Vesna Pusić: foto Boris Ščitar/PIXSELL
Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen izazvala je burne reakcije. Prije dvije godine nacionalističke strasti podigao je pokrenuti sudski proces za ubijene srpske civile na Petrovačkoj cesti, pa je vrijeme pokazalo da je to bilo uglavnom za jeftine, dnevnopolitičke svrhe. S bivšom ministricom vanjskih i europskih poslova Vesnom Pusić razgovarali smo o novoj regionalnoj klimi začinjenoj rezolucijama, optužnicama i oživljavanjem nacionalističke retorike na sve strane.
Kako ocjenjujete nove regionalne okolnosti u kojima nema mirnih tonova, poruka priznanja vlastite krivnje, ali ni prava za nevine žrtve one druge nacionalnosti?
Ni na koji način se ne može stavljati u isti koš Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici i ovo što je crnogorski parlament izglasao o logorima smrti iz Drugog svjetskog rata. Osim što je Rezolucija o genocidu u Srebrenici rezolucija najveće i najvažnije multilateralne organizacije na svijetu – Ujedinjenih nacija, ona je jednom zauvijek, s najvišeg mjesta, okončala pokušaje negiranja tog genocida, odnosno i formalno potvrdila da su takvi pokušaji irelevantni i utemeljeni na laži. Ta rezolucija nije dio nikakve nacionalističke retorike ni u regiji ni globalno, već zakašnjelo, ali važno prepoznavanje i priznavanje činjenica iz nedavne prošlosti koje zagovornici i branitelji politike koja je dovela do tog genocida pokušavaju negirati. Ona je i odavanje poštovanja žrtvama tog genocida.
Rezolucija koju je izglasao crnogorski parlament o genocidu u logoru Jasenovac za vrijeme kvislinškog ustaškog režima NDH – gdje su naknadno dodani i nacistički logori Dachau i Mauthausen, valjda da bude manje očito o čemu se radi – sama po sebi ne bi bila nikakav problem da je donesena u dobroj vjeri. Hrvatska ne negira genocidni karakter tog logora i hrvatsko državno vodstvo svake godine odaje počast žrtvama jasenovačkih logora od prije 80 godina, iz vremena NDH. No ni ta rezolucija crnogorskog parlamenta de facto nije oživljavanje nacionalističke retorike. Ona je jedan sramotan, ulizički i kukavički čin crnogorske parlamentarne većine kojim se pokušavaju dodvoriti srpskom političkom vodstvu i Aleksandru Vučiću, kako bi donekle neutralizirali činjenicu da nisu uspjeli spriječiti Crnu Goru da u UN-u glasa za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Populistički nacionalizam jeste danas prisutniji u regiji nego što je bio prije desetak godina, ali to vrijedi i za cijelu Europu, pa i za svijet općenito. Razlike su samo u tome je li on manjinski prisutan u vlasti i opoziciji, ili čini vlast samu. Što se Zapadnog Balkana tiče, za sada je on dominantno na vlasti samo u Srbiji i u manjem entitetu Bosne i Hercegovine.
Simptomi smrti demokracije
Međutim, politika premijera Andreja Plenkovića, što je bilo vidljivo tijekom hrvatskog predsjedanja IHRA-om, kao i zadnjih mjeseci, izbjegava spominjanje genocida u kontekstu stradanja Srba u NDH. Mnogi će hrvatski intelektualci reći da Hrvatska nema problem s odnosom prema genocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ali na službenim pločama u Jasenovcu to ne piše, dok samo nekoliko kilometara dalje od Jasenovca stoji tabla “Za dom spremni”. Kako smo došli do takvog službenog stava negiranja?
Spomen područje Jasenovac je mjesto obilježavanja i odavanja počasti žrtvama Holokausta u Hrvatskoj, žrtvama genocida nad Srbima i Romima, kao i ubijenim antifašistima i protivnicima ustaškog režima u NDH. Uz državni vrh, svake godine su prisutni predstavnici antifašističkih organizacija u Hrvatskoj te lideri židovske, srpske i romske zajednice. Organizacija komemoracije se mijenjala zbog dnevnopolitičkih razloga suvremene hrvatske politike, a ne zbog negiranja značaja same komemoracije. Tekst na službenim pločama u Spomen području Jasenovac je iz politikantskih razloga u zadnje vrijeme mijenjan, no čini se da će se ta sramotna promjena ispraviti i vratiti originalni tekst.
Što se tiče ustaškog pozdrava “Za dom spremni” na ploči u Novskoj, to je u okviru pečata na ploči kojom se komemoriraju pripadnici HOS-a stradali u Domovinskom ratu. Dakle, to nije ploča koja komemorira ustaše, ali smatram nedopustivim da je u registraciji udruge HOS prihvaćen ustaški pozdrav. Sve to pokazuje da borba protiv suvremenih apologeta raznih varijanti fašizma i pokušaja oživljavanja sličnih ideologija nikad ne prestaje. Kao i borba za ljudska prava, ona zahtijeva stalni angažman i prokazivanje suvremenih rasista, ksenofoba, mizoginih ideologija i negatora zločina. Čak ni postojanje Spomen područja Jasenovac gdje se redovno komemoriraju žrtve fašizma, ni spominjanje antifašizma kao jednog od temelja hrvatske državnosti u Ustavu nisu dovoljna garancija sami po sebi. Kad nema ni takvih osnovnih elemenata i ako vlast aktivno zastupa genocidne stavove, to su najjasniji simptomi smrti slobode i demokracije.
No kad se spominje genocid nad Srbima u NDH, u javnom prostoru, u dnevnoj politici kao reakcija se javlja sve jači revizionizam, negiranje tog genocida. Tako da i taj posjet, jednom godišnje, službenih vlasti i sama komemoracija u Jasenovcu padaju u sjenu.
Ne mislim da je komemoracija u Jasenovcu nevažna ili zanemariva ili da pada u bilo kakvu sjenu. Dapače, mislim da je to vrlo važan element suočavanja s tamnim stranama vlastite prošlosti, što je neophodno svakom društvu. Ono što treba pojačati i na čemu treba inzistirati u javnosti je da se iz te komemoracije ne smije i ne može izuzeti genocid nad Srbima koji je u Drugom svjetskom ratu provodio ustaški režim. To nije pitanje osvete, već pitanje suočavanja s istinom tog vremena i tog režima, istinom nužnom za zdravo društvo. Ako i kad vlast iz bilo kojih politički kratkovidnih i kontraproduktivnih razloga to pokušava zataškati, treba pojačati pritisak civilnog društva i javne rasprave na tu temu. Povijesni revizionizam uvijek je štetan za sadašnjost.
Svi krivnju vide samo na drugoj strani: u Hrvatskoj nema jasne osude ustaškog režima, nema ni priznavanja nevinih srpskih žrtava, ni suđenja za ratne zločine, u Srbiji se uzdiže četnički pokret, veličaju osuđeni ratni zločinci iz zadnjeg rata… Vi ste devedesetih godina sudjelovali u organiziranju susreta intelektualaca iz Hrvatske i Srbije s kojih su se slale poruke mira. Zašto nitko nema snage i volje počistiti sopstveno dvorište i suočiti se s vlastitom prošlošću?
Istina je, u Hrvatskoj ima koketiranja s rehabilitacijom ustaštva. Ne od ključnih ljudi vlasti, ali takvi glasovi se mogu čuti u političkom prostoru. To je za svaku osudu i najbolji lijek protiv toga je kvalitetno obrazovanje i otvorena javna rasprava kompetentnih sudionika. Otvorena javna rasprava svakako postoji, ali na kvalitetno građansko obrazovanje uglavnom još čekamo. Srbi, hrvatski državljani, nevino stradali u Domovinskom ratu, tema su o kojoj treba mnogo više govoriti i stvoriti javnu svijest da je to potpuno ista situacija kao i Hrvati, hrvatski državljani, nevino stradali u Domovinskom ratu. Štoviše, još je dramatičnija situacija jer su Srbi najčešće stradali od svoje države – Hrvatske. Premijer Plenković je prije koju godinu govorio i o nevinim srpskim žrtvama na obilježavanju vojne akcije “Oluja”, ali tu svakako treba više učiniti. Imam osjećaj da postoji neka vrsta kolektivne ucijenjenosti ekstremnom desnicom koja sprečava normalan, otvoren razgovor o tim temama. Generalno gledano, Hrvatska se odmakla od tih tema. One postoje, ali to nisu središnje teme hrvatske politike.
Današnja situacija u Srbiji je u tom pogledu potpuno drugačija. Da ne ulazim u kompliciranu analizu, Srbija se u zadnjem desetljeću, a naročito u zadnjih pet godina, vratila tim temama “krvi i tla”, teritorija, dominacije nad susjedima, identiteta, povijesti kao politike… Bilo je jedno razdoblje kad to nije bilo tako, ali se situacija pogoršala. Mislim da je važno navesti te značajne razlike zato da bi se vidjelo da i u vremenima nesklonim demokraciji, kakva su današnja, pripadnost EU-u i demokratskom svijetu čini dramatičnu razliku i u politici i u kvaliteti života građana jedne zemlje.
Domovinski pokret najavljuje zakon o zaštiti vrijednosti Domovinskog rata. Je li potreban taj novi zakon pored dosadašnjih, prije svega Zakona o hrvatskim braniteljima i Deklaracije o Domovinskom ratu usvojene 2000. godine?
Domovinski pokret je hrvatska populistička desnica i koristi se temama i metodama koje takva desnica koristi svugdje na svijetu. Iz zadnjih izbora u Velikoj Britaniji i Francuskoj vidimo da je ozbiljna politika konačno počela razumijevati da ta vrsta političke subverzije neće nestati sama od sebe i da joj se treba organizirano suprotstaviti. U politici populisti iskorištavaju objektivno postojeće probleme da bi sijali strah, mržnju, krivnju i razdor i tako privukli glasove. Oni svakako nisu tu da nude ili osiguraju bilo kakva suvisla rješenja. Iz te logike proizlazi i ideja DP-a da Hrvatskoj od svih stvari sad treba još jedan zakon o “zaštiti vrijednosti Domovinskog rata”. Takva vrsta zakona, osim što nastoji uzburkati kolektivne emocije i razdor, po svojoj prirodi je totalitaristička. Jer tko će određivati što su vrijednosti Domovinskog rata i tko će određivati tko ih krši? To će, naravno, biti onaj koji je na vlasti ili tko može mobilizirati gomilu u napadu na bilo koju grupu ili pojedinca u društvu. Dakle – beskorisno s opasnim.
Odnosi dviju susjednih država, Hrvatske i Srbije, skoro da ne postoje mimo onog ispunjenog uzajamnim diplomatskim notama. Kako će se ti odnosi kretati s novim HDZ-ovim koalicijskim partnerom DP-om?
S obzirom na stavove i radikalni nacionalistički populizam koji DP predstavlja, oni bi de facto mogli poboljšati odnose sa sadašnjom vlasti u Srbiji, jer tu ima mnogo sličnosti. Naravno, to ne funkcionira baš tako. Ono što se događa je da radikalni nacionalisti s jedne strane imaju koristi od radikalnih nacionalista s druge strane i jedni druge koriste za političku mobilizaciju u svojoj zemlji. No DP je manjinski partner u vladajućoj koaliciji s HDZ-om koji ima dugotrajno iskustvo vlasti, tako da oni neće imati neki utjecaj na vanjsku politiku, drugim riječima neće ni koristiti ni škoditi. Tip problema u odnosima između Hrvatske i Srbije se posljednjih godina promijenio. Donedavno je ključni problem u našim odnosima bio vezan uz događaje iz Domovinskog rata i njihovo postepeno raščišćavanje, rješavanje i prevazilaženje. To je išlo ponekad bolje, ponekad lošije, ali je išlo i zato su se odnosi mogli popravljati, pa u nekim razdobljima biti i prilično kooperativni. Danas to više nije glavni problem u našim odnosima.
Glavni problem je činjenica da se danas Hrvatska i Srbija politički, geopolitički, ekonomski i sigurnosno kreću u potpuno suprotnim pravcima. Srbija je danas jedan od malobrojnih europskih saveznika Putinovog režima u Rusiji, ekonomski je okrenuta Rusiji i Kini, političko vodstvo de facto odbacuje europski put, a ni javno mnijenje ga više većinski ne podržava, NATO se tretira kao neprijatelj. Dakle, suprotno od svih glavnih odrednica hrvatske politike. To je mnogo ozbiljnije i opasnije od onog što smo imali u ranijoj fazi i mnogo teže za premostiti. To je i jedan od najvažnijih razloga zašto je u vitalnom hrvatskom interesu napredovanje država Zapadnog Balkana prema EU standardima i članstvu. Mislim da Srbija po svom geografskom položaju, sigurnosnim, ekonomskim i društvenim interesima pripada u EU. No, za to je neophodan novi pristup same Europske unije i teško mogu vidjeti popravljanje odnosa između Hrvatske i Srbije prije nego što dođe do tog pomaka, bez obzira na to tko bio na vlasti u Hrvatskoj.
Priča o malim tragedijama
Koliko nova vladajuća koalicija utječe na međunacionalne odnose koji se kod nas lako mogu pogoršati i udaljavaju li te retorike i inicijative Hrvatsku od europskih vrijednosti koje smo objeručke prihvatili prije desetak godina?
Koalicija s ekstremnom populističkom desnicom otvorenom ruskim utjecajima, kakav je DP, najviše štete može proizvesti upravo na domaćem planu. S obzirom na nesrazmjer u broju, političkom iskustvu i utjecaju unutar institucija, ne vjerujem da DP može imati previše utjecaja na stvarnu politiku vlade. Ali bez daljnjega može imati i ima utjecaj na hrvatsku javnost i opću političku atmosferu. Njihove izjave, stavovi i politički zahtjevi i potezi iz pozicije koalicijskog partnera na vlasti šalju poruku svim desnim ekstremistima, šovinistima i antigrađanskim akterima da je “njihovo vrijeme došlo”. To se jasno vidi po brojnim incidentima diljem Hrvatske kakve smo već bili gotovo zaboravili, od trenutka kad je DP ušao u vlast. Dakle, njihovo sudjelovanje u vlasti svakako ima štetan utjecaj na međunacionalne, pa i sve druge društvene odnose u Hrvatskoj. To nas bez sumnje udaljava od europskih vrijednosti, ali to je danas središnja tema kako unutar tako i izvan EU-a. Demokratska procedura, sloboda, politička odgovornost, građanska i ljudska prava, nepovredivost privatnosti osobe uključujući reproduktivna prava, politička jednakost, funkcionirajuće institucije demokratske države, mirna smjenjivost vlasti… sve su to vrijednosti moderne demokratske politike ili “europske vrijednosti” i sve su na grubom udaru ekstremnih populista diljem Europe i svijeta. Kao što sam već rekla, čini se da su u posljednje vrijeme neke ključne europske države konačno razumjele o kakvoj vrsti egzistencijalne opasnosti se radi i počele organizirati ozbiljan otpor. Svakako je vrijeme da i mi u Hrvatskoj to razumijemo i suprotstavimo se uzurpaciji slobode i demokracije.
Odgovor ministra Gordana Grlića Radmana na crnogorsku rezoluciju bio je u vidu diplomatske note i priopćenja da “Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a ima na raspolaganju sve mehanizme”, a pitanje genocida u Jasenovcu nazvao je “ulaskom u duboku prošlost”. Postavlja li se Hrvatska superiorno s obzirom na to da je članica NATO-a i EU-a u odnosu na ostale države u regiji na putu u EU? Da li bi to moglo zaista usporiti put Crne Gore?
Hrvatska jeste superiorna u odnosu na ostale države u regiji – s izuzetkom Slovenije – naprosto zato što jeste članica EU-a i NATO-a. To, naravno, vrijedi samo pod uvjetom da te ostale države u regiji žele postati članicama EU-a, odnosno NATO-a. To je zato što Hrvatska kao punopravna članica suodlučuje o napredovanju i primanju novih članica, ali i zato što je kroz svoje članstvo u tim savezima i politički, ekonomski i sigurnosno napredovala. Da toga nema, ne bi bilo ni svrhe u pridruživanju tim savezima, ni razloga da druge države tome teže. Članstvo Crne Gore u EU-u i NATO-u je u vitalnom hrvatskom interesu i Hrvatska je odigrala prilično značajnu ulogu u ubrzavanju primanja Crne Gore u NATO. Crna Gora je tada to željela i ispunila sve kriterije. Mislim da je potpuno jasno u kakvoj se situaciji Crna Gora danas nalazi. Na vlasti je koalicija između pokreta “Europa sad” i “Europa nikad”, figurativno rečeno. Dakle, ako Crna Gora u svojim reformama i stvarnim političkim potezima krene prema EU-u, Hrvatska joj tu neće stajati na putu i može samo pomoći. Ali Hrvatska ne može spriječiti crnogorsku politiku da se udaljava od EU puta i cilja.
Iskrena ste Europljanka koja duboko vjeruje u europske vrijednosti. Kako komentirate odnos EU-a prema ostalim državama Zapadnog Balkana na njihovom putu integracija? Stalno su u čekaonici, dok u njima samo raste nacionalizam.
Posljednjih petnaestak godina odnosa EU-a prema Zapadnom Balkanu zovem “Pričom o malim tragedijama”. Slovenija je ušla na prvom valu oduševljenja proširenjem 2004., Hrvatska se ugurala “na mišiće” 2013., zajedničkim naporom i upornošću svih relevantnih političkih faktora u zemlji u to vrijeme. I tu je stalo. Najpoznatiji i najnepravedniji promašaj EU politike proširenja bilo je neotvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom nakon Prespanskog sporazuma. No svaka od šest nečlanica EU-a u ovoj regiji imala je u posljednjih deset do 15 godina jedno ili nekoliko političkih razdoblja kad je bila spremna i sposobna za veliki iskorak prema EU članstvu, koji bi do danas najvjerojatnije doveo i do samog članstva. Ali EU nije na vrijeme prepoznala dvije stvari: važnost ove regije za opću sigurnost i stabilnost Europe te promijenjene geopolitičke okolnosti, u kojima EU ne može više računati samo na svoju privlačnost i “meku moć” koja će motivirati političke elite i građane u tim državama da reformiraju svoje institucije i političke sisteme u skladu s EU standardima, već mora voditi proaktivnu politiku u širenju na Zapadni Balkan. Previranja i prestrojavanja unutar EU-a utjecali su na tu zakašnjelu spoznaju i danas je situacija mnogo teža i kompliciranije nego što je bila prije desetak, pa i pet godina. Tek je Putinova agresija na Ukrajinu iz temelja protresla Europu i dovela do nekih očitih spoznaja. Jedna od njih je važnost ove regije za sigurnost i stabilnost EU-a i neophodnost pronalaženja pristupa primjerenih svakoj od šest država koji će ih dovesti do članstva. Postoji više poznatih i iskušanih modela za to, od kojih se onaj baltički pokazao naročito uspješnim. Jedno je sigurno, u sadašnjim okolnostima na tom putu Srbija više ne može biti predvodnik, kao što se nekad mislilo. S obzirom na njezinu važnost za cijelu regiju, Srbiju treba okružiti uspjehom kako bi se motiviralo prvenstveno građane, a onda i političke elite da se vrate na EU put.
