Ova pjesma mi je na um pala i kada je Sergej Barbarez, profesionalni pokeraš i, ispostavit će se, amaterski fudbalski trener, trebao doći na poziciju selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. I pisao sam o njemu kao o Džedaju koji treba da vrati balans u našu fudbalsku galaksiju i želio da ”Sila” bude s njim kao s Lukom Skywalkerom, vjerovao da bez iskustva može biti veliki strateg, pozivao se i na Zinedinea Zidanea, ali nakon sedam utakmica i šest poraza na čelu našeg državnog tima, vidi se, zapravo, da je Barba trener lutalica. Očekivanja od Barbareza kao selektora su bila velika, jer se naprosto radi o igračkoj legendi, jednoj od najvećih u ovoj zemlji. Ali protiv Njemačke, s njim na klupi, doživjeli smo najveći poraz u historiji – 7:0. Kako je Džeger pjevao o istinitim sudbinama i stvarnim osjećajima, Edo Bajram se ukazao u tom nesretnom Freiburgu. Jer stvarno iz utakmice u utakmicu izgleda da Barbarez mijenja igrače kao karte na pokeru, tri pa jedan i tako unedogled…
Tu dolazimo do najvećeg problema naše nacionalnog tima: nakon sedam utakmica, desetina igrača, raznih ”koncepcija”, ”taktika”, niko ne zna na šta reprezentacija liči. Ni sam Barbarez to ne zna, mada će on pred novinarima blefirati da zna. Fudbal nije poker, blef možda ponekad i upali, ali dugoročno neozbiljno je misliti da se može nešto napraviti u modernom fudbalu bez jasne vizije ko će, naprimjer, biti lijevi bek, zadnji vezni, ili ko treba biti u napadu… Dobro, valja priznati da smo u tih sedam utakmica imali teške rivale (Italija, Engleska, Njemačka, Holandija i Mađarska), ali smo dali samo tri gola, a primili čak 20! Pa, eto, dobili smo Bajraktarevića koji će biti klasa i Sameda Baždara, ali poraz od Njemačke je kulminacija Barbarezovog trenerskog lutanja, neznanja, gdje blef ne pomaže.
Ima ona narodna poslovica koja kaže da je pred zoru mrak najgušći i da smo realno propali kao žeton na pokerskom potu, pa jesmo li onda možda blizu novog dijeljenja karata i nekog svitanja za naš nacionalni fudbal? S ovim stručnim štabom – teško! Ne naziru se bilo kakvi obrisi ekipe, niti se vidi bilo kakav trenerski touch. Nema tu ničega što bi dalo utisak da se gradi tim. Kao igrač Sergej Barbarez je bio pravi vitez od La Manče, sa štitom i mačem kojima je pokoravao Evropu. Kao trener donkihotovski luta, a njegove vjetrenjače nisu protivničke ekipe, novinari ili dobronamjerni kritičari, nego trenerski posao u koji vrhunski igrač ponekad zna zalutati. I gdje, ponavljam, blef ne može biti ni štit, niti mač. Nego teret pod kojim se može zatamniti i vlastita zvijezda. Meho Džeger je bio veliki jer je najviše volio stvarati stihove o svojim manama. Njegove slabosti su bile njegova zastava, oruđe koje ga je nadživjelo. Volio bih da griješim i da Sergej Barbarez dočeka tu novu fudbalsku zoru s našim nacionalni timom, a to može samo ako bude vidio i priznavao svoje mane, kao što je to u svojim pjesmama radio legendarni Mehmed Humačkić.
