foto: ONMS
O ratnim zločinima u Kotor-Varošu i okolnim mjestima još uvjek se malo zna. Mnogi zločinci danas nekažnjeni slobodno šeću ovim nekad pitomim i lijepim gradićem s nekih 35 hiljada stanovnika koliko je opština brojala prije samog rata, udaljenog svega 35 km sjeveroistočnoistočno od Banjaluke. Zato sam s neskrivenim entuzijazmom zaprimio molbu Dževada Turana, bivšeg logoraša iz ovog grada, da pomognem u recenziji njegovih logoraških zabilješki, koje će uskoro biti pretočene u knjigu i biti dostupne čitaocima. Njegova je knjiga autentična, opisuje jedno vrijeme zla kad je predivni ljetni cvrkut ptica jednog lijepog bh. gradića preko noći pretvoren u noćnu moru gnusnog ubijanja miroljubivih ljudi jer su bili krivi što su bili živi i to od njihovih prvih komšija, onih koji su opijeni idejom “svesrpskog svijeta” izgubili ovozemaljski ljudski identitet pretvarajući se u morbidne ubice i pljačkaše.
Kad se rodimo, svako od nas postavi pitanje što je smisao naših života. Ono kroz što je prošao Dževad Turan može se porediti sa životnim hororom i iskušenjem koje se može teško opisati običnim riječnikom, nezamislivim i u najgorem snu jednog običnog smrtnika. Sudbina se gorko poigrala s Dževadovim životom, koji je uspio da preživi nekoliko logorskih stratišta kako bi svjedočio o bestijalnosti i okrutnosti čovjeka nad drugim čovjekom, kako sam kaže jednim vemenom “kad šejtan uđe u ljudsko tijelo”. Danas živi kao zaštićeni svjedok Suda za ratne zločine, nezaposlen, bez ikakvih primanja, s jednim obrokom koji dobija od humanitarne organizacije “Pomozi.ba”, teško sastavlja kraj s krajem i s traumama bolnih kostiju koje su zvijeri u ljudskom obliku polomile samo zato što se zove Dževad.
„Prijatelji“
Ali pođimo redom. Rođen 20. juna 1968. u Kotor-Varošu u radničkoj porodici s dvije starije sestre i mlađim bratom Dževad je svojim vratolomijama na rijeci Vrbanji pokazivao da se radi o neustrašivom dječaku, pozitivnoj i osjećajnoj ličnosti, uvijek spremnoj da reaguje na nepravdu. Tako je on ujesen davne 1980. godine spasio iz nabujale rijeke Vrbanje dva dječaka, o čemu je pisala tada čitava bivša SFRJ. Zbog svoje hrabrosti i dovitljivosti njegovi vršnjaci prijatelji prozvaše ga “Šarka”. Nikada nije mogao ni zamisliti, a kamoli sudbinu vidjeti da će biti baš on taj kojeg će nekadašnji takozvani “prijatelji”, s kojim je nekad dijelio dobro i zlo, osuditi na smrt samo zbog toga što je Bošnjak.
Dan 11. 6. ‘92 jeste dan kada se Dževadov normalan život iznenada promijenio, bolje reći izopačio. Dan kada su sve njegove životne ambicije i želje bukvalno ubijene u vihoru suludog rata, zdravlje na komadiće polomljeno. Dan kada je sve lijepo nestalo i gorak ukus zla i miris smrti počeo prožimati cijelo njegovo tijelo. Oko pola četiri ujutro tog dana srpska vojna policija i građani srpske nacionalnosti zauzeli su sve rubne i industrijske zone grada Kotor-Varoša. Niko nije znao zašto i zbog čega!
To je bio dan prvog susreta sa smrću. U svom životu nikad nikom nije poželio zlo niti nekome naudio jer su ga njegovi roditelji vaspitavali da poštuje svakog čovjeka. Tog dana prišla mu je jedna grupa vojnika, s pancirkama od glave do pete, obilježjima “Bijelih orlova”, s crvenim beretkama i nekim trakicama na ramenicama. Bez ikakvog razloga njih petorica nagrnulo je udarati ga puškama, nogama, šakama… Padao je i ustajao, pa opet padao i tako bezbroj puta. Ništa mu nije bilo jasno. Samo se pitao zašto ga tako udaraju krvnički bez ikakvog objašnjenja, psujući mu Aliju, tursku majku te kako će ga odmah zaklati. Odvode ga zatim u Tvornicu kože, gdje ga sadistički batinaju da prizna nešto s čim on nikakve veze nije imao i gdje ga ispituje ratni zločinac Arkan. Padao je par puta unesvijest, a oni su ga vodom zapljuskivali i ponavljali mu “priznaj”. Dok je sjedio u kancelariji, razmišljao je šta li će biti s njegovom familijom dok je on ovdje i da li će se ikada više živi sresti dok je vani slušao kako tuku nekoga, a kroz tijelo mu samo žmarci prolaze od samrtničkih jauka čovjeka koga batinaju. Nije se pokolebao ni kada mu utrpaše pušku u usta i upitaše: “Hoćeš li propjevati?”. Četnik okinu, ali ga nije ubio, naglo je pušku iz njegovih usta trgnuo i komade mesa istrgnuo. Dževad ništa nije osjećao, pomislio je da su mi vilicu iščupali, ležao je na podu krvlju preplavljen, bolnim jaucima disao jer je mislio da će tad umrijeti. Molio ih je da ga ubiju da se ne pati dok se isti taj četnik bezobzirno smijao kao zvijer nad svojim plijenom. Zadnje čega se sjeća jeste jak prasak u pozadini lobanje i komad bukovog podmetača, što je pukao nadvoje. Taj ga je tupi udarac oborio i osjetio je jak bol i hladnoću u mozgu, vidio je neku ledenu crnu tačku kako izlazi iz njegove glave i negdje nestaje. To je bio moment kad se više ničeg nije sjećao, ali je tada osjetio da su ga poslali na ulazna vrata pakla. Osjećao je da mu je došao kraj – nije se više ni pomjerao, nije ništa više osjećao – tijelo je zamrlo, dok je u onoj piljevini ležao “odsječen i zamro” od svih patnji i bola što su mi nanijeli ti zlikovci.
Ustati iz gomile leševa
Ali čuda su moguća. Dževad se budi ponovo, ne u pilani na onom mjestu gdje su ga usmrtili, nego u traktorskoj prikolici s ljudskim leševima. Ništa mu nije bilo jasno, samo se sjećao kad je oči otvorio da je začuo glas svoje majke, koja ga je iz daljine dozivala. Oči otvara ponovo kao novorođenče, kad slika njegove majke ispred njega stoji i govori; “Sine Dževdo, hajde, dođi svojoj kući! Tvoja te majka čeka!” Ustaje iz gomile leševa, gleda u sliku svoje majke, koja ga odnekud iz magle doziva da joj se vrati, nesvjesno idući ponovo u ruke svojih ubica, koji su sjedeći pred policijskom stanicom u Kotor-Varošu i sami bili izneđeni njegovom pojavom: kao da vide duha.
Ovo su samo prva vrata pakla kroz koja Dževad Turan prolazi i koja opisuje u svojoj autobiografiji, gdje imenom i prezimenom spominje nalogodavce i izvšioce. Opisuje kako je posle sproveden u CJB Banjaluka, gdje se batinanje nastavlja od nekadašnjih ministara Stanislava Čađe i Slobodana Župljanina, povratka u koncentracioni logor u Kotor-Varoš, gdje se sadizam nad njim i drugim logorašima, silovanja nad ženama, razmjene nastavljaju, sve dok se etničkim čišćenjem protjeruje u Travnik da bi samo neustrašivim nagonom za životom poslije brojnih putešestvija stigao u Karlovac, gdje je UNHCR pružao pomoć žrtvama koncentracionih logora. Lebdeći između smrti i života, u teškom zdravstvenom stanju transportovan je avionom u prihvatni centar Crvenog polumjeseca u Cambridgeu, adresa Edwinstowe 9 Chaucer Road, gdje su mu pružili adekvatnu pomoć i spasili život. Tu je bio smješten s još 17 bivših logoraša iz Prijedora, Ključa, Kozarca. U svojim zabilješkama Dževad ne zaboravlja i one ljude svih nacija koji su u zlom vremenu ostali ljudi i pomogli mu kada je bilo najteže. Ali brojne traume i bolovi u tijelu ostali su kao stalni i neumoljivi podsjetnik.
Dževad je odlučio posvetiti ovu knjigu u pomen brojnih Kotorvarošana i mještana okolnih zaseoka, onih koji su ubijeni i onih za kojima se i danas traga. “Mrtva usta ne govore” – toga je Dževad bio duboko svjestan dok je prolazio kroz surove okrutnosti jednog životnog iskušenja i vremena koje je izgubilo ljudskost. Želio je da živi vođen nagonom za samopreživljavanjem da bi o ovim zlodjelima danas mogao svijedočiti u ime onih koji su pogubljeni i kojih više nema među nama.
Nikad više
Danas kada pomislim da sam saznao gotovo sve o teškom stradanju bivših logoraša u Bosni i Hercegovini u toku agresije na nju u periodu od 92-95, dijela poput autora Dževada Turana “Svijesno umrijeti, a nesvijesno se probuditi” nanovo mi otvore oči, i onda shvatim da od surovog i bešćutnog iživljavanja čovjeka nad čovjekom samo zato što je “drugačiji” uvijek postoji “gore”. Pakao kroz koji je prošao njen autor Dževad Turan ne može se zamisliti u normalnom mozgu jednog običnog ljudskog smrtnika. Nakon Dževadove sudbine i trauma prestao sam više vjerovati u krilaticu “Nikad više” jer se okrutna zlodjela jednog vremena repriziraju u drugom i tako u krug. Genocid u Gazi koji traje dan-danas posljednji je u nizu. Normalan mozak običnog smrtnika nije u stanju da prihvati čudovišnost i okrutnost ideološki zadojenog mozga ubica lišenih empatije i humanosti, zbog čega nas drži u svijetu naivne životne iluzije kako apsolutna pravda uvijek pobjeđuje. O tome svjedoči i danas činjenica da te iste žrtve torture na ulicama Kotor-Varoša sreću iste onih koje su činili zločine i nikad za njih nisu odgovarali.
Dževad Turan sinonim je za stradanja nesrpskog stanovništva u dolini rijeke Vrbanje. Odlučnost i dosljednost da objavi knjigu kao autentično svjedočanstvo vremena u kome je dobro utihnulo, a zlo doživjelo svoj delirijum čini ga dosljednim, istinskim i moralnim pobjednikom. Knjiga je ustvari njegov zavjet svjedočenja vremenu moralne bijede, u kome se praštao sa životom i istovremeno bio “osuđen” samo zato što je bio Dževad!
