foto: šg
Kada sam prije šest – sedam godina odlučio da otvorim priču o Roku Markovini shvatio sam da iako smo prijeratni poznanici, a i “ratni suborci”, istina ne s puškom nego kao pripadnici civilne zaštite, zaduženi da spašavamo unesrećene od novoukazanih ratnih nakaza, odlučih da ću kazivanje o neimaru Markovini koji je gradio dobre ljudske odnose, avione u Sokolu i brodove u Splitu, prepustiti njemu samom i onom što su izrekli drugi. Kad su Markovinu i mene novouspostavljeni vlastodršci brzo izopštili iz civilne zaštite jer smo, izrazito, na crveno tuknuli, uradili su, ipak, i nešto dobro. Začudo i najveće zlo donese nešto dobro, ojačali su nam identitet i višedecenijsko crvenilo.
Izdanak stare korčulanske loze, rođen 1945. godine, tipičan “proizvod” stare mostarske Gimnazije, prošao sve faze u FK „Velež“, izabran dva puta 90-tih za najomiljenijeg Mostarca, predsjednik SOFK, dobitnik mnogobrojnih priznanja, doktor tehničkih nauka, profesor, parlamentarac, pa…Danas penzioner, ali ne i umirovljenik. Nepopravljivi ljevičar i čovjekoljubac, prije svega. I danas prkosi godinama i bolesti, nemirnog duha i u osmoj dekadi, gotovo kao onaj s Veležovog iz prošlog vijeka, ali bi najbolju dijagnozu, svakako, dala njegova supruga Zinaida – jedna od najvećih Mostarki, koja mu podari dvojicu vatrenih Mostaraca i vrsnih intelektualaca.
O svom Mostaru, ovako je 2012. godine Roko zborio: ”U Mostar su me donijeli moji roditelji, pod konac 1945. godine kada sam imao samo devet mjeseci. Ako išta znam i ako išta vrijedim, to imam zahvaliti ponajprije mojim roditeljima, mojim profesorima, ali ponajviše Gradu i njegovom “rajinskom” odgoju. Za sve što sam želio (na)učiti…imao sam priliku. I nikad mi nitko, zato što sam Hrvat, nije rekao „tamo se“. Znao sam vrijednosti obraza i držao sam do njega. Jer obraz se teško stječe, a vrlo lako izgubi. I ako ga jednom izgubiš….nemaš ga više“.
A o Mostaru i oko Mostara Roko ovako govori: ”Ivo je Andrić napisao tešku istinu vezanu za ove prostore – Dođu tako vremena kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. To je nasušna istina i to nas povijest stalno podsjeća. S druge strane Mostar je, uz Vukovar, bio “grad za udžbenike“, kako se može s žiteljima različitih nacionalnosti, kultura i konfesija živjeti skladno, u miru i dobru…
Nakon rušenja mostova, Mostar se pretvorio u „dva grada“, podijelio se na dvije „one strane“ i takvim je ostao do danas. Mnogo je zla učinjeno. Mnoge su žrtve pale, mnoge su se fukare obogatile, a svatko se zabarikadirao iza svoje „mušice i nišana“ i spremno čeka „na odstrjeli“ suprotnu stranu.
Ono što drugi intelektualci neće ili ne smiju da kažu, Markovina bez ustezanja javno izriče – Mislim da su se mostarski intelektualci, pripadnici sva tri naroda, “poklopili po ušima”, svjesni svoje nemoći da bilo šta promijene.
Kad dođem danas, istina rijetko, par puta godišnje, u Mostar, obuzme me velika tuga, kad vidim sve to što vidim. To nije više onaj grad s kojim sam živio, kojega sam, zajedno s mojim sudobnicima, gradio desecima godina. Tužno je priznati da me za Mostar danas neraskidivo vežu tek samo groblja i haremi. Masline, Sutina, Šarića harem i Partizansko groblje. I svaki put, kad dolazim u Grad iz Splita, u kojem trenutno živim, pri samom prijelazu granice, pogledam u nebo i zavapim: ’Bože, zašto dopusti hajvanima da ovo urade od onakve zemlje? Šta smo ti toliko zgriješili?
O Markovini bi se mogle napisati knjige, kao što je to, uostalom, i on sam napisao, od onih naučnih, stručnih, društvenih, filozofskih i ratnih do onih što u svojim njedrima uvijek Mostar i raju mu nose. Zato i nije čudo, kad još prije desetak godina, na postavljeno pitanje – Ima li ikakvih izgleda za svjetliju budućnost BiH?, proročanski odgovora: “Ako se nastavi, kako se radi zadnjih 20 godina, nema izgleda. Da bi se vidjelo svjetlo na kraju tunela, najprije treba prokopati tunel. Ja jednostavno, ne vidim da se tunel uopće počeo kopati, a kamo li da je blizu kraj njegovog prokopavanja. Sve mi se više čini bližom ona iz „Zidanja Skadra na Bojani“ koja veli – Što majstori, obdan, sagradili, to bi vile, obnoć, razrušile. I evo prošlo je više od deset godina a stanje u BiH, usuđujem se, kao autor ovog zapisa, ustvrditi, je još gore, a daleko su veći izgledi da se i ono malo izgrađenog od tunela uruši, nego li da ugledamo svjetlost.
I tako, sve rjeđe plove neki suhozemni Rokovi brodovi do Mostara, a o letenju avionima, koje je i sam proizvodio, nema ni govora.
Ostaje mi jedino da Roka zamišljam, kako u svom dalmatinskom (ne) miru, gleda one autobuse, sa hiljade radnika, što su hodili kaldrmom kroz Mahalu pa do Rodoča i Sokola… Pa ga onda iz sna Dragan probudi i kaže mu: Stari, nikad više ni onih hiljade radnika, ni Sokola, a i onog tvog i našeg Mostara.
Svakom Mostarcu, pa i onom koji ima samo početno M, dovoljno je reći Roko i da zna o kom je i kakvom čovjeku riječ.
