U svojoj izjavi od 12. maja 2025., Radnička partija Kurdistana (PKK) najavila je spremnost na samoraspuštanje — historijski korak u višedecenijskom sukobu. Međutim, turska vlada fokusira se prvenstveno na tehničke aspekte razoružanja i obim izjave, dok pronalaženje političkog rješenja za kurdski sukob ne izgleda kao prioritet. Ovakav uski pristup dovodi do rastućeg jaza između vlade i opozicije. Kurdska DEM partija, koja je uglavnom podržavala proces, povezuje ga s očekivanjima demokratizacije. Republikanska narodna partija (CHP), kao najveća opoziciona partija, podržava mnoge kurdske zahtjeve za reformama, ali istovremeno sumnja da je proces zapravo paravan za planove izmjene ustava, što bi omogućilo predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu da se ponovo kandiduje.
Mirovni proces, koji nije službeno priznat kao takav, pokrenuo je u oktobru lider Partije nacionalističkog pokreta (MHP) Devlet Bahçeli. Iz perspektive vlade, proces je uvijek prikazivan kao jednostrano i ‘bezuslovno predavanje’ PKK-a, koji bi se trebao samoraspuštati nakon poziva Abdullaha Öcalana. Vlada je uvijek nastojala ostaviti dojam da se ne vode pregovori s PKK-om i da će se sva pravna pitanja rješavati tek nakon što se grupa raspusti. Shodno tome, službeni termin nije ‘mirovni proces’ već ‘Turska bez terora’ — izraz koji odražava napore da se sukob depolitizira.
Slaba tačka procesa
Za početak, izolacija Abdullaha Öcalana je ublažena. Delegaciji iz DEM partije dozvoljeno je da ga posjeti i razgovara s njim. Dana 27. februara, Öcalan je potom objavio izjavu u kojoj je PKK proglasio historijski zastarjelim i pozvao na demokratizaciju Turske. Delegacija DEM-a potom je održala razgovore s partijama zastupljenim u parlamentu i otputovala u kurdsku autonomnu regiju u sjevernom Iraku i Siriji. Zauzvrat, predsjednik Erdoğan je sve pripreme s vladine strane prepustio lideru MHP-a Bahçeliju i izbjegavao se obavezati na bilo kakve konkretne korake. Zanimljivo je napomenuti da je zadržao ovaj stav čak i nakon što je PKK objavio svoje samoraspuštanje. Erdoğan je naglasio da će prvo sačekati i vidjeti kako će se praktični aspekti ovog raspuštanja odvijati, naglašavajući da ono mora obuhvatiti cijelu organizaciju.
Ovo je upravo jedna od najosjetljivijih tačaka cijelog procesa. PKK je okružen mrežom organizacija i platformi, kao i sestrinskih partija. Aktivan je ne samo u Turskoj, već i u Iraku, Siriji i Iranu, kao i u evropskim zemljama. Očigledno je da PYD (Partija demokratske unije) i njena oružana milicija, YPG (Jedinice narodne zaštite), u Siriji, na primjer, nisu dio samoraspuštanja, iako ih turska vlada smatra dijelom PKK-a.
Za mnoge je ideja moguće nekažnjivosti za militante PKK teško prihvatljiva.
Razlog za oprezan stav predsjednika vjerovatno je u tome što je otpor među stanovništvom predvidljiv. Posebno je osjetljivo za rodbinu ljudi koji su poginuli ili povrijeđeni u napadima ili borbama. Za mnoge od njih, ideja moguće nekažnjivosti za militante PKK teško je prihvatljiva. Ali i politički, zahtjevi za općinskom autonomijom i priznavanjem identiteta koji nisu turski teško su prihvatljivi za velike dijelove stanovništva. Shodno tome, vlasti ih do sada nisu adresirale.
Iako vjerovatno nema nikoga ko bi odbacio cilj ‘Turske bez terora’, opoziciji, a posebno CHP-u, bilo bi lako mobilizirati javne rezerve protiv nekažnjivosti i pluralizma. Ali CHP je to izbjegao i izričito podržao pokrenuti proces. Ipak, to ne vidi kao slobodnu propusnicu. Lider CHP-a Özgür Özel rano je upozorio da se moraju uključiti i porodice žrtava terora. CHP dosljedno zahtijeva da parlament bude centralno mjesto za otvorene pregovore o političkim pitanjima uključenim u proces rješenja. I ukazuje na problem vjerodostojnosti vlade ističući kontrast između represije nad CHP-om i bilo kakvim protestima s jedne strane, i retorike demokratizacije s druge strane. Dana 10. maja, održao je javni skup u Vanu, uporištu DEM-a, na kojem je Özgür Özel oštro kritizirao imenovanje administratora umjesto smijenjenih gradonačelnika — mjeru koja je, prema DEM-u, nedavno posebno pogodila CHP. S obzirom na to da se očekivalo da će PKK objaviti svoje raspuštanje 10/11. maja, sastanak se može smatrati podrškom političkom gestom CHP-a, koji se istovremeno demonstrativno predstavio kurdskom stanovništvu kao pouzdaniji partner — u oštrom kontrastu s vladajućom partijom.
S druge strane, nacionalističko-konzervativni tabor jasno je izrazio svoje odbacivanje: i Iyi Partija i Zafer Partija oštro su kritizirale proces. Iyi Partija opisala je izjavu PKK-a o raspuštanju kao ‘izdaju nacije’. Zafer Partija to vidi kao pokušaj ugrožavanja teritorijalnog integriteta Turske. Politički, međutim, turskim nacionalizmom i dalje dominira MHP, koji je do sada ostao ujedinjen iza svog lidera Devleta Bahçelija.
U suštini, kurdski sukob se odnosi na priznavanje kulturnih prava i kurdskog identiteta.
Do sada je koordinacija između vlade i PKK-a bila potpuno neformalna i tajna. Vlada je uvijek negirala da zapravo vodi pregovore. Međutim, istaknuti političari AKP-a svakako ostavljaju dojam da je izrađena konkretna mapa puta za proces raspuštanja PKK-a. Šta je dio ovog plana i koji su ciljni datumi postavljeni, međutim, ostaje nepoznato. Kao rezultat toga, većina opozicionih partija i veliki dijelovi javnosti su vrlo nepovjerljivi.
Ali nepovjerenje i nezacijeljene rane su samo dio otvorenih problema. Ako se razmatra izjava PKK-a o raspuštanju iz perspektive kurdskog sukoba, odricanje od nasilja kao političkog alata nesumnjivo predstavlja značajan napredak. Ipak, važno je shvatiti da PKK nije jedina strana u ovom složenom sukobu. U suštini, kurdski sukob se odnosi na priznavanje kulturnih prava i kurdskog identiteta, što ima političke implikacije i povezano je sa zahtjevima za samoupravom. S druge strane, tokom decenija razvijena je državna doktrina koja raspad Osmanskog carstva posebno pripisuje razdornim nastojanjima nemuslimanskih manjina i stoga nacionalnu homogenost vidi kao preduslov za očuvanje integriteta države i sumnjičavo gleda na napore za samoupravu.
