„Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom simboliziraju trijumf slobode, pravde i ljudskog dostojanstva nad ideologijama mržnje i netolerancije“, poručio je krapinsko-zagorski župan Željko Kolar (SDP) u povodu 9. svibnja kada su oni „koji su imali snage i hrabrosti ustali protiv nepravde te su svojim djelima omogućili budućim generacijama život u miru i slobodi“. Nadnevak pobjede slobodarstva i humanizma nad genocidnim nacizmom i fašizmom, koji su u razdoblju od 1939. do svibnja 1945. bacili svijet u najveću ratnu kataklizmu u ljudskoj povijesti, u Hrvatskoj je obilježen sramotno za državnu, HDZ-Plenkovićevu vlast. Time je bačena ljaga na jednu od najslavnijih slobodarskih priča toga mračnog doba za cijeli Stari kontinent. U Hrvatskoj je puknula prva puška buduće slobode.
Naime, u Hrvatskoj je već 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovici nedaleko od Siska osnovan i pošao u borbu protiv domaćega ustaškog, veleizdajničkog šljama te njemačkih nacista i talijanskih fašista Prvi partizanski (sisački) odred, zametak Narodnooslobodilačke armije s cca 800.000 boraca koja je oslobodila zemlju kao saveznica pobjedničke antinacifašističke protuhitlerovske koalicije. Sedamdeset dvoje Hrvata komunista diglo se oružjem protiv najcrnje ideologije i prakse u ljudskoj povijesti i najveće vojne sile te, pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita, povijesno utemeljili prvi, najveći i najorganiziraniji pokret antinacifašističkog otpora u okupiranoj Europi.
Umjesto da se time ponosi i obilježava nadnevke, događaje i najvažnije aktere pobjede nad nacizmom i fašizmom, kojoj su pobjedi najveći obol dali upravo hrvatski partizani i njihov vođa Maršal Tito (Hrvat iz sela Kumrovca u Hrvatskom zagorju, Gupčevoj kolijevci seljačkih buna, puntara i borbe za pravicu), tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena već od 1990-ih godina sustavno gura pod tepih antinacifašističke vrijednosti na kojima počiva sve što će 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann zapisati u Deklaraciji na kojoj je isklijala i stasala današnja antinacifašistička Europska unija. Čiji je član i RH.
Presuda: „Deseti bataljun“
Deveti svibnja 2025. godine je državna vlast u RH, zajedno s režimskim medijima, stavila naglasak na Dan Europe i bajke o razvojnom sjaju i budućnosti Unije – danas najrazjedinjenije, najnesložnije no ikad prije te ratnohuškački nabrijanije no u doba tzv. hladnog rata – a slobodarski je antinacifašizam, Dan oslobođenja Zagreba (8. svibnja 1945.), itsl. bili zasjenjeni nezasluženom (opet!) pozornošću države tzv. Bleiburškoj tragediji (16. svibnja 1945.) ili tzv. Križnom putu. Nadnevku kada su Titovi britanski saveznici deportirali s Bleiburškog polja u Austriji natrag u Jugoslaviju desetke tisuća pobjeglih ustaša, domobrana, četnika, balista, bijele garde i inih domaćih veleizdajnika, nacifašističkih slugu, odgovarati za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti.
Nekima su pokretni partizanski vojni sudovi izricali smrtne kazne (tipa „deseti bataljun“, npr. Sime Dubajića) neposredno po prelasku austrijsko-slovenske granice. Za takve se poimence znalo što su, gdje, kada i kako činili protiv života i imovine nedužnih civila, žena, djece, staraca po tzv. NDH, u konc-logorima, u pljačkaško-etnočistačkim racijama po srpskim selima, zvjerstvima nad zarobljenim partizanima i njihovim obiteljima… E to su za službenu, „domoljubnu“ politiku CRO revizionista u vlasti i oko nje – nedužne hrvatske žrtve. Sic transit.
Proustaški revizionisti povijesne istine valjda ni pred streljačkim strojem ne bi priznali da su partizanske vlasti poštedjele smrtne kazne više od tri četvrtine deportiranih s Bleiburga: dokazani krivci su prošli s različitim vremenskim kaznama zatvora ili uskratom na neko vrijeme građanskih prava, dok ih je većina nakon ispitivanja puštena kući. Mnogi su kasnije postigli karijere i zauzimali visoke dužnosti u komunističkom sustavu.
Ili, baš kao što je – zašto Thompson ne pjeva o tomu!? – ustaški topnički potpukovnik „vitez NDH“ Marko Mesić, posljednji zapovjednik 369. pojačane pješačke pukovnije što ju je sovjetska Crvena armija 1942./43. godine razbila na Staljingradu, s tristotinjak preživjelih pavelićevaca bio prešao Titovim partizanima, hrabro s bivšim ustašama pod titovkama s crvenom zvijezdom oslobađao Čačak u Srbiji i Slavonski Brod. Ti su Hrvati hrabro ginuli za pravdu i istinu, a Tito je odlikovao Mesića za junačka djela tih vojnika u partizanskim oslobodilačkim akcijama.
Hrvatska država, utemeljena na antinacifašizmu i partizanskoj borbi, što je izravno zapisano u Izvorišnim onovama Ustava RH, sramotno, danas slavi tzv. bleiburške žrtve misama zadušnicama koje prenose radio i televizija, pali im svijeće, drži vatrene protupartizanske, pa i protusrpske govore u kvarne dnevnopolitičke svrhe. Mijenja povijesne činjenice…
A promukli čavoglavi Thompson, uoči srpanjskog nastupa pred cca pola milijuna ljudi na zagrebačkom Hipodromu, svojom novom pjesmom „Slike Bleiburga“ baca još jednu estradnu anatemu na „maršala krvnika“ i osloboditelje kojima svijet 9. svibnja odaje priznanje Danom pobjede nad fašizmom. Bez koje pobjede ni Dan Europe ne bi bio moguć. Zaziva li to lik iz kamenite provincije, otvoreno proustaškog imidža i ideologije, opet šumu Brezovicu, podjele i razdore, bratoubilački rat koji ne može završiti drukčije no već viđenim? Regionalna estradna legenda Mile Kekin je uvjerljivo podsjetio: „Moji su pobijedili ’45.“
I pobijedit će opet bude li trebalo i budu li izazvani! Ma koliko potomci i fanovi nedužnom krvlju osramoćenih crnih luzera iz 1945. drže da su uhvatili boga za bradu, pa će indoktrinacijom i osvetom dovršiti započeto u tzv. NDH. U što je upogonjeno, je li, pola milijuna hipodromskih fanatika ne bi li Hrvatska sutra bila etnički očišćena ne samo od ne-Hrvata, ne-katolika i svega ne-„domoljubnog“ već i od samih Hrvata koji ne žele biti „naši“. No pasaran!
Ali neće biti dobro nastavi li HDZ-Plenkovićeva vlada, kojoj glavu iznad vode drži otvoreno proustaški Domovinski pokret (Ivan Penava nekidan na zatvorenu stranačkom skupu: „Premijer Andrej Plenković pleše kako ja sviram“), šutjeti i voajerski sa strane gledati kako proustaštvo raste i razbuktava strasti. Ne-svijest ucrnjenih mulaca bez mozga, nogometnih tzv. navijača, koji u ludoj masi mjere visinu kukuruza, salutiraju „Za dom spremni“ te arlauču za megafonom na čelu kolone „Ajmo, ajmo ustaše“.
U vražju mater, ajmo. Kakvi ustaše i protiv koga!? Hrvat na Hrvata, Split na Zagreb, Zagreb na Split!? „Ubij purgera“, „Ubij tovara“!? Samo zato što se u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj sve teže živi!? Što su ljudi izgubili svako povjerenje i nadu, jer ništa ne valja kamo se god okreneš i smrdi sve čega se dotakneš!? Od vrha vlasti, gdje kretenizam i materijalna pohlepa prelaze svaku podnošljivu mjeru.
Defektna tzv. država
U takvim okolnostima/uvjetima nije uputno spominjati antinacifašizam, je li, Tita i partizane, jer je njihova država – za razliku od „domoljubne“, gdje je proklamirano da su „Hrvati napokon svoji na svomu“ i imaju „svoju samostalnu i suverenu državu“ – bila neusporedivo pravednija, bliža tzv. običnomu/malom čovjeku bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, u svakom smislu samodostatnija i humanija. Cijenjena u cijelom svijetu, za razliku od neokolonijalnog CRO čardaka ni na nebu ni na zemlji.
U samonedostatnoj i moralno defektnoj hrvatskoj tzv. državi, gdje više ne vrijedi ni ona Juvenalova iz II. stoljeća o „kruhu i igrama“ (lat. Panem et circenses), proustaštvo nesmetano buja u javnom prostoru i širi se poput korova pirike. Što je najtragičnije – maniš šaku još živih metuzalema, što inatljivo nabijaju ustašku kapu na ćelavu glavu 16. svibnja (u počast tzv. hrvatskim žrtvama Križnog puta) i 10. travnja (u spomen na nacističko proglašenje tzv. NDH) te se kite crnom bižuterijom genocida – povijesna se laž agresivno (vidi i Thompsonovu ideološku estradu), sustavno i vrlo sofisticirano prenosi djeci i mladeži: već od vrtića i osmoljetke nadalje.
Ovoga se svibnja navršilo punih 80 godina od tzv. Bleiburške tragedije, što jest tragedija jedne kvislinške, veleizdajničke paradržave, koju nije priznao nitko u svijetu izvan genocidnoga Trojnog pakta. To jest velika tragedija jedne povijesne zablude na koju su bile nasjele stotine tisuća Hrvata i u njoj aktivno sudjelovale. Dio ih je počinio masovne ratne i zločine protiv čovječnosti, za što se u ono vrijeme plaćalo glavom. Nije istina da je to tragedija hrvatskog naroda, jer ustaše i tzv. NDH nisu bili volja ni izbor hrvatskog naroda. Hrvati su najvećim dijelom sudjelovali u antinacifašističkom, oslobodilačkom pokretu i time izborili svoju državu u federalnom savezu s drugim narodima na Zapadnom Balkanu.
Time su se na kraju Drugoga svjetskog rata izborili i za ugledno mjesto na strani pobjedničke, savezničke antihitlerovske koalicije, a partizanski je vođa i kasnije doživotni predsjednik države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti bio cijenjen kao jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Ma što pjevao čavoglavi Marko Perković Thompson ili pisao buljuk revizionističkih ideologa proustaškog crnila. I ma koliko šutjela tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena pod povijesno neukim premijerom, za Tita i partizane znade cijeli svijet i njihova se epizoda uči na prestižnim sveučilištima. Tzv. Treći svijet, koji za RH ne postoji zbog Tita i njegova Pokreta nesvrstanih, pa propušta ekonomski probitak, ne odustaje od vrijednosti što ih je globalno posijao Titov antinacifašizam.
Ma koliko državna CRO vlast bagatelizirala Dan pobjede nad fašizmom, pa je tek usputno spomenut u tzv. mainstream medijima, obilježile su ga neke lokalne sredine (npr. u Istri i Međimurju), Zagreb se oglasio svečanom akademijom u režiji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, gradonačelnikovom čestitkom i tradicionalno „Trnjanskim krijesovima“, okupljanjem građana uz partizanske pjesme… Kumrovec će 25. svibnja, nekada Dan mladosti i Titov rođendan, opet oživjeti tisućama ljudi iz svih bivših republika i pokrajina SFR Jugoslavije i inozemstva, što će biti još jedan uvjerljiv odgovor ideološkoj thompsonovštini.
Kojoj će se i na zagrebačkom Hipodromu odati crnilom opsjednuti, je li, orni mjeritelji visine kukuruza, padajući u delirij na povijesno krivotvorene, mrziteljske i poetsko-glazbeno nezrele kvazistihove izvođača „Jasenovca i Gradiške Stare“, gdje slavi „Maksove mesare“ i još štošta genocidna.
Nema sumnje da će na repertoaru na Hipodromu biti i „Slike Bleiburga“. À propos, austrijske su konzervativne vlasti prije koju godinu zabranile ustaški dernek na Bleiburškom polju 16. svibnja, koju su politikantsku tzv. komemoraciju hrvatskim žrtvama austrijski europarlamentarci nazvali „najvećim nacističkim skupom u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“. Hrvatski sabor je godinama s pola milijuna kuna poreznih obveznika plaćao taj notorni ustašluk, koji nije imao blage veze s komemoracijom, a na tu su bleiburšku livadu s granitnom hrgom „u počast paloj hrvatskoj vojsci“ (sic transit) država i Katolička crkva slali najviše dužnosnike.
U očitu neprijateljstvu s temeljnom pismenošću i interpunkcijama, Marko Perković Thompson jamačno nije vidio ni revizionističko-propagandni film „Četverored“ Jakova Sedlara kad je mogao napisati: „Teškog koraka hodaju,/ U četiri reda koračaju/ Razuzdane horde i kolone smrti,/ Slike su Bleiburga/ U ime čijih to zastava/ Bješe krvava predstava?/ Izručen je narod krvniku u ruke/ Svijetu pred očima/ Iz mučeničke krvi novo sjeme niče/ Devedeset prve godine/ I sad kosti zovu i svaka jama kliče/ A grobovi mukom govore/ Još povijest pamti bol, još tvoja zemlja diše,/ Ti drži barjak svoj,/ Visoko, najviše,/ Još dušman sije laž,/ Još jecaju planine,/ Ti podigni svoj glas/ U ime istine/ Kad prolaziš pored biste/ Maršala krvnika,/ Vidiš li njegov zločin/ Na polju krikova?“
Ljudi u četveroredu
Pa dalje u kobasica tekstu: „duh otaca“, „istina vapi“, „križni putovi“, opet „mučenička krv“, „novo sjeme niše devedeset prve“, opet „jama kliče“, „u ime istine, istine jedine“, „duše slobodne“, „mir u krilu Gospodnjem“ itd., itsl. Kakve razuzdane horde, je li Thompson vidio i samo jednu jedinu fotku neke partizanske postrojbe? Ili „pjesnik“ zapravo nema pojma što znači pojam razuzdan, pa se razbacuje riječima kojima ne zna značenje? A pisao bi stihove? Poezija je nešto sasvim pedeset peto, za pisati ju treba nešto obrazovanja i nadasve – talenta.
Poezija nije črčkanje po papiru kako mu padne na um ni dobra glazba, je li, copy and paste vlastite kantautorske nedarovitosti upakirane u očito podilaženje fanovima kvarne prošlosti. Srcedrapateljne „domoljubne“ fraze svih vrabaca na krovu poredaš po vertikali, sklepaš tri drnda-mrnda tona, obučeš se u crno, smrkneš se na publiku, digneš lažni Eskalibur uvis – i eto ti ga. Hit! Ljudi, „duh otaca“ zove, „istina vapi“, „križni putovi“ i „mučenička krv“ vape za osvetom, „novo sjeme niče devedeset prve“, opet „jama kliče“, „u ime istine, istine jedine“, je li – ustaj, narode!?
Tko su ti ljudi u četverorednoj koloni, u čijoj odori i pod kojom zastavom? Ustaški i četnički ratni zločinci, veleizdajnička ljaga svojih naroda koju su partizanski saveznici, Britanci, zaustavili u bijegu s mjesta zločina i vratili ih odgovarati za svoja nedjela. To nisu bili nikakvi mučenici i narod „pred očima svijeta“, jer je upravo antinacifašistički svijet jako dobro znao tko su ti ljudi i zašto ih vraća odgovarati na mjestu zločina. Koji je to „krvnik“, Thompsonu, kojemu je „narod izručen u ruke“? Zar je „krvnik“ ta hrvatska narodna većina koja je listom podržavala/pomagala/sudjelovala upravo u borbi protiv Thompsonovih „mučenika“.
Dvomandatni je predsjednik RH Stjepan Mesić svojedobno kazao gorku istinu: „Ovi što su nastradali nakon deportacije s Bleiburškog polja krivi su za stotine tisuća smrti u konc-logoru Jasenovcu, na drugim ustaškim stratištima i po tzv. NDH, a njihove žrtve nisu krive ni za jednu bleiburšku smrt.“ To je ogromna razlika između „mučeništva“ i mučeništva, između „krvnika“ i krvnika, ali te razlike u Thompsonovim ideološki crnim tzv. pjesmama – nema. Niti će je biti niti je očekivati da će je biti.
U tomu je i važan razlog zašto su tomu čavoglavom estradnjaku čvrsto zatvorene estradne pozornice u najvećem dijelu Europe, gdje žive Hrvati, u regiji, ali i u nekim krajevima RH (npr. u pulskoj Areni etc.). Tohmpsona ne žele, jer slavi tzv. NDH i ustaški pokret, Jasenovac i Gradišku Staru (najstrašnija nacifašistička stratišta na europskom jugoistoku), koljače Vjekoslava Maksa Luburića, pohvatan i skraćen za glavu samo mali dio ustaških ratnih i zločinca protiv čovječnosti. Većina glavešina tzv. NDH i vojnih/logorskih zapovjednika je pod lažnim identitetima, neki s cijelim obiteljima i opljačkanim zlatom, pobjegla preko „Velike bare“ i ostavila na cjedilu bleiburšku „vojsku“.
Bježalo se uz izdašnu pomoć Katoličke crkve, npr. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganović i posredstvom Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Vatikanu. Tako je dao petama vjetra ustaški ratni i zločinac protiv čovječnosti, intimus Maksa Luburića, Ivan Stier, djed HDZ-ova bivšeg ministra vanjskih poslova i danas europarlamentarca Davora Ive Stiera. Njegov je djed, krvnik iz Slavonije i fotkani mitraljezac zloglasne Crne legije, bio 13. na jugoslavenskoj listi zločinaca traženih za izručenje iz Argentine. Nije izručen, ali se unuk vratio u djedovinu, gdje je izravno ušao u sami vrh državne vlasti. A nije jedini, takvih je sramotni iks.
I takvi će, je li – kojih je iks u svim porama društvenoga i javnog života RH – držati do hrvatskog antinacifašizma i dopustiti da se slavi Dan pobjede nad ideologijom kojoj pripada i njihova obitelj!? Ma, dajte najte. Ili proustaškinja od glave do pete Ruža Tomašić rođ. Budimir, kanadska prva policajka na motoru – sam ju je Franjo Tuđman doveo u politički tzv. mainstream RH već 1991. godine – koja i danas tvrdi (tjednik Novosti) da se „ne odriče ustaškog pokreta“. Oni nisu jedini koji znakovito utječu na to da se na sve načine, od školskog sustava i nevjerojatno agresivnog upliva Katoličke crkve na javni život i politiku, antinacifašizam suzbija u samom korijenu, a promiče proustaštvo kao izvorno hrvatsko domoljublje što su ga, kao, afirmirali hrvatski branitelji u Domovinskom ratu.
Pa će HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika u Cisti Velikoj nedavno dizati rep buljuku „hrvatskih branitelja i domoljuba“ na prigodnom skupu krikom „Za dom spremni“ i „Bog i Hrvati“, a HDZ-ov će mu potpredsjednik vlade i resorni braniteljski ministar Tomo Medved frenetično pljeskati.
Za državu RH, službeno, prva je policijska žrtva u Domovinskom ratu Josip Jović (22), Hrvat iz Aržana, ubijen na Plitvicama na „krvavi Uskrs“ 31. ožujka 1991., a ne Srbin Goran Alavanja (27) iz PU Obrovac, ubijen 23. studenoga 1990. na zadatku usred noći na raskrižju cesta Obrovac – Zadar – Žegar – Knin, u odori hrvatskog redarstvenika. U Registru hrvatskih branitelja upisan sa 111 dana ratnog staža u borbenom sektoru. Zadar je dodijelio Alavanji i Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana, kojim se odlikuju pali za hrvatsku državu.
Ali što vrijede povijesna istina i pravda pred Bogom i ljudima kad su tzv. pogrešna krvna zrnca nepremostiva smetnja proustaškomu mentalitetu u vrhovima RH vlasti da se jednog Srbina, je li, ma koliko je istina da se 20.000 hrvatskih Srba borilo protiv velikosrpske agresije, prizna prvom žrtvom u Domovinskom ratu. Proustašluk u RH, koji je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović nazvao „zmijom u hrvatskim njedrima“, zapasao je velik javni prostor i glavnim je razlogom zašto je Dan pobjede nad fašizmom službeno tako nepopularan i ove godine i zašto se Stjepan Mesić našao potrebnim oštro opaliti po HDZ-Plenkovićevoj vlasti.
„Sadašnja neoustaška atmosfera u državi ide na adresu svakog ministra, a posebno na čast premijeru Andreju Plenkoviću“, kazao je Mesić tjedniku Novosti. „Obilježavanje antifašističkih datuma, sjećanja na partizanske pobjede prolaze u hrvatskoj javnosti nevidljivo. Važne datume naše povijesti jedino obilježavaju malobrojne antifašističke udruge, i to onako kako mogu – skromno, primjereno svojim sredstvima i mogućnostima. Nije dovoljno položiti vijenac bez prisustva medija, javne vlasti, istaknutih društvenih i političkih osoba, jer mladi naraštaji, koji bi morali znati za vrijednosti partizanskih pobjeda u hrvatskoj povijesti, o tomu nemaju pojma. To je sramota, grijeh vlasti i osobito premijera Plenkovića.
Iako je znanstveno dokazano tko je pobjednik, tko poražen, zašto je tko pobjednik i zašto je tko poražen u Drugom svjetskom ratu, iz jednog ludog, sumanutog razloga određeni društveni krugovi propagiraju neoustaške, fašističke poruke. Datum kada je Split oslobođen od ustaških i fašističkih snaga temelj je današnjeg demokratskog Splita u Hrvatskoj, u Europi, taj dan, taj događaj bi cijela Dalmacija trebala ponosno i svečano proslaviti, a ne stidljivo, povučeno, potiho, kao da se toga sramimo. Obilježavanje datuma kada je osnovana prva Narodna vlada 14. travnja 1945. bio je događaj u kojem je morala sudjelovati sadašnja Vlada RH, a od izvršne vlasti bio je samo gradonačelnik Splita Ivica Puljak. Sramota! Pa gdje je bio premijer Andrej Plenković?
Plenkoviću, sramota!
Što mu je bio problem da dođe na taj događaj, zar on negira prvu hrvatsku vladu? Pa to je preteča današnje vlade. To Plenković ne smije priznati, „mora plesati kako Penava svira“, a taj priznaje samo ustaše, Thompsona i nema ništa protiv tzv. NDH? Naravno da je sramota do neba to čega se HDZ-Plenkovićeva vlada i država srame, zataškavaju i prešućuju, a time se cijeli svijet ponosi i slavi. Redovno i najuvjerljivije Rusi u Moskvi, uz sudjelovanje stranih državnika, bez čije Crvene armije i 32 milijuna ruskih žrtava od ukupno 60 milijuna u Drugomu svjetskom ratu – nacizam i fašizam ne bi bili pobijeđeni.
Mesić je zamjerio vladajućima to da su „jasenovačku komemoraciju pretvorili u jednu pristojnu literarnu, religioznu manifestaciju, gdje se podsjeća i na one koji su činili zločine, kao i na njihove nedužne žrtve – i to je to. Pokušaji izjednačavanja i dovođenja u bliski kontekst Bleiburga i Jasenovca, pravljenje Bleiburga najvećom tragedijom hrvatskog naroda je čista, besramna revizija.
Službena politika je dobro razvila i negiranje genocida nad Srbima. Nespominjanje holokausta i genocida nad Srbima ne smeta samo onima koji promoviraju neoustašku politiku. Samo slijepac može negirati genocid nad Srbima. Ako je bilo organizirano nekoliko koncentracijskih logora (više od 40 u tzv. NDH, op. a.), ako su pobijena cijela sela (dijelom odveden „Maksovim mesarima“, zajedno s najmanjom djecom, op. a.), očišćeni cijeli prostori i ako to nije genocid, uz to kada doglavnik ustaškog pokreta Mile Budak iznese politički dekret ‘trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu prekrstiti’, ako to nije genocid, ne znam što je.
Bivši dvomandatni predsjednik RH nije jedini koji smatra da je Hrvatska za 80. obljetnicu poraza nacizma i fašizma morala imati jasno, prezentno vladino stajalište i biti nositelj državnog obilježavanja te velike obljetnice, kao što je nositelj obilježavanja 30 godina od kraja Domovinskog rata. „NOB-om i partizanskim pobjedama, Hrvatska se konačno uključila u svjetsku povijest pobjede i mi to ne obilježavamo“, izričit je Mesić. „Sramota! Plenkovićev je grijeh prihvaćanje dvostruke konotacije ustaškog pozdrava (zbog HOS-a, koji je otvoreno nastavio ustašku tradiciju, op. a.). Bio sam najveći kritičar Franje Tuđmana, ali on nikad nije rekao da je ‘Za dom spremni’ prihvatljiv pozdrav“. Dapače, za HOS-ovce je 1992. godine rekao da nam „ti dečki rade štetu u svijetu“, ali nije ništa poduzeo.
