Kao dijete još nisam shvatao ni značaj ni smisao navedenih simbola, ali sam, odrastajući u tom vremenu, postepeno saznavao i u potpunosti prihvatao ideje koje su ti simboli predstavljali. I mjesto mog rođenja i vrijeme mog rođenja pravi su primjeri materijalnog siromaštva. Zapamtio sam glad, napornu i neprestanu borbu za golo preživljavanje, nedostatak ne samo hrane već i odjeće, obuće, alata i svih onih potrepština neophodnih za svakodnevni život u škrtom dalmatinskom kamenjaru. Potpuno je razumljivo da su mi se lako dopadale sve one priče o potrebi lakšeg, bogatijeg, pravednijeg načina života, što se propagiralo u tadašnjim formama društvenog života. O tim idejama pričalo se na seoskim prelima, na zborovima ljudi u mjesnim zajednicama. Televizije tada nije bilo, a radio su imali samo rijetki mještani u čijoj kući su se okupljale komšije i pažljivo slušali vijesti.
Polazeći u školu, dijelom u osnovnoj, a većim dijelom u srednjoj, saznavao sam šta je to socijalizam, šta je samoupravljanje, šta je radnička klasa, šta se smatra diktaturom proletarijata, šta je kapital, šta društvena raspodjela materijalnih dobara… Moje porijeklo i moje shvatanje tih društvenih vrijednosti kojima su nas učili sasvim je razumljivo da su i mene opredijelili u pravcu i pripadnosti i podrške radničkoj klasi. Mada sam završio fakultet i najčešće bio rukovodilac u preduzećima gdje sam radio, osjećao sam se, a vjerujem i tako ponašao, kao da sam i sam pripadnik tog proletarijata, te radničke klase. Nisam ja u tome bio iznimka, većina je ljudi nosila ta obilježja, te vrijednosti. Bilo je to i takvo vrijeme u kojem materijalno bogatstvo nije predstavljalo neki uzvišeni cilj, nisu bile toliko izražene nejednakosti među ljudima, gdje je postojala izuzetno izražena solidarnost i uzajamno poštovanje. Svjedok sam iz tog vremena da je slabiji, siromašniji bio koliko-toliko zaštićen putem raznih sadržaja socijalne pomoći, a posebno kroz dodjelu stanova solidarnosti.
I na širem, svjetskom nivou, odvijali su se tada neki procesi koji su u sebi nosili ideje o boljem položaju radnika, seljaka… Naravno, bilo je i onih suprotnih stavova koji su zagovarali tržište i kapital, i sve ono što oni sa sobom nose. U to je vrijeme dominantna podjela na dva svjetska bloka – blok istočnih, socijalističkih zemalja predvođenih SSSR-om, i blok zapadnih, kapitalističkih zemalja na čelu sa SAD-om. Ne bih detaljnije opisivao ovu temu, ona mi za ovu priču nije bitna. Spominjem je samo da bi se lakše shvatilo šta se to desilo s ovom „mojom“ crvenom zastavom i parolom na njoj: Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Taj sukob, ta dva bloka, te dvije doktrine o globalnim društvenim procesima, postao je izuzetno snažan krajem prošlog vijeka. Započelo je padom Berlinskog zida, rasturanjem Varšavskog pakta i razbijanjem Sovjetskog Saveza. Na ovom našem prostoru rezultirao je razbijanjem SFR Jugoslavije uz sve one prateće pojave: građanski, međunacionalni, vjerski rat, sa hiljadama mrtvih i ranjenih ljudi, razaranje i uništavanje imovine, masovna izbjeglištva…
Ti događaji, ta dešavanja mene su iz Splita „premjestila“ u Beograd!
U nekim mojim drugim pisanijama opisao sam detaljnije sve to što se meni (naravno, i mnogim drugima) dešavalo. Ovdje spominjem samo poneki detalj, tek toliko da se lakše shvati otkud ja ovdje i otkud ljudi o kojima hoću da pričam, otkud oni ovdje.
Radu (od milja ili kako vele od milošte zvali smo je Rajka) sam upoznao u jednoj beogradskoj firmi. Nju je gazda zaposlio „na crno“, odnosno nije bila prijavljena da je zaposlena. Nije to njoj ni trebalo u tom trenutku, ona je imala stalno zaposlenje u jednoj osnovnoj školi. Tu je radila kao spremačica u redovnom radnom vremenu, a poslije toga radila je te iste poslove u ovoj „našoj“ firmi. I po potrebi posla, a i u skladu s dogovorom sa gazdom firme, radila je po četiri sata. Nekad je taj posao odrađivala ujutro, nekad popodne, u zavisnosti od toga koja je smjena bila u školi. Bila je podstanarka u stanu koji je bio prilično udaljen i od te škole i od ove naše firme. Bila je prisiljena koristiti gradski prevoz i podnositi sve one nedaće koje taj prevoz nosi. Tada je bila na pragu četrdesete, bila je spretna, veoma prijatna, ljubazna, pomalo sramežljiva, povučena. U privatnoj firmi nema baš uslova za neko ćaskanje, razglabanje, prepričavanje. Ali s vremenom sklopi se neki mozaik, sastavi se cijela slika…
Rada je do ovog rata živjela u Bosni, negdje blizu Tuzle. Završila je srednju školu, zaposlila se, uskoro i udala. Što bi rekli – klasika. Uskoro je rodila sina. Reklo bi se, porodična idila. Brak, posao, dijete, blizina roditelja, rodbine, prijatelja… Ali, ne lezi, vraže! Neki tamni oblaci počeli su se kovitlati nebom, neke potmule eksplozije počele su parati zrak, ušle su u narod neke nejasne strepnje, neki čudni strahovi… Ta nesreća, koja se osjetila na širem balkanskom prostoru, koja je proizvela leševe, stradanja, pretumbavanja, progone ,preseljenja… ta je nesreća i našu Rajku i njenu porodicu (naravno, ne i samo njih) šutnula iz Tuzle, pa pravo u Srbiju. Tumarali su oni od mjesta do mjesta i po Mačvi i po Sremu, da bi se poslije nekoliko godina skrasili u Beogradu. U međuvremenu, rodio se i drugi sin. U nekim normalnim vremenima njeno stanje bilo bi za radost, nadu, veselje. Nažalost, vrijeme u kojem se odvija radnja ove priče nije pružalo mnogo uslova za radost, odmor, opuštanje…
Beograd je, u to vrijeme, liječio rane od nedavno okončanih ratova na prostoru sada već bivše Jugoslavije i od rana zadobivenih u NATO bombardovanju. Teško su živjeli i dotadašnji stanovnici Beograda, a pogotovo izbjeglice. Naročito one izbjeglice koje u ovom prostoru nisu imale neku rodbinu, poznanike, prijatelje. Da im oni nekako osiguraju smještaj, posao… U situaciji kakvu sam već spomenuo, posla nije bilo dovoljno, a i plate onima koji su imali sreće da se zaposle nisu bile ni stalne ni dovoljne. Jednostavno rečeno, životarilo se od danas do sutra, neizvjesnost je bila beskrajna…
Svi ti problemi poljuljali su Radin brak. Muž je prvi izgubio snagu i volju da se bori. Možemo samo zamisliti kakva muka može natjerati čovjeka da napusti suprugu i dva sina i da se izgubi u nekoj nedođiji. Ali isto tako nije teško zamisliti u kakvom se stanju nađe žena sa dvoje djece bez stana, bez stalnog posla i prihoda! U svoj toj nevolji Radi su njezina sestra i brat, mada u sličnoj materijalnoj situaciji, bili bar moralna podrška i nada da će se nekako preživjeti.
Već sam u uvodu ove moje priče objasnio otkud ja u Beogradu i otkud ja u istom statusu kao i Rada. Statusu izbjeglice! Posao u toj zajedničkoj firmi, gdje smo se i upoznali, a posebno sličnost sudbine koja nas je dovela u tu firmu predodredili su moju naklonost i poštovanje prema Radi. U tim povremenim i kratkim susretima razmijenili bismo po nekoliko riječi, koje su, sklopljene u jednu cjelinu, jasno opisale i njen i moj život. Od rane mladosti, od djetinjstva, gajio sam neki osjećaj samilosti prema siromašnima, gladnima, nemoćnima, obespravljenima. Već sam to objasnio opisujući moju privrženost, moju naklonost prema proleterima. A Rada je upravo bila najbolji primjer proletera.
Proleterka! Da, da! Danas bi se tim nazivom nazvani mnogi uvrijedili, posramili! Ništa čudno! Kapitalizam sa svojom propagandom učinio je svoje: komunizam je prozvan totalitarizmom, izjednačen sa fašizmom! Komunizam je negacija ljudskih prava, sloboda… Gola tiranija!
Ali da se vratimo Radi. Pričalo se u to vrijeme o raznim mogućnostima smještaja izbjeglica. Spominjali su se kolektivni smještaji u nekim radničkim barakama, spominjala se izgradnja stanova za izbjeglice. Rada je gajila nadu znajući svoj status i svoje socijalno stanje. Pratila je konkurse, slala prijave, mučila se skupljajući potrebna dokumenta…Čekala i nadala se!
Uzalud! Podijelilo se dosta stanova, ali Rajka i dalje podstanar. S platom iz škole jedva da podmiri kiriju! A odakle za hranu, odjeću, obuću i sve ono što traže ona i dva sada već poodrasla sina?
Moderna vremena (možda bi adekvatniji izraz bio smutna vremena) donijela su neku nesputanu brzinu u načinu življenja. Uhvaćeni smo u jedan stampedo koji nas i bez naše volje i bez naše želje vuče po svojim putanjama, po svojim zakonitostima. Izgubili smo milosrđe, empatiju, suosjećanje, sažaljenje, razumijevanje. Pritisnuti borbom za preživljavanje, nemamo vremena za druge. Nemamo vremena da sa njima podijelimo njihove brige, strahove, probleme… Da jedni drugima budemo bar neka nada, bar neka utjeha.
Al’ da se vratim Radi. Kao što to u životu biva, na jednu muku obično se nakalemi još neka. Pa i kod Rade. Stariji sin, tek što se zaposlio, počeo kockati. Umjesto da svojim skromnim prihodima pripomogne da se lakše preživi, on nevoljnik udario u kocku! Tko zna šta se u njegovoj mladalačkoj glavi vrtilo, šta je on razmišljao, čemu se nadao? Možda je vjerujući pustim reklamama na bezbrojnim kladionicama i kockarnicama i sam pomislio: dobiće glavni zgoditak, dobiće silne pare, kupiće majci stan, neće biti više podstanari, neće se zlopatiti… Tko zna! Mladalačka naivnost, neopreznost… Umjesto dobitka, sve više je rasla opsesija i potreba za kockom. Pa onda, kad se potroši svoja plata, da se pozajmljuje u kamatara! A tamo se u njihove kandže brzo ulazi, al’ teško izlazi. Pa momku ništa drugo ne preostaje već da majka diže kredit i vrati sinovljeve dugove! S platom kakvu već možemo zamisliti i statusom podstanara koji sam već opisao!
Mi, njezine kolege s posla, primjećivali smo na njenom licu tu bol, tu gorčinu života, tu tugu. Nije ona imala običaj da nam se žali, ali smo primjećivali, u nekom iznenadnom susretu, tu njenu muku, brigu, suzu… Ona se hrabro nosila sa svim tim jadima, pedantno i odgovorno obavljala taj svoj posao, nije se nikom žalila. Žurila je da što prije obavi zadatak kako bi stigla ili na onaj drugi posao u školi ili da što prije stigne u stan i momcima pripremi nešto za jelo. U turbo vremenima, koja sam već spomenuo, mi teško možemo ući u psihu naše Rade i vidjeti šta se to sve u njenoj glavi odvija!?Šta može da razmišlja majka čiji se sin kocka, koja je podstanar, koja juri s jednog posla na drugi, koja je u jednom sebičnom okruženju gdje niko nema vremena ni za koga, dapače, često smo podvrgnuti podsmjehu, zluradosti….? Možemo samo zamisliti kakva je gorčina vladala u njenoj duši, koliko je samo suza prolila, koliko snage potrošila moleći sina da se urazumi, da se ostavi kocke! Uspjela je! Ne tako brzo, ne tako naglo. Uspjela je svojom strpljivošću, ljubavlju, nesebičnošću, željom da mu pomogne…
I mlađi sin je u međuvremenu završio srednju školu. Ubrzo se i on zaposlio. Rajka je malo odahnula, kao da joj je teret postao manji, kao da je nada postala jača! Primjećivali smo to na njenom licu, koliko god se ona trudila da o tim porodičnim stvarima ne priča. Ali vidjelo se, živnula je!
Nažalost, zakratko! I mlađi sin je krenuo stopama starijeg. I on se odao kocki! Bože, što me to kažnjavaš, šta sam ti zgriješila!? Iskrena, pravedna, dobronamjerna, Rada je tu novu nevolju pripisivala nekom svom grijehu, nekom svom lošem postupku. U svojoj dobroti i nesebičnosti, ona još nije mogla da shvati da su to posljedice jednog novog vremena, jednog novog shvatanja u kojem vrijedi pravilo: sebi, sebi, samo sebi zgrći, bez obzira na to da li je pravedno, moralno, zakonito… Ne obaziri se na posljedice, otmi, prevari, ukradi… Narodski rečeno, zajebi gdje god možeš, koga god možeš!
Rada se ponovo našla u situaciji da objašnjava, da savjetuje, da moli, da plače… A nije to trajalo samo jedan dan, samo jedan mjesec, trajalo je to skoro tri godine! Podizala je kredite, posuđivala od rodbine, vodila sina na kliniku za odvikavanje od kocke…
I uspjela! Ne naglo, ne odjednom, postepeno je sin prestao da kocka. Ne znam da li je imala snage i volje da se tome raduje, ona je već bila toliko iscrpljena. I fizički i psihički i materijalno! Al’ mora se živjeti, mora se ići dalje!
Viđe li netko od vas Radu!?
Ne vjerujem! Sem ako je lično poznajete! Ili nju ili neku drugu Radu, Ljubicu, Branku, Mirjanu….
Ne vjerujem, jer se takvi likovi ne pojavljuju u rijaliti emisijama, zvijezdama granda, o njima nema šta da se priča u tv-pričaonicama, nedjeljnim TV-sijelima i prelima, nema ih u pozorišnim predstavama, filmskim serijalima… Naprosto, to su likovi s periferije života, tamo rijetko tko zalazi… Eterom našim, pa još plus kablovskim kanalima, šire li se šire stotine kanala, javnih servisa, komercijalnih stanica, reklamnih i inih sadržaja. Samo iskaču portali, žurnali, trabalali, tik-tuki, instablami… Al’ nigdje ni Rade, ni Branke, ni Ljubice, ni Anke…, nigdje likova iz sfere rada, iz temelja društva… Al’ zato ima priča o poziciji i opoziciji, o zelenima i žutima, o rodnima i transrodnima, o radikalima i redikulima, o centristima i egoistima, o liberalima i tradicionalima…!
Nigdje priče o Čovjeku i Radniku!
Zato ja velim, proleteri svih zemalja, češite se! Boli nas, boli, svrbi… Al’ ništa nam ne preostaje sem da se počešemo!
