Zumapress / Pavlo Gončar
Ponekad slušam podcaste o tome kako funkcioniraju najpoznatiji mađioničarski trikovi (igra školjki, mentalizam, levitacija). Čitajući najnovije vijesti iz Rusije, vidio sam analogiju s načinom na koji je ruska propaganda postigla naizgled nemoguće. Protiv zdravog razuma, Kremlj i dalje tvrdi, bez grimase, da je njegov napad na Ukrajinu bio čin samoobrane.
Većina mađioničarskih trikova kombinira dvije strategije: jednu za postizanje željenog učinka, a drugu za odvraćanje publike od onoga što se zapravo događa. Rusija čini isto sa svojim nedavnim izjavama, koje su očito usmjerene na povećanje regionalnih napetosti oko Ukrajine. Prvo, ruska vlada odobrila je popis od 47 stranih država i teritorija čiji neoliberalni stavovi navodno predstavljaju prijetnju ljudima s “tradicionalnim ruskim duhovnim i moralnim vrijednostima”. Oni na ovom popisu sada se službeno nazivaju “neprijateljskim državama”. Navodna podrška “multipolarnom” svijetu stoga nije na stolu. Svatko tko ne dijeli ruske vrijednosti je neprijatelj.
Među onima koji očito dijele ruske vrijednosti su Sjeverna Koreja, Afganistan i Iran. Ono što je zajedničko ovim režimima je da europsko prosvjetiteljstvo smatraju krajnjim zlom. Sukob se tako podiže na metafizičko-religijsku razinu, a kad god religija izravno intervenira u politiku, prijetnja smrtonosnog nasilja nije daleko. Iza svih priča o novom multipolarnom svijetu krije se apokaliptična vizija totalnog rata do točke izumiranja između dvije suprotnosti.
U skladu s tim, ubrzo nakon objave svoje “liste neprijatelja”, Putin je najavio novu nuklearnu doktrinu koja proširuje “kategoriju država i vojnih saveza protiv kojih se primjenjuje nuklearno odvraćanje”. U oštrom upozorenju Zapadu, najavio je da će se svaki napad na Rusiju od strane države koja nema nuklearno oružje i koju podržava država s nuklearnim oružjem smatrati “zajedničkim napadom”. Osim toga, Kremlj zadržava pravo upotrebe nuklearnog oružja kao odgovor na napad na Bjelarus, koji je dio njegove “savezne države”. Drugim riječima, svaki slučaj u kojem neprijatelj “predstavlja kritičnu prijetnju našem suverenitetu” potencijalni je casus belli za nuklearni sukob.
Ove primjedbe neizbježno prizivaju nostalgična sjećanja na dobra stara vremena Hladnog rata, kada su obje strane mudro izbjegavale izravne nuklearne prijetnje i izjavljivale da će upotrijebiti nuklearno oružje samo kao odgovor na nuklearni napad druge strane. U uvjetima “uzajamnog zajamčenog uništenja”, nitko se nije usudio pokrenuti mogućnost prvog nuklearnog udara. Ali sada Rusija ne samo da potvrđuje svoje pravo na prvi udar, već čak i proširuje uvjete za njegovo opravdanje.
Naravno, stvarni ruski prvi udar ostaje malo vjerojatan.
Naravno, stvarni ruski prvi udar ostaje malo vjerojatan. Ali u vojnim stvarima riječi nikada nisu samo riječi. Previše je lako za jednu stranu upasti u zamku vlastite retorike. Nakon što su u Libanonu eksplodirale tisuće dojavljivača, iranski izaslanik u Ujedinjenim narodima izjavio je da je Izrael još jednom “prešao crvenu liniju”. Ali u vrijeme kada se redovito prelaze “crvene linije”, takve izjave mogu samo učiniti situaciju opasnijom. Uostalom, negdje moraju postojati prave crvene linije, ali one možda nisu točno poznate – što znači da ne znamo gdje su dok ih ne prijeđemo.
Očigledan odgovor Putinu je da je on taj koji je svojim nuklearnim prijetnjama prešao crvenu liniju. Poput onih komentatora koji tekući rat između Rusije i Ukrajine vide kao posrednički rat između Rusije i NATO-a, on bi nas želio uvjeriti da je Rusija prva napadnuta. Može li to biti istina? Izrael bi rekao da je to samo samoobrana u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanonu, ali ovdje puno ovisi o tome kako definirate “sebe”. Ako zauzmem područje koje mi ne pripada i zatim ga proglasim svojim teritorijem (poput Zapadne obale ili dijelova Ukrajine), i ako mi se ljudi koji tamo žive odupiru, djelujem li u samoobrani kada ih uništavam?
To nas vraća na čarobnjačke strategije ruske državne propagande. Optužujući svoje protivnike za ono što on sam već radi, Putin želi odvratiti pažnju od činjenice da je ukrao zemlju i proglasio je svojom. Svatko tko prihvaća da su Krim, Donbas ili bilo koje drugo područje s “tradicionalnim ruskim” vrijednostima (možda baltičke zemlje ili Moldavija?) ugroženi, ili da je ukrajinska nacija apsurdna moderna konstrukcija, nasjeo je na Putinov trik.
Vidjeti kroz Putinove vještine važno je kratkoročno, jer je njegova kombinacija propagandnih strategija učinila racionalne mirovne pregovore praktički nemogućim. Kakav se napredak može postići ako je temelj za pregovore od samog početka iskrivljen? Luka Lisjak Gabrijelčič sa Srednjoeuropskog sveučilišta s pravom upozorava s obzirom na stalne pozive na mir u Ukrajini: “Mir je previše dragocjen da bi ga prepustio mirotvorcima.”
Dodajte ovome Treću Putinovu strategiju obmane – prikazivanje brutalnog osvajačkog rata kao odbrane duhovnih vrijednosti – i njegova se obmana čini gotovo nepremostivom. Sva naša nada sada počiva na ovom “skoro”.
S engleskog preveo Jan Doolan
