Foto: Arhiva
Piše: Boro Kontić
Mostar je možda jedini grad u regionu u kojem je od proteklog osmog marta, osim uvelih buketa, preostao i trajniji prilog datumu. Na Dan žena postavljena je i otkrivena spomen-ploča na staroj mostarskoj gimnaziji. Od sada će svako ko uđe na njena vrata ili pored njih prolazi, moći saznati da su Berta i Marie, obje Bergmann, bile učenice ove gimnazije. I kao takve prve djevojke-maturantice u Bosni i Hercegovini. Pionirke ženskog obrazovanja. U gimnaziju osnovanu 1893. sestre Bergmann su upisane 1905.
Ne može, baš i da hoćeš, sve stati na jednu spomen- ploču, ali ako se potrudite, saznaćete: Nakon mostarskog školovanja sestre Bergmann su nastavile školovanje u Beču. Berta je diplomirala medicinu i postala liječnica 1918. Radila je širom Bosne i Hercegovine kao pedijatrica. Marie (u braku je stekla i prezime Kon) je završila studij slavistike i germanistike i postala prva žena doktor nauka u Bosni i Hercegovini. Prije osnivanja katedre za germanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, radila je kao gimnazijska nastavnica u Mostaru i Sarajevu. Čitaocima crnogorskog portala je preporučujem i činjenicom da je predavala i na Cetinju.
Uz netom otkrivenu spomen-ploču na kojoj su ugravirana imena sestara Bergmann i kratka crtica o „pionirstvu“, uslikali su na Dan žena 2023. direktorica gimnazije Ankica Čović i mostarski gradonačelnik Mario Kordić. Reklo bi se: dirljiva sličica. Može biti, ali dok je, kao i događaj koji ilustrira, ne stavite u, po savjesti nezaobilazan kontekst. Naime: jedna od sestara, Berta Bergmann, je u Mostaru već imala svoju spomen- ploču. Imala ju je od davne 1965. godine. Bila je to jedna od 700 stiliziranih, kamenih spomen-ploča koje su, uz ostale spomeničke dijelove, činile cjelinu imenom Parizansko groblje. Autorsko je to djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića.
Do 90-tih godina prošlog vijeka Partizansko groblje je trajalo onako kako ga je autor zamislio. A da mu je do ovog autorstva bilo naročito stalo, svjedoči i činjenica da je zabilježena i njegova želja da ga, kad dođe čas, tamo i sahrane. Umro je 2010. U međuvremenu mu je postalo jasno da… ništa od njegove želje. Dragan Markovina u knjizi „Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja“ tvrdi da se prvi napad na Partizansko groblje desio u noći između 13. i 14. februara 1992. Detonirano je nekoliko ekspoziva, oštećene su kamene spomen-ploče. Kako je 14. februar važio za Dan oslobođenja Mostara, da se pretpostaviti kakve je prirode bilo ovo “pretprazničko veče“. Do 1992. su Mostarci 14. februara odlazili komemorativno na Partizansko groblje. Tog 14. februara je počeo „praznik“ čiji će paroksizam biti rušenje Starog mosta. I nakon Dejtona, evo do danas, Partizansko groblje je ostalo trajna meta. Eufemizam, koji izbjegava riječi: fašisti, ustaše, teroristi i tome slično, će reći: meta vandala. Maja 2020. je, primjerice, osvanula vijest da je nakon djelimične obnove mostarskog Partizanskog groblja bila postavljena nova rasvjeta, nadzorne kamere, čak angažovana zaštitarska firma. Ali su nakon isteka ugovora (!) sa zaštitarskom firmom, kamere uklonjene, te i fizička zaštita. „Spomenik je ponovo prepušten zubu vremena“, zaključio je novinar uslikavši „po koji već put devastirano Partizansko groblje“. I tako su, eto, fašizam i terorizam postali zub vremena!
I tako redom i tako učestalo, trajalo je ubijanje Partizanskog groblja. A juna prošle, 2022. godine, su temeljito u okrilju noći uništene sve spomen-ploče mostarskog Partizanskog groblja. One koje su postavljene „u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste, pripadnike svih etničkih grupa grada Mostara i u čast svih onih koji su se u Drugom svjetskom ratu suprotstavili fašizmu.“ Dakle, i ona ploča na kojoj je stajalo ime: Berta Bergmann.
Kada su povodom proteklog Dana oslobođenja (14. februara 2023.) Mostarci i komemorativno zainteresovane osobe iz regiona prošle kroz Mostar do onoga što je preostalo od Partizanskog groblja, gradonačelnik Mostara pomenut na početku ovog teksta je burno reagovao. Rafalno je izjavio da se radi o sigurnosnom riziku, o podgrijavanju narativa koji su kamen spoticanja na putu do pomirenja i tome slično.
A na Dan žena (8. marta 2023.) stoji isti gradonačelnik osmjehnut uz spomen-ploču dvjema „pionirkama ženskog obrazovanja“. Da mu ne kvarimo zadovoljstvo, tj. narativ, primjedbom da je jedna bila partizanka? Berta Bergmann. Da je 1945. zlikovački deportovana u Jasenovac. Da je tamo ubijena. Da je prije ove spomen-ploče već imala spomen-ploču. Na Partizanskom groblju. I da su je raniji gradonačelnici Mostara makar jednom godišnje obilazili. To jest, na Dan oslobođenja.
A kada u maju 2023. (tako je najavljeno), na poziv Dragana Čovića, stranačkog kolege mostarskog gradonačelnika, u Mostar stigne visoka državna izraelska delegacija koju bi trebao predvoditi Benjamin Netanyahu, biće upriličena prigodna šetnja do ove spomen-ploče? Jer Berta i Marie Bergmann su bile bosanske Jevrejke. Valjda će se naći neko ko će reći i da je jedna bila partizanka, te od koga je i kako stradala, a da je druga takvu sudbinu jedva izbjegla. Ili će se ovo otšutjeti? Protivno onoj rečenici po kojoj oni koji pamte i koji hoće da pamte, pamte autora Partizanskog groblja, Bogdana Bogdanovića. 1992. na upit o svom ranijem („glas u pustinji“) beskompromisnom razobličavanju i otporu srpskom nacionalizmu i fašizmu, izjavio je: „Da sam oćutao, živeo bih danas mirno i sramno“.
