Foto: Zoran Ćatić
Nikada, ali baš nikada nisam volio slavlja. Praznike bilo kakve, rođendane, godišnjice, dane ovoga ili bilo čega. Posebno ne volim dočeke Novih godina. To usiljeno, nasilu veselje nisam nikada razumio ni prihvatio iako sam morao biti dijelom te priče.
Sva moja protivljenja, posebno u doba mladosti, bila su tumačena kao folirantska, „eto, ti uvijek moraš nešto da filozofiraš, da, kao, budeš drugačiji“, i morao sam biti dijelom tog slavlja. Kasnije ću se godinama morati patiti i kvariti raspoloženje najboljoj supruzi tražeći da me pusti da ostanem kod kuće a da ona ide da derneči, kad već voli. Nisam uspijevao. Morao sam biti prisutan jer to zahtijevaju društvene norme.
Najčešće bih onda sjedio negdje sa strane, posmatrao sve ono što se dešavalo, zabavljajući se posmatranjem odnosa, pretenzija onih koji su u toj, kako je vole zvati, najluđoj noći imali prema nekom drugom. To mi je uvijek bilo zanimljivo. Znao sam idući u školu u gradskom prijevozu posmatrati ljude i po njihovoj garderobi, stavu, izrazu lica sklapati priču: ko su, čime se bave, imaju li porodicu, kakvog su raspoloženja…
Kasnije ću otkriti da imam dar za te stvari. Nepogrešivo otkrivajući ko se kome sviđa među školskom rajom. Samo na osnovu pogleda, pokreta, govora tijela. Iskoristit ću tu vještinu i u poslu kojim se bavim već trideset i kusur godina, uglavnom pokušavajući da se odvojim od situacije u kojoj sam i da koliko je moguće što realnije sagledam stvari i donesem neki zaključak. Od toga bih onda pravio priče, pakujući ih u različite medijske forme, bilo da su u pitanju bile autorske radijske emisije, pisani tekstovi ili dokumentarni i kratki filmovi. Dakle, nikakva velika pamet, već samo spoznaja o slučajno izgrađenoj vještini izazvana valjda urođenom nevoljenju bilo koje vrste slavlja.
Pokazat će se, nažalost, da ću vrlo uspješno protumačiti društveno-politička kretanja i da ću još prije dvadeset godina gotovo sa stoprocentnom tačnošću predvidjeti ovo što živimo posljednjih godina. Sav ovaj užas tranzicije, nepristajanje i neshvatanja bolesnog kapitalističkog poretka i slobodnog tržišta. I dok starije generacije u tom poretku još uvijek žive Jugoslaviju, čekajući da država nešto riješi i regulira, mlađe generacije ne znajući za drugačije od ovoga u čemu su se rodile i odrasle imaju neki sasma svoj kont, nama čudan i nepoznat. Pritom ne treba zaboraviti da neko ko se rodio na kraju rata danas ima trideset godina. Za sve to vrijeme tek mala skupina onih promućurnih, najvećim dijelom onih koji su bili aktivni sudionici i rata i ratnih dešavanja, savršeno se uklopila u novi poredak i sistem koji nam je kreirala međunarodna zajednica u Daytonu. Taj nakaradni sporazum, istina, zaustavio je rat, ali u narednih trideset godina pretvorio se u besmisao učinivši nesporazum jedino mogućim. Tu priliku iskoristili su oni najperfidniji koji bi u bilo kojem stvarnom, normalnom sistemu bili na marginama obavljajući poslove daleko, svjetlosnim godinama daleko od bilo koje pozicije moći.
Prvorazredni prevaranti, drugorazredni sporazum, trećerazredne diplomate i tri i po miliona potpuno sluđenih ljudi učinili su ono što danas živimo, a većina tek preživljava.
Izuzimajući brojne žrtve nepostojanja bilo kakvog suvislog sistema, pa samim tim i odgovornosti. Nikada se neće utvrditi koliko je ljudi stradalo kao direktna posljedica idiotskog političkog sistema posljednjih trideset godina, niti će ikada iko preuzeti ili biti prozvan za odgovornost.
Najsvježiji primjer svakako je slučaj Donje Jablanice u kojoj je život izgubilo 19 ljudi kao direktna posljedica obrušavanja nelegalnog kamenoloma kojem je rad zabranjen još u vrijeme Jugoslavije, a koji je uredno radio izvlačeći kamen i profit ko zna za čije sve interese i džepove.
Da nije onako kako jest, već sutradan bi, umjesto nekolicine političara u odijelima i kravatama koji su na mjesto događaja došli da daju medijima izjave, imali bataljone oružanih snaga, civilne zaštite koji nemaju vremena za medije pokušavajući da dođu do eventualnih preživjelih.
Da nije kao što je bilo, već sutradan bi bile privedene desetine potencijalno odgovornih za tragediju takvih razmjera. Počevši od „vlasnika“ kamenoloma, preko svih institucija koje su odgovorne za njegov nelegalni rad, pa sve do vrha države.
Da nije bilo, a svjedoci smo da nije bilo ništa od navedenog, obuzeo bi nas bijes i izašli bismo na ulice tražeći barem pravdu za one stradale iako to njima više ne bi ništa značilo. I to bi trajalo sve dok stvari ne bi profunkcionirale.
Da nismo najebali u ratu. Da nismo podrazumijevali poslijeraće. Da zbog toga nismo djecu pogrešno vaspitali. Da nismo vjerovali u pravdu. Da nismo povjerovali u velike riječi o brizi za narod i državu. Da nismo shvatili da nam je rat razorio društvo. Da nismo ubijeni u pojam. Da nas i doslovno ne ubijaju…
Pedeset i peta mi je, i više nisam siguran jesam li izgubio vještinu kojom mogu da vidim i predvidim neke odnose, dešavanja i kretanja oko sebe ili je sve oko mene doseglo nivo apsurdnosti koji je moju vještinu doslovno zatrpao.
Više nemam pojma ni o čemu. Prazan skup ničega.
Novogodišnja je noć. Izmolio sam dopuštenje da ostanem kod kuće, da ne kvarim drugima raspoloženje. Večer provodim čitajući knjigu Misterij genoma Almira Alića. Svana sve intenzivniji zvuci petardi i pirotehnike. Ispred mene dva ekrana, s isključenim tonom, na koje povremeno bacim pogled. Na laptopu je protestni doček Nove godine u Beogradu. Na TV-u doček iz Titove ulice u Sarajevu. Obje manifestacije istovremeno snimane dronom iz ptičije perspektive.
Ponekad kao da lebdim.
Osjećam blaženstvo
usprkos u ratu stečenom strahu od visine.
Strah
koji je došao nenajavljen i iznenada
zatekao me u raskoraku
zbunio i učinio nesigurnim
baš kao i rat.
Pokušavam da se nosim s tim.
Svako bi mogao biti
i neprijatelj i brat.
Težina nam zajednička.
Uzdah prepoznatljiv.
Tišina i suze.
Spoznaja.
Emotivna detonacija koja razbija mrak.
Besmisao je sklopio krug.
Imam poriv da skočim…
