Sarajevo/foto: Denis Štrbo
Putujući nedavno u Vilnius, nemalo se iznenadih vidjevši da ga nazivaju “Jerusalimom Baltika”. Prvi put u toj evropskoj regiji, nisam znao šta da očekujem: hoću li, poput mita o Sarajevu kao “evropskom Jerusalimu”, na svakih sto metara naići na dvije crkve, džamiju i sinagogu? Hoću li, turistički, naići na mjesto susreta Istoka i Zapada, kako mi to volimo prodati na “Slatkom ćošetu” turistima poput mene? Iz Vilniusa otiđoh pomalo razočaran: iako se na svakom koraku ipak može naići na melange vrlo ćustih crkvica, od obećane pljunute slike Jerusalima, pa samim tim nekako i grada blizanca Sarajeva, na kraju ne bi ništa.
Moj lični Jerusalim jedino doživjeh ulaskom u prodavnicu notesa i olovaka: na istaknutom mjestu zatekao sam Unisovu “TBI Deluxe”, pisaću mašinu moje majke, u istoj onoj narandžastoj boji mog djetinjstva. Oduševljenje sam morao podijeliti sa osobljem, a Litvanci, kakvi su fini, možda i odglumiše jednaku uzbuđenost, pa mi rekoše da je upravo ta Unisova skalamerija unikat u državi. Prođe mi nakratko kroz mozak misao da ponudim da je otkupim, ali onda sam spazio da je u pitanju neko specijalno litvansko izdanje, te da su i tipke sa slovima na domaćem jeziku. Vilnius, ćust i fin kakve su mu crkve, ali i ljudi, samo se u toj jednoj anegdoti podudario sa Sarajevom. Sarajevo je tako ostalo daleko “jerusalimskije”, bez obzira što kod nas, recimo, nema grkokatolika, dok ih u čitavoj Litvaniji ipak ima nekih 706. Našlo se i jevreja-karaićana, nekih 310 po popisu iz 2011. Ali nije to to, rekao bi svaki pošten Sarajlija i Bosanac, pa i potpisnik ovih redova. Umalo se u tom veličanju sarajevske mitologije, koja počesto prelazi u mitomaniju, nisam našao u glavnoj ulozi sada mi već ponajdraže anegdote i još jednog urbanog mita. Tako je neko sličan meni postavio pitanje Vahidinu Halilhodžiću, na roštilju kraj Neretve, “Ima li, bola Vaha, iđe ovako?” Na šta mu je u anegdoti Halilhodžić, a u stvarnosti glas razuma, odgovorio, “Ima, samo nisi ti bio.”
Odakle nama uopšte taj mit o Sarajevu kao evropskom Jerusalimu? Google pretraživač nudi nam više od pola miliona rezultata za tu pretragu, te nepreglednih sadržaja od korisničkih videa, preko naziva ponuda turističkih agencija, pa sve do ozbiljnih akademskih članaka. Istina je da Sarajevo nije autohtoni “Jerusalim Zapada”, iliti termin kojeg je jevrejska dijaspora koristila da opiše ne-jevrejski grad u kojem se ova zajednica osjećala slobodnom i uticajnom. Prvi takav grad bio je Amsterdam, “Jeruzalem van het Westen”, kojeg se tako nazivalo među jevrejima još od 17. stoljeća. Niti je alžirski Tlemcen, ni španski Toledo, ni belgijski Antwerp, a ni tuniška Djerba, “Jerusalim Afrike”. Sve su to gradovi koji su prije našeg Sarajeva bili Jerusalimi za one koji u Jerusalim ipak nisu mogli otići. Sarajevo je u to vrijeme decidno bilo jednostavno Sarajevo.
Tako je nemoguće ustanoviti porijeklo ove fraze koja je ozbiljno uporište našla kod svakog dobrog i poštenog nam sugrađanina, pa bi se, poštujući sarajevski fakinluk, komotno moglo dodijeliti i Goranu Bregoviću. Opštepoznat je snimak u kojem Brega, negdje na koncu Jugoslavije, sa rejbankama i u šarenoj jakni sjedi na jednom od krovova i govori: “Ovo što vidite dole u magli – to je Sarajevo, a ovo što čujete – to su džamije, crkve, katedrale… Ovo je jedno od rijetkih mjesta na zemaljskoj kugli gdje možete to sve skupa čuti u isto vrijeme, i da zvuči ovako lijepo. Bilo bi šteta da to jednog dana stane.” Pa bi se dalo zamisliti i dopisati kako upravo Brega, sa rejbankama i u šarenoj jakni, dodaje da je upravo Sarajevo evropski Jerusalim. Tu će frazu ponoviti mnogi, pa će se naći i na naslovnicama knjiga poput one Nijazije Koštovića, a čak će i palestinski muftija i imam Mesdžidu-l-Akse iz Jerusalema šejh Muhamed Ahmed Husejn u svojoj posjeti Sarajevu 2014. napraviti upravo isto poređenje, dajući mu pritom dodatno na vrijednosti. Ali ipak, mit kao takav zaslužuje i mitsko porijeklo, te dajmo tu privilegiju Bregoviću. Njemu, kao majstoru prepakivanja i rearanžiranja, najbolje i stoji.
Ono što je nama daleko interesantnije je, postoji li potreba za tim? Osjećaj je da se poređenjem gubi vlastiti identitet, da se pretjeranim forsiranjem više izgubi nego što se dobije, baš kao što se i pričom i mitom o sarajevskom duhu – što bi mogla biti tema nekog narednog teksta – taj isti duh već odavno i istrošio i deplasirao. Jerusalima je mnogo, a i Venecija, o kojoj je svojevremeno pisao i Abdulah Sidran, istovremeno pišući o Sarajevu – samo u Kini deset je gradova koji su “Venecija Istoka”, dok je Amsterdam, opet, i “Venecija Sjevera”, a tu su i Wroclaw u Poljskoj i Tromso u Norveškoj, i ruski St. Petersburg i engleski Manchester, pa čak i londonski Paddington i njemački Lubeck. Sarajevo, osuđeno na malenu Miljacku, srećom nije na ovoj listi, a da jeste, identitet našeg glavnog grada podvojio bi se i doveo u pitanje kome bismo pričali da smo Venecija, a kome da smo Jerusalim.
Sarajevo je Sarajevo, grad od skoro pola miliona duša sa vlastitim identitetom i istorijom, sa vlastitim vrlinama i manama, odlikama jednog grada omeđenog i ograničenog planinama oko sebe i kotlinom u kojoj je nastao. Sarajevo je grad tragedije, ali i pobjede; prošlosti s kojom bi se dalo ponositi jednako kao i stidjeti. Pritom, pogrešno bi bilo razmatrati ovu temu u kontekstu ode ili hvalospjeva Sarajevu, niti ovakvi tekstovi to trebaju činiti; mit o sarajevskom Jerusalimu, ili jerusalimskom Sarajevu jednako dovodi u pitanje sva poređenja u kontekstu autentičnosti.
Autentičnost je svakako najbolje opisala Pitija, proročica iz Delfija, rekavši da je najvažnije “znati samog sebe”. Ipak, gledajući iz ugla egzistencijalizma, koji se najviše bavio pojmom autentičnosti, nije dovoljno samo se znati i poznavati, već se mora biti. Još je gore što živimo u vremenima krajnje neautentičnosti, post-istine i post-stvarnosti, u kojima se paradoksalno od nas traži da “budemo svoji”, a sve manje takvo bivanje zaista cijeni. Zato je svaka kratica ka definisanju Sarajeva u biti krajnja floskula: Sarajevo, naime, nije grad kojem autentičnosti nedostaje onako kako je to primjetno u nekim drugim gradovima, gdje se, izgubljen u svojim mislima, čovjek jednako izgubi i u tom gradu i onda, nakratko, pomisli da bi mogao biti bilo gdje u svijetu. Niti je Sarajevo grad koji ne zna da bude i bivstvuje, ugostivši i isprativši brojne svoje građane, a i putnike-namjernike. Zato nije dovoljno, a reklo bi se niti pristojno, reći za Sarajevo da je Jerusalim, pa ni evropski, te sami sebi tim riječima činimo medvjeđu uslugu, jer sagovorniku ili sagovornici niti dozvoljavamo da Sarajevo upozna, a niti da Sarajevo za njega ili nju jednostavno bude, dok s druge strane isto oduzimamo i samom Sarajevu. Možda bi zato najprikladnije i najljepše bilo, idući put kad budemo pitani o Sarajevu, reći da ono jeste, da biva i da postoji. Pa ko u njemu prepozna Jerusalim ili Veneciju, dobro i jeste.
Tekst prvobitno objavljen 26.09.2018.godine
