Foto: skupstinabd.ba
Svojevremeno je delegat Doma naroda Parlamenta FBiH Aner Žuljević izjavio da su federalni parlamentarci imali sastanke s tužilaštvom i Uredom za reviziju, “jer su bili frustrirani što se ništa ne dešava sa tolikim milionima koji nestaju u raljama političke korupcije”.
“Mi smo dobijali od tužilaštva informacije da oni imaju problem s čitanjem tih izvještaja, jer nemaju adekvatne ekonomske vještake koji mogu adekvatno izanalizirati revizorski izvještaj. Prevedeno, oni su rekli da oni do eventualno 10.000 mogu dobro sabirati. Znači da ako ukradete do 10.000 KM završit ćete u zatvoru, a ako ukradete preko milion sa našim tužilaštvom nećete završiti u zatvoru jer oni nemaju ekonomskih vještaka koji znaju sabirati i pripremiti optužnicu za preko milion maraka. To su otprilike bila neka obrazloženja na pitanja zašto se ništa ne poduzima”, naveo je tada rezignirani Žuljević.
No, problem, očito, nije vezan samo za revizorske izvještaje. Nego se naša “nezavisna” tužilaštva, naprosto, više vole baviti sitnim slučajevima, nego krupnim kriminalom, pogotovo onim vezanim za čelnike vladadajućih stranaka i njihove saradnike ili marionete. Primjera je bezbroj.
Evo, recimo, slučaj političke korupcije u Brčko distriktu. Slično revizorima, novinari Centra za istraživačko novinarstvo svojevremeno su tužilštvu “na tacni” servirali slučaj, otkrivši nevjerovatan skandal unutar Skupštine Distrikta – da poslanici bez ikakvih kriterija i kontrole samostalno dijele ogromne sume novca namijenjenog za rad neprofitnih organizacija. Pri čemu, ispostaviće se, neke čak uopšte ne postoje ili su formirane samo za tu priliku, da se uzme novac, a nemaju nikakvih aktivnosti. A potrošnja tog novca se ni na koji način ne kontroliše. Što sugeriše da su zloupotrebe startno ukalkulisane, kao podrazumijevajuće.
Istraživanje CIN-a je pokazalo da su poslanici u Skupštini Distrikta bez jasnih pravila i kontrole samo u 2018. i 2019. godini podijelili više od devet miliona KM udruženjima građana. Pri čemu je stvarni cilj trošenja tih budžetskih sredstava, zapravo, bio podmićivanje u cilju osiguranja glasova na izborima. Što neki od uključenih u taj skandal nisu ni krili – neprosto zato što su zbog razmjera te “pojave” smatrali da je to normalno, jer “svi to rade”. A niko ne sankcioniše.
Najmanje inteligentni igrači, naime, nisu shvatili da je ključno pravilo “igre”, koje garantuje njen neometan nastavak, ćutnja i licemjerje, odnosno glumatanje da radite u opštem interesu i pomažete zajednici, dok, zapravo, trpate pare u vlastite džepove ili javnim novcem kupujete glasače, koji će vam omogućiti nastavak lagodnog života bez rada.
Tek kad su novinari javnosti prezentovali rezultate svog istraživanja i izjave pojedinih aktera te kriminalne priče, nastao je problem. No, za glavne igrače, ne prevelik. Što potvrđuju i dosadašnji rezultati lokalnog tužilaštva.
Za dvije i po godine od medijskog otkrivanja ovog skandala, sa gomilom konkretnih dokaza, Tužilaštvo Brčko distrikta je, naime, podiglo optužnicu protiv svega dva poslanika lokalne skupštine. U junu 2020. policijski službenici Policije Brčko distrikta uhapsili su Ćazima Dečaja, koji je u konačnici osuđen zbog “Zloupotrebe položaja i ovlaštenja”, na 3 godine zatvora, uz petogodišnju zabranu obavljanja dužnosti poslanika Skupštine Brčko distrikta i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 131.000 KM. A ovih dana, optužnica je podignuta protiv Alije Denjagića, za koga su istražni organi utvrdili da je, u period 2018.-2021., na razne načine (kupovanjem goriva, rezervnih dijelova i servisiranjem ličnog vozila, te, nabavkom uređaja za domaćinstvo, Visa business karticom udruženja građana „Sjedinjene nacionalne manjine“), pribavio sebi materijalnu korist u iznosu od 32.266,34 KM (prethodno pomenutom udruženju obezbjedivši 80.000 KM iz budžeta Distrikta).
Osim što su dva hapšenja za dvije i po godine, u ovakvom slučaju, krajnje malo, sumnju na postupanje Tužilaštva baca i činjenica da su jedina dva optužena političara u ovom slučaju – pripadnici manjina. Oba.
Slijedeći dosadašnju logiku Tužilaštva, ako se pritisak javnosti nastavi, a manjina zafali, pa se bude moralo preći na one iz “konstitutivnih” naroda, za pretpostaviti je da je sljedeći na redu neko iz opozicije – što beznačajnija stranka to bolje.
Pritom, skrenimo pažnju da su oba slučaja pokrenuta zbog banalne pljačke i to, prema sumama o kojim se radi, sitne.
Naravno da i “kokošare” treba hapsiti i kažnjavati (da ne bude nedoumice), ali bi fokus tužilaštava i sudova (a ne zaboravimo ni medije) u ovoj zemlji trebao biti na “kapitalcima” i na sistemskoj i političkoj korupciji. Koju Tužilaštvo u ovom slučaju uporno ignoriše.
A podsjetimo, CIN je istražujući ovu temu i razgovarajući sa akterima, dobio izjavu i od tadašnjeg predsjednika Komisije za budžet u Skupštini Distrikta Halila Ljuce, koji je “objasnio” da je ova praksa uvedena odavno – jer je bilo nemoguće pomiriti veliki broj političkih subjekata koji čine vlast i usvojiti budžet.
„To su politički ustupci. Da bismo dobili budžet, a treba nam ta “ruka”, to se na taj način riješi i to je čista priča“, rekao je tada novinarima Ljuca. Koji je kurs za “čiste priče” i kupovanje “papaka” završio kod ovdašnjih eksperata, što u Sarajevu, što u Banjaluci.
Dakle, još jednom možemo da konstatujemo da živimo u zemlji čiji političari, iz nekog razloga, nešto što je u svakoj uređenoj demokratskoj pravnoj državi nenormalno, neprihvatljivo i protivzakonito, doživljavaju kao normalno. Ili bar imaju izgovor što je to tako. I što “mora” biti tako.
Dakle, sa istom nevjerovatnom kombinacijom naivnosti, samouvjerenosti i gluposti, s kojom je Ćazim Dečaj svojevremeno objašnjavao kako je budžetskim parama kupovao glasove građana i predsjednik skupštinske Komisije za budžet objašnjava kako Vlada istim tim parama kupuje glasove poslanika. Pritom čak notornu političku korupciju ozvaničivši. Naime, sve je ovo omogućeno Zakonom o budžetu te Poslovnikom o radu Skupštine. Čime su obezbjeđeni preduslovi za omiljenu poštapalicu ovdašnjih političara uhvaćenih u svugdje “u normalnom svijetu” nenormalnom ponašanju: “Sve je po zakonu.”.
I sad se Tužilaštvo bavi televizorom, klima uređajem, auto dijelovima i gorivom, koje si je nezakonito(!) prigrabio predstavnik nacionalnih manjina, a ne “konstitutivnim” članovima vladajućih partija koji su osmislili, izgradili i održavali koruptivni sistem, čije se posljedice ne mogu mjeriti samo materijalnim gubicima, odnosno količinom napljačkanog novca.
Politička korupcija je, u ovom slučaju, rezultirala klasičnim (sitnim) kriminalom. Kao tek nus pojavom ozbiljnog problema. No, u konačnici niko nije kažnjen za uzrok čitavog skandala, nego tek za posljedicu.
Otprilike kao kad Dodik, mrtav hladan, nakon što je nahuškao huligane na LGBTIQ aktiviste, izjavi da ne osjeća nikakvu grižnju savjesti ni odgovornost, nego da one koji su izvršili nasilje treba kazniti.
Ili kao što se tužilaštvo u Doboju, u slučaju razotkrivene izborne pljačke, bavi masovnim dizanjem optužnica protiv sitnih izvršilaca prevara na izbornim mjestima, a da im ne pada na pamet da istraže, hapse, dižu optužnice i sude naručiocima i organizatorima te pljačke.
Za koruptivni sistem koji razara ovu zemlju, rastjerujući njene građane po svijetu a one “manje pokretne” držeći kao taoce, dvojica poslanika nacionalnih manjina iz Skupštine Brčko distrikta, banjalučki huligani na daljinskom upravljaču, sitni kriminalci iz biračkih odbora kojima prijeti suđenje i njima slični, tek su prihvatljive kolateralne žrtve, koje ni na koji način ne utiču na nastavak kriminalnih radnji i ne ugrožavaju njihov izvor.
“Gledajući iz daljine konture na sceni / padaju mi na pamet vodene boje / umazane ruke brzo se peru.”, rekao bi pjesnik. I otišao.
