Mario Banožić jedan je od ‘klimoglavaca’ neupitno odanih Andreju Plenkoviću.
Nestručan za posao koji mu je premijer dao.
I općenito potkapacitiran.
Dakle – idealan izbor.
U kategoriji ‘korisnih budala’ u Plenkovićevoj ‘protočnoj’ vladi s njim se može mjeriti jedino Davor Filipović.
Iako je konkurencija, računajući sve ‘leteće izmjene’, prilično ozbiljna.
Uz sve ostalo, Banožić je na sebe preuzeo i dobar dio premijerovog tereta.
Kad je riječ o uvredama koje izgovara Zoran Milanović.
U stalnoj ‘birtaškoj’ svađi predsjednika i premijera.
Ali sve je to ništa u usporedbi s koristi koje je Banožić donio Plenkoviću skrivivši tragičnu prometnu nesreću.
Koliko god to ružno zvučalo.
Još samo nekoliko dana ranije premijer je inatljivo poručio predsjedniku da će Mario Banožić biti ministar sve dok on, Plenković, vodi vladu.
A nakon Banožićeve prometne hitno ga je smijenio.
Prije nego što je službeno podnesena kaznena prijava protiv sad već bivšeg ministra obrane.
Pritom je nebitno što je odmah bilo prilično jasno da je nesreću skrivio Mario Banožić.
Ranije je Plenković uvijek branio do kraja sve ministr(ic)e.
I kad bi na vidjelo izašle svakojake kažnjive svinjarije.
Neke je branio čak i nakon podnošenja prijava.
Ovaj put Andrej Plenković nije čak niti izgovorio frazu da institucije treba ostaviti neka rade svoj posao.
Pragmatični premijer tako se riješio balasta koji ga je pritiskao.
A to mu je omogućila činjenica da je Banožićeva prometna završila tragično.
Želio on to priznati ili ne.
Plenković je ispao principijelan. U svojim očima. I očima vjernih sljedbenika
A pritom, s obzirom na okolnosti Banožićeve smjene, može se tješiti da nije popustio Milanoviću.
Nego je ispao principijelan.
Makar u svojim očima.
I očima vjernih sljedbenika.
A s pravom se premijer nada da će sada sve nezgodne priče oko Banožića pasti u zaborav.
Od dodjeljivanja držanog stana na korištenje samome sebi pa nadalje.
Ima toga više, ali kladim se da ste ponešto već i zaboravili.
Nesretnik Banožić svojom neodgovornom vožnjom donio je Plenkoviću šansu i za još jednu političku korist.
Omogućio mu je da na mjesto ministra obrane instalira Ivana Anušića.
Time je spriječio moguću opasnost da na unutarstranačkoj sceni dobije ozbiljnog oponenta.
Koji je već javno pokazao da nije spremam bespogovorno povlađivati baš svemu što Plenković kaže i napravi.
Jedini među ‘viđenijim’ HDZ-ovcima.
Ali je tog potpredsjednika HDZ-a i osječko-baranjskog župana očito zadovoljio ponuđeni politički ‘dodatak’.
U obliku ministarske funkcije.
Te pozicije potpredsjednika vlade.
Toliko je time zadovoljan da je odlučio ne protusloviti više Andreju Plenkoviću.
Nego pomoći mu da na predstojećim izborima pokuša povratiti poljuljanu poziciju HDZ-a u Slavoniji.
To je i najvažniji dobitak za Plenkovića.
Iako nije ‘za bacanje’ i to što ga Anušić u ‘fotelju’ ministra obrane sasvim sigurno neće amaterski sramotiti kao što je to činio Banožić.
A svakako dobro će doći I ‘gašenje’ makar jednog verbalnog fronta s Milanovićem.
Neplanirana ‘leteća izmjena’ (ili barem napravljena prije nego li je planirano) eliminirala je iz vlade nesposobnog Slavonca čija politička upotrebljivost bila ograničena.
I potrošena.
Oni koji su se sprdali s Banožićem i prizivali njegovu smjenu nisu politički ništa dobili
A dovela je u vladu drugog.
Neuporedivo sposobnijeg.
I polivalentnog.
To što ga mora potvrditi Sabor samo je tehnička pojedinost.
Varljiv je čak i zbroj oporbenih ‘ruku’ približan broju zastupnika HDZ-ove neprincipijelne koalicije.
Jer u ‘šarenoj’ su opoziciji – od onih kojima je glavni cilj da HDZ ode s vlasti iako nemaju niti infrastrukturu niti ikakav ozbiljan plan za funkcioniranje na vlasti do onih kojima zapravo ne smeta HDZ na vlasti nego to što oni ne dobivaju makar ‘mrvice’.
Kako god bilo, oni koji su se sprdali s Banožićem i prizivali njegovu smjenu nisu politički ništa dobili.
Naprotiv.
Propala im je i nada da bi se u HDZ mogao dogoditi raskol.
Ili barem da bi Andrej Plenković pred izbore mogao biti značajnije oslabljen.
Realno, Plenković je u Hrvatskoj nedodirljiv.
Od kompletne oporbe više ga brine to što ne može kontrolirati Ured europskog javnog tužitelja (EPPO).
Koji uporno i ‘bez pardona’ otkriva skandale s trošenjem ‘EU novca’ u Hrvatskoj.
I koji je krenuo i prema ministarstvima, državnim institucijama i tvrtkama na čijem čelu su najvažniji Plenkovićevi suradnici.
Pa i dugogodišnji bliski prijatelji.
Što bi u konačnici moglo rezultirati makar odgađanjem, ako ne i gubitkom, mogućnosti da Andrej Plenković zasjedne na njemu zadovoljavajuću funkciju u nekoj od EU institucija.
Pa da ‘po kazni’ i dalje bude hrvatski premijer.
Cinik bi poželio da EU institucije, naprimjer Ured tužitelja, ne rade svoj posao.
