Okrenuo je ključ u bravi. Dva puta. Onako kako mu je majka uvijek govorila. Ne osvrćući se, kamenom stazom izašao je kroz vrt, zatvorivši malu željeznu kapiju, koju je davno nekad kovao njegov otac. Prebacio je lanac kroz rešetke i provukao kroz njega katanac.
Taksisti, kod kojeg je naručio vožnju prethodnu noć, samo je klimnuo glavom preduprijedivši svaki eventualni razgovor. Sporo su odmicali kroz jutarnju saobraćajnu gužvu dodatno usložnjenu jakom kišom. Naslonio je glavu na prozor i kroz kišne kapljice nijemo gledao projekciju svojih misli i sjećanja.
Ispred najstarije slastičarnice jasno je vidio majku, koja držeći za ruku njega i brata vodi na obećani sladoled. Njen plavi komplet za specijalne prilike, natapirana frizura i brižno urađena šminka s obaveznim rumenilom na obrazima, koje je kreirala od ruža za usne.
Ne zna je li ikada više osjećao takvu navalu sreće i ushićenja kao tada, gledajući kako stari slastičar pritišće ručicu ispod koje vijuga sladoled u kornet i čiji će vrh doslovno odgristi.
Malo dalje, sada prazan i napušten, ali pred njegovim očima prepun fabrički krug iz kojeg izlazi nepregledan broj radnika, koji ga svi odreda pozdravljaju dok čeka da se u toj silnoj masi ljudi pojavi njegov otac. Njegov ponos dok zajedno korača s njim u toj masi, noseći tatinu torbu s radnom odjećom. Nije mogao iščekati dan kada će porasti pa da i on bude dio te mase.
Zgrada škole u koju je išao sa žutom oronulom fasadom i drugim imenom na ulazu sada se činila čudesno malom u odnosu na period kada su on i brat bili dječaci. Vidio je mnoštvo djece u sada praznom dvorištu i njegovu ekipu tamo u ćošku ispod starog, ogromnog jablana kako razmjenjuju sličice nekog svjetskog ili evropskog prvenstva. Više se ne sjeća.
Na trenutak je u nozdrvama osjetio i miris onih mirišljavih gumica u boji, koje su im neke godine donijeli prijatelji roditelja iz Njemačke.
Uzdahnuo je i osjetio kratki pogled vozača u retrovizoru, koji je svjestan situacije diskretno ostavio jačinu tona na radiju da ga samo on može čuti kroz glasno dobovanje kiše po krovu automobila, koja je pojačavala intenzitet. Izašli su i centra i prolazili kroz naselja na samom izlazu iz grada. Sasvim slična njegovom naselju, samo na suprotnom dijelu grada. Onakva kakva su se nekada pravila, formirajući ih oko fabrika i industrija koje bi onda postajale grad. Male stambene zgrade s ne više od dva sprata, s dovoljno zelenila i parkirnih mjesta, savršeno uklopljene s postojećim privatnim kućama, prelijepih bašta prepunih cvijeća i pokojom voćkom.
Pored njih u njegovim očima proletjeli su on i njegovi prijatelji na biciklima. Goli do pasa, raščupani i znojni u jednom od svojih pohoda, koji bi trajali cijelog ljeta dok god bi trajao raspust. Nalazili bi se odmah nakon doručka, dogovarajući određenu rutu za taj dan, rukovodeći se uglavnom lokacijom na kojoj će završiti kupajući se u rijeci koja protiče kroz grad.
Zatvorio je oči dozvolivši da mu biserno zeleni tok rijeke odnese suze prije nego se sliju niz obraze.
Široka aleja koja vodi prema izlazu iz grada pružila se pred njima cijelim nizom obnovljenih i renoviranih kuća s obje strane ceste. Na trenutak se vratio u stvarnost pokušavajući da odgonetne šta mu je čudno u prizoru koji promatra.
– Kuće zatvorenih očiju – rekao je, sam sebe iznenadivši izgovorenim.
Taksista ga je kratko pogledao brzo shvativši da taj čudni čovjek priča sam sa sobom. A njega je taj prizor, koji nije mogao razumjeti, vratio u stvarnost. Gotovo su sve kuće pored kojih su prolazili imale spuštene metalne rolo roletne s vanjske strane. U tim kućama više niko ne živi. Zamislio se na trenutak pitajući se kako to nije ranije primijetio. A onda si je mrmljajući sebi u njedra objasnio da su to ljudi poput njega koji dolaze samo u vrijeme godišnjih odmora uglavnom u ljetnom periodu. A sada je novembar. I sada vidi…
Providio je tačno na onoj raskrsnici koja odvaja put ka moru, gdje bi on i brat redovno, djetinje nestrpljivo pitali: “Jesmo li blizu, koliko još?” kada bi odlazili na ljetovanja s roditeljima.
Na trenutak mu se učinilo da je izgubio svijest. Spoznaja je pokrenula nešto u njemu da nije znao kud bi sa sobom, i samo djelić zdravog razuma da je s nepoznatim čovjekom u tuđem autu, spriječila ga je da ne otvori vrata i iskoči. Bio je zarobljen u vlastitom tijelu i nije imao izbora.
Takav osjećaj nije imao ni kada je u proteklom ratu bio u stvarnom zarobljeništvu. Pomiren sa sudbinom, preživljavao je glad, od koje u jednom trenutku više nije mogao samostalno ustati, nemilosrdne torture, udarce, gašenje cigara o njegovo tijelo. Žive štitove i mrtve logoraše koje je ukopavao.
Preživio je. Razmijenjen u nekoj međunarodnoj razmjeni nakon koje je izmješten u Švedsku, gdje je ostao na liječenju a onda i ostao, a da si nikad nije uspio odgovoriti zašto. Ni prvi povratak u rodni grad, susret s bratom, ratnim vojnim invalidom i odlazak na grob roditelja nisu se mogli mjeriti s ovim što je trenutno osjećao. Čak ni ogromna tuga za majkom, koja nije dočekala njegovo oslobađanje već je doslovno svisnula od boli. Oca, koji će dočekati kraj rata, ali kojeg će nakon samo pet godina ubiti (ne)mir, ne dočekavši da se vide. Ni prekjučer, kada je spuštao brata u mezar. Trenutak kada će prebaciti ruku preko i osjetiti njegovo tijelo pod mišicom. Pa ni kasnije kada se raziđe komšiluk koji je došao na žalost. Kada ostane sam. Više nije bilo nikog i više nije imao nikog. Ostao je sam.
Toliko kuća zatvorenih očiju. A sada je i njegova spustila kapke. Zauvijek.
– Jesmo li blizu, koliko još? – nesvjesno je progovorio prepadnuvši se, a onda i zbunivši taksistu nesuvislim pitanjem, ali morao je nekako odreagovati u pokušaju da povrati pribranost.
-Ima do Zadra još koliko hoćete, ali ne brinite, stižete na avion.
