I TAKO, nakon svega dolazimo do Franje Tuđmana, iako je od njega zapravo sve krenulo.
Krenulo je stvaranje demokratske Hrvatske, a dolazimo do haške presude za udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj, a uskoro možda i u Bosni, do ratnih zločinaca i ratnih profitera, do kriminalnih tajkuna i korumpirane vlasti, do uništenja i sramoćenja države kojoj je upravo on udario temelje.
Pa ipak, taj isti Franjo Tuđman danas ima trg u glavnom gradu i ulice po hrvatskim gradovima, na njegov grob se polažu vijenci povodom svake obljetnice, a što se više otkrivaju njegovi grijesi, Hrvatska o njima sve upadljivije šuti.
Digla se histerija oko Ante Gotovine i Mladena Markača, ali malo tko spominje Franju Tuđmana. Vođu “zločinačkog pothvata”, državnika koji je na Brijunskom sastanku najavljivao ono što se kasnije i ostvarilo, političara koji je štitio zločince jer je znao da time štiti sebe, malo tko spominje onoga koji je ubijao demokraciju u Hrvatskoj, vrijeđao vlastite građane i godinama nas držao u međunarodnoj izolaciji. Pa nećemo valjda sada, nakon svega što se otkrilo i potvrdilo, odjednom biti obazrivi prema Tuđmanu?
Izjave od kojih nas jeza hvata
Ovih dana društvene mreže bile su zatrpane videoklipovima s Tuđmanovim govorima. Sve jedan gori od drugoga. Trijumfalni govor u Kninu nakon Oluje, gdje se rugao Srbima koji “nisu imali vremena da pokupe prljave pare, devize i gaće”.
Potom obraćanje oduševljenoj masi u Karlovcu gdje je poručivao kako su Srbi “nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo”, upozoravajući pak kako ih “još ima kod nas, od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi”.
Pa onda sva ona notorna prozivanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, u vrijeme kad su se ti isti neprijatelji pratili i prisluškivali. Od tih izjava danas nas hvata još gora jeza nego u vrijeme kad ih je Tuđman izgovarao.
Ispunili su mu se snovi
Baš kao što je Tuđmanovo nasljeđe danas gore nego što se tada činilo. Sanjao je Hrvatsku s tri posto Srba i dobio ju je. Sanjao je Hrvatsku s 200 bogatih obitelji i dobio ju je. Sanjao je Hrvatsku solidarnu u zločinu i dobio ju je.
Činio je sve da izolira Hrvatsku i skoro je u tome uspio. Nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je morala poništiti gotovo čitavo njegovo nasljeđe da bi se barem donekle približila standardima moderne europske države. Da bi sada premijerka Jadranka Kosor slavodobitno najavila povratak Tuđmanu.
Hrvatska se pomirila s Tuđmanom
Šutnja oko Tuđmanove uloge u haškoj presudi njegovim generalima govori nam da se Hrvatska pomirila s Tuđmanom. Njega više nema, pa se njime više ne bi trebalo baviti. Što je skroz pogrešno: umjesto da se sada objektivno, pomoću sudskih presuda i dokumenata, krene u ozbiljno vrednovanje Tuđmanove ostavštine, o tome se šuti gotovo kao onda dok je bio živ.
Nije valjda hrvatske političare, povjesničare i intelektualce Tuđmana više strah mrtvog, nego živog? I nije valjda tu riječ o nekakvom pijetetu? Ne valjda prema osobi koja je nakon svih hrvatskih zločina Srbima poručivala “oko za oko, zub za zub”?
Uplašili se hrabrosti
Predsjednik Ivo Josipović, onaj koji se na svečanoj prisezi grmio o hrabrosti, izrazio je u BiH žaljenje zbog hrvatske politike tijekom devedesetih godina, a kad su ga mnogi pohvalili zbog hrabrosti da se ispriča zbog Tuđmana, on se branio da nije baš to tako mislio.
Dok je još bio glasnogovornik SDP-a Zoran Milanović položio je vijenac na Tuđmanov grob. Hvalio se kako time želi srušiti barikadu u hrvatskom društvu, kao da Tuđman nije predstavljao temeljnu barikadu između autokratske i demokratske Hrvatske, između kriminalne i poštene, zločinačke i pravedne, nacionalističke i proeuropske… Između dobre i loše Hrvatske.
Tuđmanov duh još je među nama
A sada, kad je Tuđman nepravomoćno osuđen za etničko čišćenje, politika se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Tuđman i dalje ima svoj trg u Zagrebu. Hrvatskom i dalje vlada njegova stranka, njegovi tajkuni i njegovi ratni profiteri, nekažnjeno šetaju njegovi mafijaši, špijuni i novinari. Dominiraju njegove metode vladanja i primjetne su njegove metode uništavanja.
A usprkos svemu, na njegov grob i dalje će dolaziti hrvatski državnici kako bi položili vijence. U znak zahvalnosti i poštovanja za sve ono što nam je učinio i za sve ono što nam je ostavio.
