Foto: weeklyworker.co.uk
Mučni politički obrati i zaokreti Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog režima dosegli su nove ekstreme frontalnim napadom na gradonačelnika Istanbula i suparničkog predsjedničkog kandidata Ekrema İmamoğlua.
Kada se İmamoğlu pojavio kao snažan kandidat za nadolazeće predsjedničke izbore i uspio osvojiti veliki dio kurdskih glasova na posljednjim lokalnim izborima putem saveza pod nazivom “Urbano pomirenje”, u Cumhurbaşkanlığı Sarayı, predsjedničkoj palači, počela su zvoniti alarmi. Prema svim anketama, čak i uz najveću podršku svojih koalicijskih partnera, Erdoğan bi izgubio protiv İmamoğlua. Njegovi planovi da ostane na vlasti “dok nas smrt ne rastavi” bili su ugroženi. Pokrenut je niz politika.
Prvi plan bio je zabiti klin između İmamoğlua i njegove stranke, Republikanske narodne stranke (CHP), te Kurda. Kada su međunarodni uvjeti ponudili priliku, pokrenuli su nejasnu inicijativu mirovnog procesa dopuštajući prokurdskoj Stranci narodne jednakosti i demokracije (DEM) da kontaktira Abdullaha Öcalana, zatvorenog i izoliranog vođu kurdskog pokreta za slobodu. Erdoğan se ponovno držao po strani i prepustio svom koalicijskom partneru Devletu Bahçeliju, vođi Stranke nacionalističke akcije (MHP), da vodi predstavu.
Vjerujući da se povijesni raskol između CHP-a i kurdskog pokreta za slobodu lako ponovno otvori i da će zahvalni DEM preispitati svoju podršku protuerdoğanovskom kandidatu kada se nešto ponudi, režim je brzo nastavio sa svojim planom. ‘Mirovni proces’ s Kurdima bio bi ponovno pokrenut unatoč riziku od uvrede najkonzervativnijih elemenata u birokraciji državne sigurnosti. Öcalan je uredno pozvao Kurdsku radničku stranku da položi oružje i raspusti se.
Ustav
Drugi plan bio je zaustaviti İmamoğluovu kandidaturu. Da bi to učinio, pro-Erdoğanov establišment iskoristio je turski ustav, koji propisuje da svaka osoba koja se kandidira za predsjednika mora imati sveučilišnu diplomu! Ovdje je Imamoğlu bio ranjiv. Postojala je tehnička greška u njegovom sveučilišnom uspjehu. Iako je diplomirao na Sveučilištu u Istanbulu, nije položio središnje sveučilišne ispite. Sredinom 80-ih bilo je malo privatnih sveučilišta, pa ako niste mogli dobiti potrebne bodove za upis na državno sveučilište, prečac je bio upisati se na jedno od novonastalih sveučilišta na sjevernom Cipru, a zatim se prebaciti natrag u Tursku nakon prve godine. Upravo to je İmamoğlu učinio.
Međutim, godinu dana nakon što je primljen na Sveučilište u Istanbulu 1990. godine, Vijeće za visoko obrazovanje odlučilo je da se Američko sveučilište Girne na sjevernom Cipru, gdje je İmamoğlu završio prvu godinu, više ne priznaje. Kada je postalo jasno da će biti Erdoğanov suparnik, politizirano pravosuđe kontaktiralo je fakultet koji je dodijelio İmamoğluovu diplomu kako bi se ona poništila. Fakultet je zahtjev odbio, pozivajući se na presedane, ali pravosuđe je inzistiralo i obratilo se sveučilišnom odboru s istim zahtjevom.
Pod ogromnim pritiskom, sveučilišni odbor odlučio je poništiti diplome oko 30 bivših studenata – uključujući İmamoğluove 31 godinu nakon diplome! Među ostalim žrtvama su dekan fakulteta za menadžment Sveučilišta Galatasaray i mnogi vrhunski menadžeri industrijskih i financijskih tvrtki. Najvjerojatnije će od sudova tražiti poništenje ove odluke i na kraju bi mogli biti uspješni. Međutim, svaki takav slučaj bi se odugovlačio sve dok ne istekne rok za podnošenje kandidatura za predsjedničke izbore.
Treća taktika bila je imenovanje upravitelja općine Istanbul umjesto İmamoğlua kako bi se preuzela kontrola nad njezinim resursima. Jedina dostupna opcija za to bila je optužba protiv njega za terorizam, kako bi nakon njegovog uhićenja imenovanje upravitelja bilo zakonski moguće. Međutim, samo to nije se činilo dovoljnim, pa je u priču dodana istraga o financijskim malverzacijama.
U Esenyurtu, jednoj od najvećih općina u širem području Istanbula, kurdski gradonačelnik izabran na listi CHP-a u skladu s Urbanim pomirenjem uhićen je, a jedan od zamjenika guvernera istanbulske provincije imenovan je upraviteljem umjesto njega. To je isti postupak koji se široko koristio u provincijama u kojima je DEM pobijedio na izborima za gradonačelnika.
Na primjer, gradonačelnik Şişlija uhićen je pod optužbama povezanim s terorizmom, a okružni guverner imenovan je upraviteljem umjesto njega. Isto tako, gradonačelnik Beşiktaşa (jednog od tradicionalnih središta podrške CHP-u) i gradonačelnik Beykoza (brzorastućeg mjesta, gdje je AKP nekada kontrolirao razvoj zemljišta i bijedno podbacio na posljednjim lokalnim izborima). Kao i İmamoğlu, gradonačelnik Beylikdüzüa također je uhićen pod optužbom za financijske malverzacije. Dakle, osim İmamoğlua, šest lokalnih gradonačelnika trenutno je u zatvoru.
Promašeni izračun
Kada je režim odlučio zategnuti vijake, izračunao je na temelju presedana da CHP neće moći učiniti ništa smisleno osim praznog govora. Taj se izračun pokazao pogrešnim. Dok je novo vodstvo CHP-a pokazalo kolebljiv pristup, ogroman val bijesa prisilio ga je na djelovanje.
CHP se pripremao za preliminarno glasanje svog članstva kako bi izabrali svog predsjedničkog kandidata. Kada je njihov kandidat diskvalificiran, odlučili su održati anketu, zajedno s predizborima. To se pretvorilo u masovnu mobilizaciju. Na kraju je 15 milijuna ljudi glasalo za İmamoğlua na predizborima prošle nedjelje. S obzirom na to da je izabran za gradonačelnika na lokalnim izborima u ožujku 2024. s nešto manje od 4,5 milijuna glasova, ovaj rezultat je bio prilično postignuće.
Vrijeme uhićenja i izljev narodnih prosvjeda poklopilo se s Newrozom – proslavom kurdske Nove godine, koja je postala masovni izraz nacionalnih osjećaja. Dok se stotine tisuća ljudi okupljaju pet dana ispred općinske zgrade na trgu Saraçhane, 21. ožujka gotovo dva milijuna okupilo se na obližnjem okupljalištu u Yenikapıju kako bi proslavili Newroz.
Iako se dvije skupine nisu uspjele spojiti u jednu manifestaciju, govori čelnika DEM-a bili su prilično jasni: nisu nasjeli na Erdoğanov mamac, već su pokazali svoju kontinuiranu podršku miru i demokraciji, istovremeno snažno odbacujući kriminalizaciju urbanog pomirenja.
Masovni prosvjedni pokret bio je najveći urbani ustanak od Gezi doba. Nova generacija mladih ušla je u uličnu politiku, ali vodstvo CHP-a učinilo je sve što je moglo da ih smiri i promovira svoj pseudodemokratski, nacionalistički i antikurdski stav. Pokušalo je ograničiti ciljeve prosvjeda protiv uhićenja İmamoğlua, dok se na ulicama tražila ostavka Erdoğana. Istaknuti su bili nacionalistički slogani, turske zastave i Ataturkovi plakati, dok su mladi koji su uzvikivali kurdske slogane i zahtjeve nasilno izbačeni s demonstracija.
Vođe fanatičnih nacionalističkih i antikurdskih oporbenih stranaka dobile su priliku obratiti se demonstrantima pod izlikom solidarnosti. Izlili su svoj nacionalistički, fašistički i antikurdski otrov na ljude okupljene ispred zgrade općine. Čak se i mogući alternativni predsjednički kandidat, gradonačelnik Ankare, držao pravila. Njegov otrovni govor vjerojatno je okončao svaku nadu da će se kandidirati u vakuumu stvorenom İmamoğluovim uhićenjem.
CHP je još jednom izgubio priliku hodati rame uz rame s kurdskim pokretom za slobodu i, dok je konsolidirao svoju nacionalističku bazu, izgubio je priliku za postizanje bilo kakvog značajnijeg dobitka. Čini se da vodstvo CHP-a doista ne shvaća da je njihov odabrani slogan “Mi smo vojnici Mustafe Kemala” šamar Kurdima. Čak i pod novim vodstvom, prava priroda CHP-a kao kočnice narodne oporbe protiv Erdoğanovog režima ponovno je otkrivena.
Kako su dani prosvjeda prolazili, vodstvo CHP-a pokušalo je ublažiti ulične akcije pojedinačnim akcijama za bojkot medijskih kuća od strane potrošača, koje namjerno nisu spomenule ni riječ o prosvjedima u svojim emisijama. Budući da su te medijske kuće bile u vlasništvu konglomerata koji su imali dobre odnose s Erdoğanovim režimom i proizvodili robu i usluge za javnu potrošnju, bojkot se činio prikladnom akcijom. Međutim, pozivanje na takve ublažene akcije samo odvraća pozornost masa od nositelja političke moći.
Istovremeno, režim se priprema za zatvaranje ili neutralizaciju CHP-a. Suočen s takvim mogućim potezom protiv navodnih nepravilnosti u sazivanju svog posljednjeg kongresa i izboru novog vodstva, CHP je odlučio održati izvanredni kongres 6. travnja. Postojala je opasnost da će stranka biti zatvorena ili da će izbori održani na prethodnom kongresu biti poništeni.
Stara izreka
Međutim, kako se kaže, crv koji glođe drvo je unutra. Neki bivši čelnici CHP-a pokušali su dobiti sudski nalog za poništenje odluke o sazivanju izvanrednog kongresa, uz obrazloženje da je sadašnje vodstvo CHP-a pod istragom zbog nepravilnosti i stoga nije imalo pravo donijeti takvu odluku. Tako je rascjepkana priroda CHP-a još jednom došla na vidjelo. Održavanje stranke na okupu za pobjedu na predsjedničkim izborima čini se sve težim. Sve dok unutarnji odnosi stranke ostanu tako rascjepkani, bilo bi gotovo nemoguće održati na okupu izbornu koaliciju koja je potrebna za svrgavanje predsjednika.
Međutim, Erdoğan, koji poznaje poteškoće i podijeljenu prirodu oporbe, bori se pronaći nove načine i sredstva za vođenje svoje borbe za politički opstanak. Upravni odbor Istanbulske odvjetničke komore srušen je sudskim nalogom. IBA je bila trn u oku režimu, jer je bila vodeća snaga liberalne oporbe. Erdoğan je prvo pokušao podijeliti odvjetničku komoru, tvrdeći da je postala prevelika za učinkovito djelovanje, a zatim je 2020. godine sponzorirao osnivanje druge odvjetničke komore. Međutim, to nije bilo baš uspješno, jer se za to odlučilo samo 2600 odvjetnika, dok je 59 000 ostalo u staroj komori. Stoga se odrubljivanje glave IBA-i činilo jedinom opcijom za Erdoğana u ovoj kritičnoj fazi.
Politizirano pravosuđe, koje se koristi kao oružje protiv svih oporbenih stranaka, koristi se i protiv tiska. Više od 10 novinara i dopisnika osuđeno je na temelju lažnih optužbi i zatvoreno. Dok je pravosuđe zatvaralo oči pred policijskom brutalnošću i proizvoljnim postupcima, tužitelji i odabrani suci pojavljivali su se kao Erdoğanovi predvodnici. S obzirom na to da se zakon punom snagom koristi protiv oporbe, odluka CHP-a da smanji ulične akcije čini se još kratkovidnijom.
Dok pogoršani ekonomski uvjeti prisiljavaju sindikate na sve više štrajkova, oni ostaju po strani od općeg prosvjednog pokreta. Neorganizirana i razuzdana ljevica sigurno nije u stanju pružiti alternativno vodstvo onima koji slijede kurdski pokret za oslobođenje ili CHP.
Dnevni red za nas je još jednom: organizirati se, organizirati se, organizirati se!
