Foto: LinkedIn
Bosni i Hercegovini nisu potrebni visoki i niski predstavnici. Najbolji predstavnik u Bosni i Hercegovini bila bi istina i njeni sposobni ljudi. Istina oslobođena strasti, zavisti, mržnje i osvete. Ljudi odavno potvrđeni, mladi posebno. Ljudi koji razumiju realnost i jeftine političke trikove koje prodaju vlastodršci, a nameće tzv. politička elita i međunarodni predstavnici. Dugogodišnjim radom u međunarodnim organizacijama imao sam priliku da se i lično uvjerim u (ne)sposobnost tih “faktora” (jedan od takvih “činilaca” bio je bukvalno potkivač konja, pa veterinarka pristigla da reformiše pravosudni sistem ili gospođica dolepršala s vrećom za spavanje ubijeđena da smo mi još bez kupatila ili toalet papira, itd…). Zbog toga se, nekad s osmijehom, a češće s grčom i gorčinom, prisjetim priča mojih kolega inženjera, pravnika, profesora kojima su, na početku njihovih prvih izbjegličkih dana objašnjavali, u razvijenom zapadu, šta je ubrus, bojler ili wc šolja.
Zato pričam o jednom od onih koji se poodavno potvrdio, a cijeli svoj život je uz mlade ljude – vječiti omladinac Zlatko Šoše.
Kada je u poratnoj i poharanoj BiH trebalo objedinjavati silom rastavljeno, pa i Teniski savez entiteta, zasukao je rukave onako kako je to radio kao sekretar omladine Mostara i BiH. Nije to radio kao zamrznuti nacionalistički političari iz devedeset i druge, u silu boga i po narudžbi međunarodnih. Radio je, prije svega, s djecom i teniserima, s njihovim roditeljima i trenerima. Na put iz Sarajeva za Banja Luku krenuo bi da prenoće kod domaćina i roditelja, u njihovom domu, a ne u hotelima i motelima. Družila su se djeca s djecom, neovisno iz kog grada dolaze i kako se zovu. Spavali bi kod Kozarčana, a oni kod njih u Sarajevu, trenirali i u “Boriku” i u “Mejdanu”, a susrete završavali na šljaci i zajedničkim druženjem. Kao rezultat toga došlo je i do ujedinjavanja dva u jedan. I tako je nastao Teniski savez BiH. Kao čelnik Teniskog saveza za sedam godina neposredno je učestvovao u organizaciji tristotinjak reprezentativnih mečeva, 110 međunarodnih turnira i drugih velikih sportskih manifestacija. Tenis mu je i danas životna preokupacija i slast, pa je najsrećniji kad odleprša iz Hodbinskog vinograda i servira na travnjaku ili šljaci nekog novog teniskog igrališta.
U Mostaru je poodavno osamdeset i neke, zajedno sa Joškom Knezovićem (umro kao izbjeglica u Kanadi 2009.godine), pa onda sa Božom Kijecem i mnogim drugim osmislio, formirao i izdao LOM, List omladine Mostara. “Lom je pripreman u velikoj tajnosti, jer smo se bojali da neko može cijeli projekat razvaliti. Kada se pojavio prvi broj, u popodnevnim satima sav tiraž od 5.000 primjeraka bio je rasprodan. Ujutro dolazim na posao, a sekretarica Azra mi reče – čekaju te gore. A gore iznad nas je Komitet. Izađem gore kod tadašnjeg predsjednika Komiteta koji me s praga dočeka pitanjem: Šta je ovo, kakav je ovo LOM? Odgovorih: To je List omladine Mostara, skraćeno. Nemoj ti meni, znam ja šta vi hoćete!”
I kasnije, u Sarajevu nastavio je s preobrazbama u Našim danima, omladinskim BiH listom koji je dokučio do nevjerovatnih 100.000 primjeraka.
Stigle ratne i gladne devedesete, pa autoru ovog teksta, moja drugarica i profesorica Vesna priča: Došao Zlatko iz Praga, zaradio nešto para i silom mi utrpa par stotina maraka, što je za mene u to vrijeme bilo pravo bogastvo i nafaka za narednih nekoliko mjeseci”. Istovjetna priča i od zajedničkog nam kolege Seje i mnogih, mnogih drugih. Zlatko mi to, ni meni ni drugima, nikada ne bi ispričao, a evo sada ispriča potpisnik ovih redova na najčitanijem portalu, pa nek se zna. Zlatko se nije nikada odvajao od svog Mostara i mostarske raje, ni onda kad je imao uspješnu političku karijeru, ni u ludilu devedesetih, a ni danas kad organizuje teniske susrete, bez obzira dolazili oni iz većeg ili manjeg BiH entiteta ili iz bivših YU država.
– Pravilo je da se dobro dobrim vraća, a ljubav, ipak, probehara i kad Mostar zahvati oluja neznanih i društveno zakržljalih političara. Ne moramo se ni voljeti, ali se moramo uvažavati i tolerisati- glasno razmišlja Zlatko.
Za CV moram pomenuti njegovu suprugu Azru koja je sve to “istrpila” i dva divna sina, Adnana i Vedada, koji krstare Evropom i bave se nekim novim kompjuterskim tehnikama i programima.
Nada se Zlatko da u budućnosti mladost neće ginuti za izmišljene nacionalne interese, nego se zaljubljivati uz čuvene stihove Pere Zubca:
“U Mostaru sam voleo neku Svetlanu,
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava…”
