Ko su naši tranzicijski bogataši?
Ako izuzmemo nekoliko čestitih primjera, to su ljudi koji su ogromnom snagom volje, strahovitim talentom, permanentnim obrazovanjem i napornim, neprekidnim radom – preko noći stekli milione.
Je li korupcija naša sudbina? Ili ipak ima neke nade?
Država koja ne funkcionira, vlast koja ne postoji, nosioci vlasti kojima odgovara što vlast ne postoji, biračko tijelo koje sistematski tolerira takve nosioce vlasti, međunarodna zajednica koja već decenijama nesistematski poduzima neefikasne mjere, birokratski aparat ogrezao u neradu, krađi i mitu, neizgrađeno i raskomadano obrazovanje, razvaljeno zdravstvo, takozvani mali čovjek, toliko naviknut na zadane koordinate da mu ne pada na pamet nešto poduzeti… Svi ti elementi, kad se udruže, čine neraskidiv lanac korupcije i beznađa.
Šta je to visoki predstavnik međunarodne zajednice?
Specifične ljudske zajednice u određenom trenutku imaju potrebu za originalnim političkim rješenjima. Jedno od najoriginalnijih je visoki predstavnik međunarodne zajednice. Nikada niko nije semantički analizirao ovu funkciju. Šta ona znači? Zbog čega ono visoki? Da li to podrazumijeva i postojanje nekog niskog predstavnika? Šta je njegova svrha?
Kako su godine prolazile, ova funkcija je obesmišljavana toliko da danas imamo obeshrabrujuću situaciju: formalno, OHR i dalje postoji, ali nema ozbiljnih materijalnih dokaza za tu tvrdnju. Ova opadajuća i gaseća institucija u konstantnoj je političkoj defanzivi. Uprkos njenom postojanju, BiH posljednjih godina evidetno stagnira, u nekim segmentima funkcioniranja ozbiljno nazaduje, a unutrašnje snage i međunarodna zajednica tako su strukturirane da nema nikog ko bi preuzeo odgovornost.
Milorad Dodik ključni je manevar izveo za vrijeme vladavine Mirloslava Lajčaka: on je tada suspendirao OHR i visokog predstavnika ultimativnim tonom, koji ne trpi ni diskusiju, a kamoli protivljenje. Rekao je da nema više bonskih ovlasti, nema više smjena političara. Preuzeo je ovlasti OHR-a i medjunarodne zajednice. Lajčak, kojeg se to direktno ticalo, ni jednom jedinom riječju nije se osvrnuo na ovu izjavu.
BiH je do sada u životu samo zahvaljujući bonskim ovlastima i realnoj (ne)moći međunarodne zajednice.
Je li agresivni ateizam zaista opasnost?
Sama konstatacija agresivni ateizam krije u sebi latentnu agresiju. Ateizam je ovdje bio u ideološkoj ofanzivi i materijalnoj ekspanziji od 1945. do 1990. godine. Danas je sve samo ne agresivan. Ako u BiH postoje segmenti društva i života koji ispoljavaju agresivne elemente, među njima je svakako i religija. U našem slučaju – religije, koje su obilježile teritorije i prenapučile je hramovima. Religije su kontaminirale politiku, što je uzajaman proces: i politika truje religiju. Iz te isprepletenosti nije se izrodilo ništa dobro za društvo, ni jedan proces koji bi harmonizirao odnose i amortizirao brojne sukobe unutar BiH. Jedan u moru dijaloga koji nam je neophodan je onaj između ateista i religioznih segmenata društva. U stvari, govorimo o elementarnim ljudskim pravima. Sve bi trebalo da je stvar ličnog izbora i niko zbog toga ne bi trebalo da se osjeća nelagodno. Bar je to osnovna ideja demokratije.
Je li Sarajevo zaista Teheran?
Ugledni i uticajni političar iz boljeg entiteta svojevremeno je plasirao tu dosjetku kao pokušaj da se devalvira glavni grad Irana. Ako je, međutim, htio da se našali na račun svog glavnog grada, onda bi pošalica možda bila uspješnija da ga je uporedio s Islamabadom. Ali problem je s pošalicama da uvijek imaju dvije oštrice. Šta bi u tom slučaju bila Banja Luka? Staljingrad? A ako pristanemo na taj princip ruganja drugom, ne smijemo ni pomisliti kakve sve kombinatorske mogućnosti ostavlja pitanje – kako ćemo zvati bivšu Lukavicu? Istočni Teheran?
Je li Republika Srpska sekularna tvorevina, za razliku od islamiziranog Sarajeva?
Sto posto. A to što MUP RS ima krsnu slavu, to nije uvođenje religije u institucije sistema, nego sveta stvar. A u svetinje se ne dira.
Postoji li u BiH uopće kultura grada? Da li urbana sjedišta mogu da razvijaju svoje specifične identitete?
Kao i u mnogim drugim elementima, i ovdje bi se nešto moglo uraditi kada ne bi bilo finansijske, političke, ekonomske i kulturne centralizacije. A kako smo u svemu podijeljeni, podjele su i ovdje prisutne. Umjesto jedne, imamo dvije oficijelne centralizirane politike, sarajevsku i banjalučku. Postoji i treća, neoficijelna, mostarska. Tako ostatak države plaća danak ovoj nakaradnoj centralizaciji. Tuzla, Zenica, Prijedor, Trebinje, Bijeljina, Bileća, Bihać, Konjic, Čitluk, Livno, sve su to gradovi i gradići koji u startu nemaju šansu za ravnopravan razvoj. A napredak neke zemlje mjeri se njenom sveukupnošću, a ne razvitkom koji zahvaljujući vještačkom i nepravednom pumpanju ostvaruje jedan, odnosno dva, tj. tri centra.
Je li Sarajevo 2011. jednako opasno kao i Beograd 1991. godine?
Naravno. Kao i Beograd onda, i Sarajevo je danas do zuba naoružano. Više od 200 borbenih aviona, nekoliko hiljada tenkova, nebrojeni minobacači, stotine hiljada ekstremnih muslimana, željnih osvete, gladnih da namire dugove iz prošlog rata, ali i ove nove, iz Libije…
A kad otklonimo taj diskurs, stvari izgledaju ovako: više je Beograd imao aviona onda, nego Sarajevo tramvaja u voznom stanju danas. I od kakve onda unitarističke ofanzive strahuju Dodikovi mediji iz BL i ZH? Od one trojkom, na relaciji smrti, Baščaršija – Ilidža, ili one druge, potencijalno još krvavije, jedinicom, na liniji Baščaršija – Željeznička stanica?
Šta znači ovaj nepodnošljivi status quo i koliko može trajati?
Po definiciji, status quo je nešto što traje, i traje, i traje… U politici to je jedno od najnepopularnijih stanja, u životu jedno od najneizdržljivijih. Ova bosanskohercegovačka stagnacija, što je i bila osnovna ideja njenih idejnih inspiratora, direktan je put u propast. Nije moglo ratom, onda ćemo ovako – višegodišnjim, a ako zatreba i višedecenijskim iscrpljivanjem.
Hoće li biti novog rata u BiH?
Neće. Mirno spavajte.
