Foto: Asad Herić
„Da sam na tvom mjestu, ne bih pisao o tome“.
Ovaj mi je savjet ne tako davno dao prijatelj kojemu sam iznio ideju da napišem esej o Udruženom zločinačkom poduhvatu. Tačnije: o njegovim socijalnim i kulturološkim formama koje svakodnevno primjećujemo u stvarnosti. Sjećam se, sjedili smo u maloj kafani, u Onešćukovoj ulici, jedva stotinjak metara udaljeni od mjesta gdje je od snajperskog hica u januaru 1994., stradao moj rođak, Ekrem Nezirović. Napolju je padao hladan, zimski mrak i, sjećam se, pomislio sam da je možda posljednje što je sin moga amidže vidio bila upravo ta ulica, koja se od Bulevara narodne revolucije okomito spuštala prema staroj jezgri grada.
„Čemu? I kome?“, zapitao se moj prijatelj, ispivši svoje pivo, „Moraš to pustiti. Zaboravi. Ja jesam, vjeruj mi. Uostalom, ionako je o tome sve već rečeno.“
S obzirom na naše ratno iskustvo, razumio sam ga na nivoima dubljim od uobičajenog razgovora dvojice prijatelja. S jedne strane, znao sam da mi želi reći da u društvu koje više nije sposobno razlikovati dobro od zla, nemoć vlastitog mišljenja postaje vrlo efikasan element samouništenja. Protivljenje stvarnosti, unutarnji revolt, čuđenje, bijes, sve to s vremenom prelazi u rezignaciju, u mirenje ne samo sa stvarnošću, nego i s čitavim sistemom uspostavljenih vrijednosti u kojemu više nikome ne možete objasniti šta ste proživjeli, jer na kraju i sami prestajete u to vjerovati.
S druge strane, htio mi je reći da je od tolikog prisustva u našim životima o ratu postalo nemoguće govoriti, a da na neki način ne narušimo vjerodostojnost onoga što smo doživjeli. I zaista, može li se nakon trideset godina više uopšte nešto reći o ratnim stradanjima muslimana i svih drugih građana, koji se na bilo koji način nisu uklapali u ideološku matricu takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, a da samim tim barem djelimično ne trivijaliziramo njihove patnje?
Šira slika
Ideja za esej prvi puta mi je pala na pamet u trenucima kada sam i sam sve ozbiljnije razmišljao da o ratu više ne napišem ni jedno jedino slovo. Bilo je to prije četiri godine, tokom posljednjih izbora za gradonačelnika u Gradskom vijeću Grada Mostara. U to vrijeme, vodio sam internu prijepisku s jednim ambicioznim, lijevo orijentiranim intelektualcem pokušavajući da mu objasnim zašto lijeve stranke ne smiju biti suzdržane pri glasanju, odnosno zašto bi trebalo da glasaju protiv kandidata iz HDZ-a.
Za to sam mu ponudio vrlo jednostavne argumente: u predmetu Prlić et al., politički i vojnih vrh Hrvatske demokratske zajednice pred Međunarodnim je sudom pravde u Den Haagu optužen, a kasnije i osuđen, za protivpravni napad na civile (tačka 24.), protivpravno terorisanje civila (tačka 25.) i okrutno postupanje prema civilima (tačka 26.), tokom desetomjesečne ratne opsade Mostara. Apsurdno je, tvrdio sam tada, da ista politička stranka, koja ne samo da tokom protekla tri desetljeća nije prošla kroz neophodnu katarzu, nego naprotiv, ni danas nije odustala od politike komadanja zemlje, upravlja životima građana koje je u ratu terorizirala. „Ako već ne postoje politički razlozi zbog kojih bi lijeve stranke podržale drugog kandidata[1]“, pisao sam mu, „onda sasvim sigurno postoje moralni.“
Međutim, već nakon nekoliko razmijenjenih e-mail poruka, shvatio sam da se s tim mladim čovjekom, rođenim potkraj osamdesetih, koji rata jedva da se sjećao, teško mogu razumjeti. Za njega i generaciju ljudi rođenih poslije, rat je nestvaran koliko i stvaran. Iako znaju da se desio, za njih on teško da može biti nešto više od obične fikcije. U mailu, s kojim smo i završili konverzaciju, rekao mi je da nemam „širu sliku“, te da tako razmišljam, jer nisam u stanju da „stvari sagledam izvan granica svoje traume“. Kao argument za potonju tvrdnju, naveo je moje knjige. „Da me ne bi pogrešno shvatio“, dodao je, „Imam puno razumijevanje prema onome što si prošao i gajim ogromno poštovanje prema svemu što pišeš, ali, bez uvrede, dublji uvid u političku stvarnost ipak zahtijeva posebnu vrstu vještine.“
Tek tada sam shvatio da se u našem razgovoru cijelo vrijeme nalazim u dvostrukoj ulozi: u ulozi pisca i ulozi nekoga ko je iskusio sve strahote rata, te da su te uloge povezane i u izvjesnoj mjeri međusobno uslovljene. Također, shvatio sam da mi je nemoguće prestati ispisivati rat u okolnostima u kojima taj isti rat ne prestaje da ispisuje mene. I ono najvažnije: shvatio sam da svaka žrtva, pa tako valjda i ja, živi unutar vrlo ograničenog sistema traumatičnih referenci. Njen je asocijativni prostor prožet dubinom i totalitetom proživljenog iskustva, zbog čega je svijet njene traume, zapravo, jedini svijet koji je stvaran. Sve što se oko nje događa, samo je povod da se ponovo prođe kroz ono od čega se želi pobjeći.
Međutim, vrijeme je pokazalo da je – iako je možda bio u pravu kada je rekao da ne mogu da izađem „iz prostora svoje traume“ – moj prijatelj ipak imao krivo kada je tvrdio da nemam „širu sliku“. Usudio bih se da kažem da od silne dalekovidnosti nije vidio ono što mu je cijelo vrijeme bilo pred nosom: ideologija Udruženog zločinačkog poduhvata, oličena u politici HDZ-a, ne samo da nije doživjela potpuni kolaps nakon presude Prliću i ostalima 2018. godine, čemu sam se, kao i toliki drugi, iskreno nadao, smatrajući to jednim od primarnih uslova za trajno pomirenje dvaju naroda u Federaciji BiH, nego je poprimila još radikalniji politički narativ i društvenu pojavnost.
„Svi smo mi žrtve rata“
Argumenata za ovu tvrdnju ima, što bi se u reklo Mostaru, na pasja preskakala. Evo prvog koji mi pada na pamet: dvije godine nakon što je, u februaru 2021., za gradonačelnika, ipak, izabran kandidat iz HDZ-a (Mario Kordić) i to, u izvjesnoj mjeri, zahvaljujući nejedinstvenom stavu lijevo-liberalnih stranaka – dvije vijećnice iz Naše stranke ostale su suzdržane tokom glasanja – vrh ove stranke, čija je Kordić samo otužna marioneta, najavio je da će u kompleksu ratnog logora Heliodrom, smještenog u južnoj, industrijskoj zoni grada, napraviti muzej i to, ni manje ni više, nego vojsci, koja je u njega zatvarala i potom u njemu ubijala, izgladnjivala, mučila i, u konačnici, deportirala ljude samo zato što su druge vjere i nacije.[2]
Pomenuti argument ovdje valja nadopuniti primjerom iz februara 2024. godine, kada je u Hrvatskom domu Hercega-Stjepana Kosače, u Mostaru, u prisustvu stotina građana, među kojima su bili najviši zvaničnici HDZ-a i HNS-a, na čelu s Draganom Čovićem, održana promocija knjige „In vino libertas“, autora Valentina Ćorića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a, direktno odgovornog za osnivanje hercegovačkih koncentracijskih logora, između ostalih i Heliodroma. U izjavi za medije, nešto kasnije te večeri, Ćorić je izgovorio rečenicu koja na mnogo načina savršeno ilustruje narativ „bijeloga šuma“, u kojemu postaje nemoguće razaznati glasove stvarnih žrtava od glasova njihovih progonitelja. „Ljude razumijem“, rekao je Ćorić. „Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata.“ [3]
Izvan etike
Iako sam o njoj već pisao, bestidnost Ćorićeve rečenice „Svi smo mi žrtve rata“ zaslužuje da joj i ovdje posvetim malo pažnje. Njeno značenje teško je do kraja objasniti, čak i ako zamislimo da je, dok ju je izgovarao, Ćorić mogao vidjeti nevinog sebe u zatvorskoj ćeliji – kako kuha, pravi vino, igra fudbal ili gleda televiziju. No, kako on bolje od svih zna da nije nevin, njena nedosljednost je očita u najmanju ruku onoliko koliko je očito da između haške ćelije i hangara Heliodroma, Gabele ili Dretelja postoji ogromna razlika.
U kojem bi se to, onda, kontekstu, o jednome presuđenom ratnom zločincu – bivšem zapovjedniku vojne policije HVO-a, čiju sam humanost i sam imao priliku osjetiti na vlastitoj koži – uopće moglo govoriti kao o žrtvi? U onom, dakle, o kojem govorimo o hiljadama „Muslimana“, koje je držao „u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i ponižavani“ (vidjeti presudu Haškog tribunala u slučaju „Prlić i drugi“), sasvim sigurno ne.
Pogrešno je, međutim, u razmatranju ovoga pitanja služiti se zakonitostima ljudske etike, ako u njih više iko vjeruje, nego ga – kao i otvaranje Muzeja HVO-a na Heliodromu ili tvrdnju gradskog vijećnika, Slavena Raguža, na primjer, da je HVO tokom rata branio zapadnu civilizaciju od Hamasa i Hezbollaha (11. 10. 2023.) ili pak hašku tezu Slobodana Praljka da je Armija RBiH srušila Stari most – valja promatrati unutar već uspostavljenog obrasca relativizacije, prekrajanja, zamagljivanja, ignoriranja, te pogrešne interpretacije historijskih činjenica, čime se već dugi niz godina kreira jedna vrsta stvarnosti, koja nam je, obzirom da ju je nemoguće zaobići u svakodnevnom životu, s vremenom postala racionalna.
Sjećanje i zaborav
Spomenuo sam veoma važnu stvar: historijske činjenice. U jednome zdravom i samosvjesnom društvu, društvu s visokim stepenom razumijevanja i međuljudske tolerancije, one bi trebale činiti osnovu za ono što se u literaturi često naziva historijskim sjećanjem. Od ranije je već poznato da kolektivno pamćenje živi unutar određene grupe ljudi, čime je ograničeno u vremenu i prostoru, dok bi historija trebala biti nedjeljiva i, kao takva, predstavljati univerzalno sjećanje, a u slučaju Mostara, i uslov za trajno pomirenje. Historija, dakle, počinje tamo gdje kolektivno sjećanje završava. No, usprkos tome, u društvu u kojem živimo cjelovito historijsko sjećanje ne postoji; postoje, kao što vidimo, kolektivne, ideološke reminiscencije na historijske događaje.
I tu napokon dolazim do onoga o čemu sam želio pisati u pomenutom eseju: ideologija Udruženog zločinačkog poduhvata, koja je ubila, zatvorila i sa svojih ognjišta protjerala na hiljade ljudi, koja je srušila na hiljade ljudskih domova, historijskih spomenika i vjerskih objekata i koja, na kraju krajeva, nikome nije donijela ničega dobrog, a ponajmanje, rekao bih, bh. Hrvatima, danas se, manje-više, naziva „pravom na kolektivno pamćenje“. Dovoljno je preći u zapadni dio Mostara i vidjeti ulice okićene zastavama takozvane „Herceg-Bosne“, murale posvećene ratnim zločincima, nacističke grafite na Partizanskom groblju, ili pak čuti izjavu nekog hrvatskog političara koji Mostar naziva stolnim hrvatskim gradom, pa da vam bude jasno o čemu govorim. Trebam li uopće reći da svaka od ovih pojavnosti na svoj način legalizira sve gore navedene užase.
Neki će upitati kako je to moguće? Da, moguće je, jer živimo u svijetu u kojem moralne kategorije nisu trajne i jednako primjenjive na sva ljudska bića. Takozvana „Herceg-Bosna“ je muslimane, Bošnjake, i sve druge političke neistomišljenike tjerala u smrt i progonstvo, jer se jedino tako mogla ostvariti. Pa šta onda? Zar nisu tolike civilizacije nastale na ropstvu i progonu Drugih i slabijih? Zašto je onda čudno kada izvjesni Mario Karamatić, prije dvije godine, u jednome podcastu izjavi: “Već u ovoj godini možemo napraviti savez hrvatskih općina i gradova u BiH, potom savez županija. Nekad davno tako je i nastala Herceg Bosna. Dakle, imamo mi što raditi ako nam se radi.“[4]
Za mnoge je danas to samo isprazna priča ili, kako se to voli reći, politički populizam. To je isto, reći će, kao i kada Željko Komšić, na primjer, govori o ideji građanske države. Ili kada se Benjamina Karić slika s djetetom odjevenim u vojničku uniformu, što, da ne budem pogrešno shvaćen, kao izolovana pojava jeste strašno, ali ni izbliza kao kada se Dragan Čović, Borjana Krišto, Marinko Čavara ili Lidija Bradara slikaju s krvnikom iz Ahmića, bivšim predsjednikom HDZ-a, Darijom Kordićem, koji, tokom obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ prošle godine, na pitanje jednoga od gostiju „Je li vrijedilo zatvora?“ odgovara da je „vrijedilo svake sekunde“ i kako bi „sve ponovio“. Žrtve Udruženog zločinačkog poduhvata danas žive u takvom svijetu. Njihova agonija započela je u trenutku kada su shvatile da se više ničim ne mogu suprotstaviti užasu koji je razorio njihov svijet. Ničim, osim možda još samo zaboravom.
[1] U tom trenutku, jedini protiv kandidat HDZ-ovom Mariju Kordiću, bio je dr. Zlatko Guzin, kandidat Koalicije za Mostar, koju je predvodila SDA.
[2] Nekako u isto vrijeme, gostujući u emisiji „Nedjeljom u 2“ na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, Ministar vanjskih poslova zemlje u kojoj živim i ujedno predsjednik jedne od vladajućih stranaka, na pitanje „Smatrate li da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?“ – pitanje, dakle, čiji je odgovor sadržan u više nego jasnoj presudi Međunarodnog suda pravde u Den Haagu – krajnje ponižavajuće odgovara voditelju da će ono što o tome misli ipak zadržati za sebe. Nije mi namjera da ulazim u političku polemiku s Ministrom (Dino Konaković) i njegovim koalicionim kolegama, niti bi takvo što ovdje imalo smisla, ali kao žrtva iste te agresije o kojoj on odbija da se izjasni pred hrvatskom javnošću, ne mogu, a da ne primijetim da njegov odgovor – ma koliko mu neko tepao da je s političkog stanovišta pragmatičan – s moralnog to uopće nije, osim u onom smislu u kojem je pragmatizam samo drugi naziv za politiku popuštanja pred onim čemu se svaki odgovorni političar mora suprotstaviti – naslijeđu Udruženog zločinačkog poduhvata.
[3] U reakciji na ovu jezivu izjavu, koja je u ovdašnjim medijima prošla sasvim neopaženo, na svojoj zvaničnoj facebook stranici zapisao sam, između ostalog, sljedeće: „Čovjek bi pomislio da se naša kolektivna savjest navikla na ovakve provokacije do mjere kada smo ih uopće prestali tretirati – kao provokacije. Prihvativši normalnost abnormalnog, na neki smo način na vlastitu patnju počeli gledati kao na vlastitu krivicu. Baš kao što smo na krivicu onih koji su se o nas debelo ogriješili počeli gledati – kao na patnju. Nešto se, u ovome društvu, koje je nastalo na ruševinama Udruženog zločinačkog poduhvata, debelo poremetilo i to nešto prijeti da žrtve iznutra potpuno razori.“ Više na linku: MOSTARSKI KNJIŽEVNIK ELVEDIN NEZIROVIĆ: ‘Valentin Ćorić jedino može biti ratni zločinac, druga mogućnost ne postoji’ | Slobodna Bosna (slobodna-bosna.ba)
[4] Podcast BURA – Mario Karamatić: Možemo oživjeti Herceg Bosnu, evo i kako – Centralna.ba
