Tomaž Mastnak – Foto: Sanje.si
To više nije vijest, ali ostaje dan nacionalne sramote koji se ne smije zaboraviti. Riječ je o posjetu slovenskog premijera Roberta Goloba Kijevu. Što ga je tamo gonilo?
Čuo sam mišljenje da je možda pokušao popraviti svoj rejting posjetom Zelenskom. To bi bilo glupo. Većina stanovništva ne podržava politiku državno-stranačkog vrha prema ratu u Ukrajini, a posjetom Kijevu Golobu je u najboljem slučaju pala “popularnost”. Ali glupost postaje pravilom današnjih vodećih političara. Možda je otišao jer je oporba u parlamentu započela sumnjati u ”ukrajinsko opredjeljenje Slovenije” i jer je i njegov prethodnik Janez Janša, danas šef oporbe, išao u Kijev? Time je samo još jednom pokazao da nema razlike između vlasti i oporbe. Inače, takva su nagađanja načelno pogrešna, jer pretpostavljaju da vodeći političari svoje djelovanje reguliraju u skladu s raspoloženjem naroda. Narod više nije stavka u njihovim kalkulacijama. Fućka im se za ljude. Djeluju u skladu s očekivanjima i zahtjevima onih koji su viši od njih.
Svi europski čelnici moraju ići u Kijev. To je poput hodočašća da se oda počast u vojničku uniformu odjevenom idolu, u što je zapadni propagandni stroj pretvorio Zelenskog. Ovim idolopoklonstvom političari pokazuju da su pravi vjernici. Da ne odu, bili bi otpadnici na koje bi se sručile paklene kazne briselske elite i vašingtonskog režima. Ove ceremonije u Kijevu pomalo podsjećaju na feudalno iskazivanje pokornosti, privrženosti i lojalnosti, osim što je Zelenski samo priručni i zamjenjivi zastupnik, ništa više od animiranog znaka vrhovne vlasti. Daleko je prijestolje vrhovnog gospodara, ali on sve vidi i sve zna. Javnosti se to predstavlja kao izraz podrške Ukrajini, a zapravo političari-hodočasnici time dobivaju odobravanje i potporu transnacionalnih centara moći. A prije svega teatralno podržavaju euroameričku – i u posljednjoj instanci američku – politiku i rat u Ukrajini.
Ako s jedne strane europski uglednici hodočaste u Kijev, s druge strane Ukrajina simbolički ulazi u europske političke institucije, u pravilu u zastupničke domove. Vjerojatno nema europskog parlamenta kojemu se Zelenski još nije obratio. U tim trenucima parlamenti poručuju da oni ne predstavljaju narod, već su mjesto na kojem se odvijaju performansi osamostaljenih političkih elita, kako bi one na taj način iskazale svoju pripadnost transnacionalnim centrima moći koji vode rat u Ukrajini. Kad se Zelenski obratio slovenskom parlamentu, cijeli se državni vrh nagurao u zgradu kako bi mu pljeskao. Ali nije posvuda tako sramotno i bijedno. Kada je Zelenski nedavno penetrirao u austrijski parlament, dobar dio zastupnika je u znak protesta napustio prostoriju. I u Grčkoj su se neke stranke bunile jer je sa sobom doveo predstavnika nacističke paravojne postrojbe. Međutim, te se predstave u pravilu odvijaju bez trvenja. I ako svaki posjet nekog europskog političara Kijevu produžava patnju ukrajinskog naroda i predstavlja čavao u lijes Ukrajine (i ujedno pokapa Europu), prodor Zelenskog u europske parlamente uništava demokraciju.
Tako je Robert Golob pokazao čiji je. (Ne, nije naš.) Ali performans u kojem je u Ukrajini sudjelovao bio je napose degutantan. Vrhunski PR-ovci, koji su udarna šaka NATO-vog rata u Ukrajini, postavili su pozornicu u Buči kod Kijeva i napisali ime na engleskom – za propagandu na Zapadu. Performans je bio posvećen odavanju počasti žrtvama ratnog zločina u tom gradu počinjenom prije godinu dana i pozivanju na kažnjavanje Rusa koji su navodno počinili taj zločin.
O tom zločinu nije bilo neovisne istrage. Ukrajinska vlada tvrdi da su nakon oslobađanja grada naišli na veliki broj leševa. ”Ruski okupator” je tamo navodno ubio 1400 civila. Slovenski mediji, naravno, sve to vjerno ponavljaju. U stvarnosti Buča nije ”oslobođena”, nego se ruska vojska iz nje povukla. Bila je to gesta dobre volje u prilog mirovnom sporazumu između Rusije i Ukrajine koji je tada sklopljen u Istanbulu. (Sporazum su brzo minirali SAD i Velika Britanija.) Na javno dostupnim snimkama vidljivo je da nakon povlačenja ruske vojske u Buči nije bilo tijela. Nakon dolaska specijalnih ukrajinskih policijskih jedinica “safari”, na ulicama i cestama pojavila su se mrtva tijela. Sačuvani su audio snimci na kojima pozivaju stanovnike da ostanu kod kuće jer su u potrazi za “kolaborantima”. Forenzičari su na podlozi ukrajinskih snimaka procijenili da su tijela bila “svježa”.
Ima li Roberta Goloba tko upoznati s nekim osnovnim činjenicama, ako to sam ne nauči? Ovo pitanje je najvjerojatnije naivno. Tko mari za činjenice ili istinu u propagandnom ratu! Golub u tome sudjeluje ili svojevoljno i svjesno ili iz neznanja i gluposti. U svakom slučaju, narušava ugled slovenske države, sramoti nas i krnji nam budućnost. Jer budućnost zacijelo nije u podložnosti silama koje su izazvale rat u Ukrajini i ne dopuštaju da se on završi.
Golob je u propagandnom performansu na Buči i progovorio. Govor je zaključio riječima: “I vaša zastava je sada naša zastava. U Sloveniji je imamo istaknutu ispred svih vladinih ureda, pa tako i ispred mog ureda predsjednika vlade. Danas smo svi Ukrajinci i povezani kao nikad. Slava Ukrajini!” Kada je prethodna vlast uz slovensku počela vješati i izraelsku, a potom i ukrajinsku, pojavila su se upozorenja da to nije u skladu s relevantnim zakonom. Danas se naša vlada podvrgava višim zakonima. A kakva je to neovisna država koja vješa tuđe zastave?
”Svi smo mi Ukrajinci” je s jedne strane jeftina retorička floskula, ali s druge strane ova izjava je zloslutna koliko samo to može biti. Ono što Golob želi jest da mi, poput Ukrajinaca, živimo u strahu, bez prava i sloboda, bez zakona o radu, bez političke oporbe, bez neovisnih medija, bez vjerskih sloboda, bez svoje obrađene zemlje i hrane, u kandžama stranih korporacija, bez ikakva suvereniteta, u zemlji koja uništava vlastito stanovništvo i služi isključivo stranim interesima? Poziva li nas na rat? Zajedno s ministricom vanjskih poslova i sličnima mogao bi prebrzo uspjeti.
“Slava Ukrajini” je banderistički, nacistički pozdrav. Tijekom Drugog svjetskog rata, kada ih je njemačka nacistička komanda poslala u naše krajeve, ukrajinski nacisti su i ovdje počinili zločine. Sjećanje na to još je živo među ljudima. Naš premijer sada kliče “Slava Ukrajini!” u modernom Banderistanu. Ovaj pozdrav znak je refašizacije, postupne renacifikacije Europe. Golub joj daje svoj glas.
Nakon tri desetljeća “neovisnosti” i devet godina rata, Ukrajina je u biti postala fašistička država. Nešto od tog fašizma je samoniklo, a neke nacističke i neonacističke skupine i formacije uzgojili su Amerikanci, a s njima i NATO kako bi oslabili Rusiju. Naposljetku su ti ljudi zavladali državnim aparatom, posebice represivnim i ideološkim aparatima države, a neki od njih s oružjem u rukama teroriziraju stanovništvo. Stanovništvo su također podvrgli strahovitoj indoktrinaciji, propagandnom ispiranju mozga i stvaranju mržnje. Poljaci, koji su bliži ratu i koje njihova vlada doslovno tjera u rat, to vide kao ”kulturološki i civilizacijski problem”. U internetskom je mediju Mysl Polska pisac, koji se svakako ne može optužiti za rusofilstvo, između ostalog napisao:
“Među ukrajinskim izbjeglicama, koje smatramo našom slavenskom braćom, s velikom tugom zamjećujemo posljedice dugotrajne nacističke indoktrinacije. Državni kult Stepana Bandere, Romana Šuheviča i drugih Hitlerovih kolaboracionista trajno utječe na svaku sljedeću generaciju Ukrajinaca. Režim tim ljudima nanosi užasnu nepravdu jer rađa mržnju prema svojim susjedima, prema etničkim i vjerskim manjinama i prema svima koji ne štuju kult kriminalaca. Ukrajina je teren koji nužno treba denacificirati, i iako je žalosno što se sada to događa u obliku bratoubilačkog rata, ne možemo skrivati pogled pred neonacističkim karakterom suvremene ukrajinske države i njezine vlasti.”
U medijima se o tome ne smije govoriti. Ali Zapad to podržava. Slovenski premijer Golob je to išao podržati, svjesno ili nesvjesno, iz pokvarenosti ili iz neznanja – svejedno. Identificirao se s tim. Hoćemo li doista dopustiti da s time identificira našu zemlju i sve nas? Do sada još nitko nije protestirao.
Prilog slovenskog sociologa Tomaža Mastnaka za samizdat časopis Kažipot.
Sa slovenskog preveo Mario Kopić