Bilo je prigovora i sa desnice da je to dvostruko poticanje ljudi na nerad i nagrađivanje “lijenčina”. Naravno, argumenti su to koji proizlaze iz osobnih predrasuda i vrijednosti koje zagovaraju radikalni individualizam u kojem je svatko naizgled vlasnik vlastite sudbine. Ipak, realnost je nešto kolektivnija, organiziranija i umreženija.
Prema novom istraživanju Sveučilišta British Columbia u Kanadi, čini se da univerzalni temeljni dohodak može itekako poboljšati životni standard i povećati globalni bruto domaći proizvod (BDP). On nam, kažu istraživači omogućava da sve ljude zaštitimo od siromaštva i istovremeno se uhvatimo u koštac s klimatskim promjenama.
Porez na emisije ugljika
Prema istoj studiji porez na ugljik naplaćivao bi se firmama koje zagađuju okoliš i godišnje bi osigurao 2,3 bilijuna (bilijuna, ne milijardi) američkih dolara godišnje. Autori ove studije pregledali su podatke u 186 različitih zemalja, kombinirajući modeliranje s analizom ekonomskih čimbenika, kao što je granična sklonost potrošnji – kolika je vjerojatnost da će ljudi potrošiti svoj dodatni raspoloživi prihod.
Prema izračunima, uvođenje osnovnog dohotka za svih 7,7 milijardi ljudi na planeti koštalo bi 41 trilijun američkih dolara ili 442 milijarde dolara da se pomogne samo 9,9 milijuna ljudi ispod granice siromaštva u zemljama u razvoju. Svjetski osnovni dohodak doveo bi do povećanja globalnog BDP-a od 163 bilijuna američkih dolara ili 130 posto, procjenjuju istraživači.
Drugim riječima, svaki dolar potrošen na UBI stvara do sedam dolara ekonomskog učinka, budući da se taj novac troši na hranu, stanarinu i druga dobra.
Društvena distribucija dohotka
Nažalost, upravo je u gorespomenutom dijelu logike “temeljni dohodak mogao bi zamijeniti sve druge oblike socijalne pomoći” oduvijek i bio problem s univerzalnim dohotkom. On bi zaista mogao promijeniti društvenu distribuciju bogatstva, no istovremeno ukidanje svih drugih socijalnih mjera rezultiralo bi radikalnim padom kvalitete i dostupnosti javnog zdravstva, a šanse da bi bilo koja kapitalistička država svim svojim stanovnicima bez pitanja omogućila srednjoklasni život, realno je gledano iluzorna, jer oblik društvene proizvodnje u kojem živimo i dalje za jedini prioritet ima profit, a ne klimu, ekosustave, “civilizacijske dosege” ili ljude.
Istraživači će reći da je “loša strana univerzalnog dohotka užasno skupa cijena”. Istaknut će to u istoj rečenici s činjenicom da bi to trebale platiti “firme koje zagađuju okoliš”. Ovaj logični slijed je pogrešan, jer uopće uzima u obzir cijenu poreza koji nam je već godinama nasušno potreban da preživimo klimatske promjene; dakle, ovaj još uvijek nepostojeći porez ima egzistencijalističku važnost za ljude kao vrstu, za sve ekosustave oko nas i za sam planet.
S tako velikim ulozima, zar je zaista bitno kolika je cijena univerzalnog temeljnog dohotka? Nije. Dakle, ono što je skupo za firme koje zagađuju, jeftino je za nas. A vrijedi i obratno: ono što je jeftino za firme, skupo je i loše za nas, životinje, biljke i planet kao jedan sustav.
