„Ljepota je u oku posmatrača“ – pisalo je nekad na zahrđaloj građevinskoj ogradi u Mostaru na Bulevaru kod Španskog trga. Ko zna za grafit zna i kako je izgledao taj kraj. Ko je uprkos ruševinama imao mogućnost da vidi i osjeti ljepotu Mostara, mislio sam, za njega je još bilo nade.
No, gdje smo danas, skoro tri decenije kasnije? Svijet oko nas se neprestano mijenja i zahvaljujući našoj ovisnosti o društvenim mrežama, rekao bih aktivno pratimo i učestvujemo u tim procesima. No ono što me zanima zapravo je, koliko smo svjesni onoga što se dešava unutar nas? Ili pak na samu pomisao bježimo glavom bez obzira od bilo kakvog vida suočenja sa samim sobom i onim što nas okružuje.
Nije mi se jednom desilo da prilikom jutarnjeg umivanja, skrenem pogled i izbjegnem da se pogledam u oči, namještajući frizuru od sve tanje i prorjeđenije kose, gledajući dlake na obrvama koje posljednjih godina sve više divljaju ili primijetim kakvu novu bradavicu na vratu. Naravno da ni sve to što vidim nije najprijatnije za spoznati kako vrijeme odmiče ali mnogo lakše podnosim od onoga što mogu pročitati u sopstvenim očima.
Iako mogu promišljajući o svemu, laički sve dovesti u vezu sa starenjem, što mi se čini logičnim i donekle opravdanim, opravdanje za sve one koji su još godinama daleko od te životne faze moram potražiti negdje drugdje.
A najbliže do čega sam došao je površnost i potreba da se dokažemo drugima.
Dozvolili smo da nas količina informacija koju neprestano dobijamo, na internetu ili putem medija pretvori u bića koja se u svakom trenu sve više udaljavaju od samih sebe i onoga što smo bili i što bi trebali biti.
Racionalna, zdravorazumska stvorenja koja promišljaju, analiziraju i na osnovu toga donose odgovarajuće odluke, vodeći pritom računa da svojim postupcima ne ugrozimo drugoga.
Nažalost, čini se da u ovom trenutku češće odreagujemo na prvu, negoli si uzmemo bar malo vremena da procesuiramo viđeno, pročitano i da donesemo zaključak na osnovu kojeg ćemo donijeti odluku da li uopšte odreagovati i kako.
Za razliku od reakcije koja je uglavnom površna, površne stvari koje nam se nude u nama izazivaju znatiželju i potrebu da znamo. Primjerice sve iz rubrike crna hronika (ko su učesnici, ko stradali, šta kaže familija i komšiluk), privatni životi javnih ličnosti (pritom se misli na prevare, razvode i druge ljubavne dogodovštine a ne na porijeklo imovine, nezakonit, neodgovoran i nesavjestan rad i nedobog odgovornost), zatim, na gafove od koji se najčešće prave gif-ovi sa kojima je bilo primjera takve torture da su kulminirala samoubistvima. Posebno zanimljiva pojava je ona u kojoj pomislimo da smo iznad svega pa onda krenemo kao da „kompromitujemo“ određene ličnosti, pojave, ismijavajući ih a zapravo sve što radimo je da im dodatno dajemo na značaju a kod onih koji ih iz bilo kog razloga vole i podržavaju dodatno učvršćujemo stav. Istovremeno „ubirući“ simpatije nama sklonih.
Iako bi se moglo donekle naći razumijevanje za individualne statuse na društvenim mrežama, za medije nema opravdanja. Posebno za one „relevantne“, vodeće i nekada vrlo uticajne u onom pozitivnom i profesionalnom smislu.
To za rezultat daje da u javnom prostoru, posebno onom političkom i medijskom imamo potpunu devalvaciju bilo kakvih kriterija po pitanju stručnosti, znanja, zvanja, koji barataju u najboljem slučaju prostoproširenim rečenicama čije se izjave i stavovi prenose u vrlo afirmativnom tonu. Posebno je to zastrašujuće kada govorimo o donosiocima odluka, ljudima od kojih zavise primjerice obrazovni i zdravstveni sistem. Primjeri nam mogu biti doba pandemije (i sad se naježim kad se sjetim) ili sve obrazovne reforme ali i generalno stanje u obrazovanju. Kako smo u ovim slučajevima iz bilo kakvih kalkulacija, koje se uglavnom rukovode frustracijama, neostvarenim ambicijama, ambicijama da i sami budemo dio tih krugova, isključili, previdjeli sopstvenu djecu, nikada mi neće biti jasno.
Svim rečenim, potvrđujem svoje mišljenje da Bosna i Hercegovina, koja je najviše stradala u prethodnom ratu, imala najveći broj žrtava, razorenu industriju i ekonomiju za posljedicu ima i razoreno društvo. Da ono što nam se neposredno nakon rata činilo kao povratak na staro, su zapravo bili tek ostatci društva koje je postojalo a koje se u međuvremenu urušilo i nestalo. Mi to ne vidimo ili ne želimo sebi priznati, baš kao u slučaja nas pred ogledalom.
Mi smo društvo kojeg nema. I sve je ko fol.
Zamišljam nas kao nekadašnje scenografije za kaubojske filmove u kojem imate samo prednju stranu zgrade, potklocanu balvanima da se drže uspravno. Jedna je institucija države, druga mediji, treća obrazovne institucije, akademska zajednica…
Bježeći od sopstvenog pogleda u ogledalu, ponese me tako tok misli. Nerado se prepoznajem u svemu rečenom. Pa evo pametujem eksperimentišući usput.
Prije dvije godine napisao sam tekst u kojem sam rukovodeći se slikom koju sam napravio lošim mobitelom, koji je sliku okrenuo naopačke i u kojem su mi se ukazala „Svjetla Dubaija“ slagao sam na odmoru bio tamo. S interneta sam pokupio podatke i složio ih u svojevrsnu reportažicu. Izmislio Adela, lokalca kod kojeg sam iznajmio aprtman. Naravno, na kraju teksta sam priznao da lažem (otkud mi pare za Dubaji), da je u pitanju eksperiment i primjer kako nas političari i mediji mogu izmanipulisati.
Ne bi ste vjerovali koliko ljudi mi je reklo da eto blago meni što sam si to mogao priuštiti i koliko je njih tražilo kontakt Adela.
Neki dan sam napravio sličnu stvar. Radio sam u Neumu, smješten u hotelu Zenit, radničko odmaralište koje se izuzimajući klima uređaje i televizora sa doslovno dva ipo programa koje uz smetnje gledate zbog lošeg signala, ni trunke nije promijenio u odnosu na ono kakav je bio u doba Jugoslavije. Nostalgičan kakav jesam, i po prirodi posla spavajući po, u najmanju ruku rečeno čudnim smještajima, nisam imao primjedbi. Vraćajući se jedno veče u svoju sobu, odjeljak C, napravio sam fotografiju ćoška hotela, s mjesecom u pozadini. Istovremeno sam izgovorio „Sevilja“. Po povratku, nekoliko dana kasnije objavio sam je na svom facebook profilu u nekoj kao nazovi rubrici „nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putuješ“ u kojoj periodično objavljujem fotke s putovanja. Uz stalni naslov, stavio sam i hešteg #lažemneumje. Uslijedile su reakcije i komentari. Izuzimajući par iz kojih se dalo naslutiti da su informaciju vidjeli, pročitali, shvatili u potpunosti, ostali su pretpostavljam povjerovali. Arhitekturom, kompozicijom fotografije, načinom našeg promišljanja, površnošću, simpatijom ljudi prema meni, njihovom dragošću i srećom što mi je dobro i što sam u mogućnosti…“ljepotom u oku posmatrača“ Neum je postao Sevilja.
Sve češće se natjeram da se pogledam u oči. Suočavam se sa samim sobom i svijetom oko sebe „pa šta košta da se plati“ jer kao što rekoh nerado se prepoznajem u svemu rečenom.
