Je li konverzija Jugoslavenske narodne armije iz komunističke, antifašističke i integralističke vojske u oružanu silu srpskog nacionalizma bila dramatska, kafkijanska preobrazba ili je bila logična posljedica jednog kontinuiteta?
Pitanje nije važno samo za razumijevanje raspada države i ratova proizišlih iz tog raspada, nego i za historiju institucija i političkog sistema Druge Jugoslavije u kojoj je JNA imala izuzetan značaj i položaj.
Hrvatska nacionalistička publicistika je 1991. ponudila jednostavan odgovor na to pitanje. Za nju je JNA oduvijek bila samo velikosrpska vojska. Tvrdnja je neupotrebljiva jer nije ništa drugo nego mantra nastala u propagandnoj demonizaciji bivše zajedničke države.
Srpska nacionalistička publicistika u svojoj kritici JNA žali zbog izgubljenih ratova za što okrivljuje komunistički karakter Titove vojske. Kao nacionalistička simplifikacija, iza koje se zapravo krije stara četnička mržnja prema partizanima, i ta je tvrdnja bezvrijedna.
Ovaj tekst ne polemizira s tim stavovima. To ne znači da teze o srpskom nacionalizmu i komunističkom dogmatizmu u JNA nemaju vrijednost po sebi kada se izdvoje iz nacionalističkog propagandnog konteksta. Obje ideologije, oba svjetonazora, ili oba stanja uma, bitno su odredili ponašanje JNA u raspadu države i u ratu.
Također, ovaj tekst nema ambiciju da ponudi odgovor na pitanje je li JNA doživjela preobrazbu ili je postupala slijedom nekog kontinuiteta, već da postavi nova pitanja koja bi mogla biti korisna u traganju za odgovorom, posebno u svjetlu političke kontrole vojske i odnosa političke vlasti i oružane sile.
Vojska je sila, utjelovljena moć. Ona je važan, ponekad posljednji, oslonac države i vladajuće elite, ali i nužno zlo kojem je inherentna težnja da postane osamostaljeni politički faktor. Vojska je oslonac vlasti ali i trajna opasnost za vlast. Odvajkada je politička, ideološka i operativna kontrola vojske temeljna briga svake vladajuće elite, nezavisno o historijskoj epohi ili obliku vladavine. Po prirodi stvari civilna vlast ne raspolaže represivnim organom koji bi prisilio vojsku na poslušnost jer je upravo vojska njen najjači represivni instrument. Civilna vlast je u stanju trajne nemoći u odnosu na vojsku. Istodobno, vojna oligarhija je u trajnom iskušenju da moć oružja preobrazi i u političku moć.
U liberalnim demokracijama su mehanizmi civilne kontrole vojske strogo normirani ustavom i amalgamirani u političku kulturu i političke običaje. Postojeća rješenja rezultat su dvije suprotstavljene težnje: imperativa da vojska, kao grana egzekutive, bude podređena civilnim ustavnim faktorima, ali i da sačuva svoje specifičnosti i svoju efikasnost kao ustanova čija narav nije i ne može biti demokratska. Vojska je ustrojena na načelima hijerarhije, subordinacije i stroge discipline. Ona postoji zato da bi, u krajnoj instanci, upotrijebila silu, a potreba za tajnovitošću otežava javnu kontrolu vojske. U klasičnim demokracijama predsjednik republike ili monarh je vrhovni komandant oružanih snaga. Svakodnevni administrativni i politički nadzor obavlja ministar obrane kao član vlade i uvijek je civilno lice, a načelnik generalštaba – vojno lice odgovorno ministru i vrhovnom komandantu – operativno zapovijeda vojskom. Stroga apolitičnost vojske, njena obaveza na neutralnost u stranačkoj politici i vjernost ustavu smatraju se vojničkim vrlinama koja su izjednačene s patriotizmom, ili su sastavnica patriotizma.
Neki autori razlikuju tri tipa odnosa vojske i političkih vlasti: profesionalizam, pretorijanizam i penetracionizam.[1] Profesionalizam je zapravo model kontrole vojske u demokratskim državama i svodi vojsku na stručnu egzekutivnu službu, a upravljanje vojskom, kako bi rekao Samuel P. Huntington, na menadžment oružane sile. Po Huntingtonu primarni faktor civilne kontrole nisu ustavni propisi ni ustavni faktori nego profesionalni esprit de corps. Pretorijanizam je model u kojim vojna elita postaje i politička elita, dakle preuzima vlast, najčešće u situacijama neposredno nakon vojnih pučeva. Takvo stanje može potrajati i desetljećima, kao na primjer u mnogim zemljama Južne Amerike. Kemalova Turska također je primjer za pretorijanizam. Penetracionizam je komunistički model. Komunistička partija vojsku kontrolira kadrovskim, organizacijskim i doktrinarnim prožimanjem.
Specifična narav i uloga vojske suočila je s problemom njene kontrole i nacistički režim. Hitler je bio trajno nepovjerljiv prema Wehrmachtu svjestan da je vojska jedini faktor u Trećem Reichu koji bi realno mogao ugroziti njegovu apsolutnu vlast. Doista, pokušaj atentata i puča u julu 1944. potekao je iz oficirskog kora i ostao jedini ozbiljni pokušaj svrgavanja Hitlera. Osim što je bio vrhovni komandant oružane sile, Führer je bio svakodnevno uključen u operativno zapovijedanje i smjenjivao je generale u koje nije imao povjerenja. Kada je početkom ljeta 1943. s vlasti uklonjen Mussolini, Hitler se žalio što je Duce propustio preuzeti potpunu kontrolu nad talijanskom vojskom čiji vrhovni komandant je tokom čitave fašističke ere bio kralj Vittorio Emanuele III. S osloncem na Regio Esercito kralj i maršal Pietro Badoglio izvukli su Italiju iz rata. Koliko god je čitav poduhvat izveden nespretno i polovično, bio bi nemoguć da nisu raspolagali vojnom silom.
Oružana revolucija je mitologem komunističke doktrine. Komunističko preuzimanje vlasti nemoguće je bez oružane sile, kao što je nemoguća i konsolidacija režima. Kao veliki poznavaoci moći i vlasti komunisti su se oslanjali na vojnu silu, ali su razvili i vlastite, specifične mehanizme njene kontrole.
Njihova rješenja bila su sasvim drugačija od onih u demokratskim zemljama. Dok su u demokraciji depolitizacija vojske i njena politička nepristranost temeljno načelo ustavnog i političkog položaja oružanih snaga, komunisti su taj princip okrenuli naglavce i posegnuli za hiperpolitizacijom vojske. Neki autori drže da u komunističkim režimima postojisimbioza partije i vojske koja se ogleda u militarizaciji društva, s jedne strane i u partijskom prožimanju vojske, s druge strane. Postoji i drugačije mišljenje po kojem je, nezavisno od veće ili manje, nominalne ili stvarne simbioze, odnosu partije i vojske inherentan sukob koji proizlazi iz prirode vlasti jer riječ je ipak o dvije ustanove i dva odvojena centra moći.[2]
U svakom slučaju partija je u komunističkom režimu formalno nadređena vojsci. Za oficirski kor obavezno je članstvo u partiji.[3] Bila potpuna, prividna, ili samo nominalna, simbioza je svakako značajan oblik političke kontrole u operativnom i ideološkom smislu. Komunističku partiju oficirski kor osjeća kao svoj super ego. Nakon Lenjinove smrti, Trocki je propustio priliku da iskoristi položaj prvog čovjeka Crvene armije u političkim borbama sa Staljinom. Moguće je da na takvo što nije ni pomišljao jer bi vojnim udarom prekršio partijski zavjet. Partija je bila svetinja i Trocki joj je bio odan iako mu je njen generalni sekretar bio smrtni neprijatelj.
Drugi oblik kontrole je ustanova političkih komesara. On nije toliko važan sa stanovišta vrhovnog zapovijedanja, jer funkciju glavnog političkog komesara obavlja sama politička vrhuška, odnosno pripadnik vrhuške zadužen za vojna pitanja i svakodnevnu političku kontrolu ministarstva obrane i generalštaba. Komesari su bitni za kapilarnu kontrolu perifernih dijelova vojnog organizma jer su detaširani svim vojnim štabovima i ustanovama. U praksi to je dvostruka linija zapovijedanja i hijerarhijska piramida koja djeluje paralelno s klasičnim sistemom vojne subordinacije. Ustanova političkih komesara bila je nesumnjivo štetna sa stanovišta dnevnog rukovođenja i zapovijedanja, pogotovo donošenja važnih operativnih i taktičkih odluka. U komunističkim vojskama politička lojalnost često ima prioritet spram stručnosti i efikasnosti. Ipak, u kriznim situacijama doktrina bi se povlačila pred racionalnim imperativima. Trocki je za vrijeme građanskog rata potiskivao utjecaj političkih komesara u korist profesionalnih vojnika, a Staljin je u Drugom svjetskom ratu bio spreman na izvjesne koncesije profesionalizmu. Bio je to svojevrsni odraz taktike NEP-a u vojnoj politici. Iako se zbivala pod strogom i surovom kontrolom NKVD-a, najveća razina samoinicijative i kreativnosti u sovjetskom društvu bila je dozvoljena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kada je pobjeda postala izvjesna Staljin se vratio prokušanim metodama strahovlade.
Pored partijske i komesarske kontrole, treći oblik komunističkog rukovođenja vojskom je personalna unija vrhovnog vojnog komandanta i generalnog sekretara partije. U njegovoj osobi se sjedinjuje vrh vojne i partijske, nerijetko i državne hijerarhije. Taj oblik formalno podsjeća na personalnu uniju šefa države i vrhovnog zapovjednika u demokratskim zemljama, ali u ovom slučaju na djelu je sažimanje svih diktatorskih ovlasti. Položaj Trockog u odnosu na Lenjina predstavlja iznimku. Lenjin je vodstvo Crvene armije povjerio Trockom jer ga je smatrao najsposobnijim članom boljševičkog politbiroa. Građanski rat nije dopuštao doktrinarna cjepidlačenja i zahtijevao je efikasnost.
Moguće je izdvojiti i četvrti oblik kontrole, karakterističan za Staljinovu epohu u Sovjetskom Savezu, a to su zastrašivanje i negativna selekcija. Prvi vojnik režima, koji je u pravilu ministar obrane, zauzima visoko mjesto u nomenklaturi, ali je i faktički i ceremonijalno tek pouzdanik Vođe. Trockog je na položaju narodnog komesara za vojna pitanja zamijenio Frunze. Uživao je ugled i kao vojnik i kao pripadnik vrhuške. Umro je pod čudnim okolnostima, ali ne postoje dokazi da je iza njegove smrti stajao Staljin. Frunze je paradigma prijelaznog razdoblja između Lenjinove smrti i konsolidacije Staljinove moći. Naslijedio ga je Kliment Vorošilov, mediokritet bez političkih ambicija i vojničkog talenta. Bio je paradigma za negativnu selekciju. Staljin je strepio od talentiranih i slobodoumnih oficira. Čistka koja je tridesetih godina masakrirala Crvenu armiju nije bila samo totalitarna paranoja nego i metoda kojom su se potencijalno buntovni oficiri držali u šahu smrtnog straha. Vorošilova je na položaju ministra obrane zamijenio Semjon Timošenko koji nije bio bez vojničkih sposobnosti, ali se Staljin pobrinuo da ga učini suučesnikom u čistkama.
Njemačka invazija je Staljina suočila s drugačijim, alarmantnim prioritetima. Lično je preuzeo položaj ministra obrane i počeo se oslanjati na sposobne vojnike. Vorošilov je sklonjen na sporedni ceremonijalni položaj, a Georgij Žukov započeo je svoju blistavu karijeru. Iz zatvora je pušten i general, kasnije maršal, Rokosovski. U istrazi su mu iščupani nokti. Kada je Staljin na sastancima u Stavki primijetio njegove unakažene ruke, izgovorio je nešto što je nalikovalo na sućut. Samo gospodar života i smrti u poziciji je da oprašta. Žrtvi ne ostaje drugo nego da bude zahvalna. Staljin je mogao biti siguran u lojalnost Rokosovskog.
Krajem rata Staljin je uzeo čin generalisimusa da bi naglasio svoj poseban položaj među sovjetskim maršalima koji su u strašnom i iscrpljujućem svjetskom ratu stekli veliku slavu. Da bi spriječila potencijalne političke ambicije oficirskog kora, sovjetska doktrina skovala je pojam bonapartizam. Bila je to očita aluzija na Napoleona koji je također bio dijete revolucije. Trebalo je spriječiti ambiciju da se vojničke zasluge preobraze u političku moć. Čini se da su diktatori više negoli sami vojnici bili svjesni da je najveći potencijalni neprijatelj svakog totalitarnog režima njegova vlastita vojska. Maršal Žukov je odmah nakon završetka rata pao u nemilost. Zbog njegovih zasluga Staljin ga nije mogao likvidirati, ali ga je poslao u provinciju. Hruščov je rehabilitirao Žukova koji će mu izvrsno poslužiti u obračunu s Berijom i, kasnije, s Maljenkovom, Kaganovičem i Molotovom, da bi 1957. maršal bio optužen za bonapartizam i opet pao u nemilost. Nakon Staljinove smrti (slučaj Berije bio je izniman) sovjetski vrh odustao je od fizičkih likvidacija u najvišem ešalonu nomenklature jer je strah paralizirao funkcioniranje sistema. Napredak vojne, posebno nuklearne tehnologije je negativnu selekciju učinio nepraktičnom. Politička lojalnost postala je neupotrebljiva u vojsci koja se više nije mogla oslanjati na poslušnog trupnog oficira koji će topovsko meso tjerati u juriš, pa je stručnost rehabilitirana kao poželjna osobina.
Opasnost od nuklearne apokalipse nametala je potrebu za apsolutnom kontrolom oružane sile. Odluka o nuklearnom ratu morala je čvrsto ostati u rukama političkog vrha. Sovjetska armija uživala je privilegiran položaj u društvu i neograničena sredstva. Zauzvrat je ostala odana partijskom vrhu. Povremene smjene maršala i generala – u eri Brežnjeva bez strašnih posljedica kao u Staljinovo doba – nisu prešle onu granicu nakon koje bi oficiri mogli početi osjećati strah ili nesigurnost.
Neposredno poslije raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su strahovale da će se neke sovjetske jedinice ili viši oficiri odmetnuti i doći u posjed nuklearnog oružja, no to se nije dogodilo. Sistem kontrole je funkcionirao i nije zapao u ozbiljnu krizu u kritičnom vremenu pokušaja puča u ljeto 1991. niti u procesu raspada Sovjetskog Saveza. Postsovjetska vlast zadržala je kontrolu nad golemim vojnim aparatom, ali je i u Ruskoj Federaciji vojska sačuvala svoj poseban položaj. Dva centra moći postigla su, prešutno ili ne, uravnotežen kompromis.
Ni u jednoj zemlji komunističkog bloka vojska nije pokazala ambiciju da postane politička sila koja konkurira partiji, a još manje da partiji otme vlast. U historiji komunističkih država nije se dogodio niti jedan incident takve vrste. Vojska se zadovoljavala položajem naoružanog krila partije ili političkog faktora na koga se mora računati. Postoje stanovite iznimke ali niti jedna nije imala velik historijski značaj. Šezdesetih godina je grupa bugarskih generala pokušala smijeniti Todora Živkova, u čemu su tiho i diskretno spriječeni. Javnost nije ni znala da se nešto zbiva iza kulisa. Kineska vojska otela se kontroli u vrijeme Kulturne revolucije i privremeno preuzela kontrolu nad komunističkom partijom, ali okolnosti Kulturne revolucije bile su kaotične i konfuzne, na granici između strahovlade i bezvlašća. Kad je maršal Lin Biao poginuo pod čudnim okolnostima, Mao Zedong je povratio kontrolu nad vojskom i konstatirao: Snaga komunističkih režima temelji se na vojsci, ali partija kontrolira vojsku i nikada nećemo dozvoliti vojsci da kontrolira partiju. Postojanje dvaju Centralnih vojnih komisija u kineskom političkom sistemu koje objedinjavaju političku kontrolu i vrhovnu komandu, samo za sebe govori o značaju kojem kineska komunistička partija pridaje kontroli vojske.[4]
Poljski primjer iz 1981. nije primjer državnog udara nego primjer otvorenog oslanjanja partije na vojsku, primjer u kojem je partija, u situaciji koju je procijenila kao krajnju nuždu, posegnula za oružjem. Pobuna rumunjske vojske protiv Ceauşescua 1989. zbila se u situaciji kada se već počela raspadati partijsko-policijska kontrola nad društvom i kada je režim ušao u posljednju fazu moralne i materijalne degeneracije.
Nijedna istočnoevropska vojska u kritičnim mjesecima 1989. i 1990. nije podržala komunističke oligarhije na zalasku, niti je pomišljala na oružani otpor nastupajućim promjenama, mada su te vojske desetljećima odgajane u ozračju rigidnog komunističkog dogmatizma. Bile su odlično naoružane i mogle su se pojaviti kao opasna prijetnja demokratskim promjenama. Činjenica da to nisu učinile ukazuje da su bile pod takvom civilnom (u konkretnom slučaju: partijskom) kontrolom, koja je bila dovoljno jaka da osigura bezbolnu tranziciju u klasičnu ustavnu i demokratsku kontrolu vojne sile. I partijska kontrola bolja je od nikakve kontrole. Lakše je provesti tranziciju kontrole nego je uspostavljati nad vojskom koja je politički samostalna. Jednostavnost s kojom su istočnoevropske vojske kasnije, bez otpora, integrirane u Sjevernoatlantski pakt, svjedoči da su bivši sovjetski sateliti ozbiljno shvaćali značaj vojske i potencijalnu opasnost od osamostaljene oružane sile. Generalski i oficirski kor Varšavskog pakta bio je navikao na ulogu poslušnog instrumenta vlasti i za njega se suštinski ništa nije promijenilo osim što su komunističku partiju zamijenile demokratski izabrane ustanove.
***
Komunistički model političke kontrole Jugoslavenske armije ustrojen je u ratu, a ojačan je nakon reorganizacije partizanskih odreda u regularnu vojsku. Praktično čitav oficirski kor bio je u članstvu Partije. Politički komesari uvedeni su već u Prvu proletersku brigadu u decembru 1941. Za političkog komesara čitave vojske – nominalno načelnik Političke uprave Generalštaba – imenovan je poslije rata Svetozar Vukmanović-Tempo. Imao je generalski čin, ali nije bio profesionalni vojnik, nije imao vojničkih znanja, niti je u generalitetu uživao ugled. Kao član Politbiroa CK KPJ obavljao je svakodnevnu i operativnu političku kontrolu vojske, drugim riječima bio je neposredno odgovoran Titu za vojno-politička pitanja. Karakteristično je da Tito nije posebno cijenio njegove sposobnosti ali nije sumnjao u njegovu lojalnost.
Josip Broz Tito osiguravao je svoju kontrolu nad Jugoslavenskom armijom po više linija. Bio je generalni sekretar partije, dakle partijski šef čitavog oficirskog kora. Po Ustavu iz 1946. šef države, odnosno Predsjednik Prezidija Narodne Skupštine nije i vrhovni komandant vojske. Ustav je predviđao posebnu ustanovu Vrhovnog komandanta JA na koji položaj je, dakako, imenovan Tito. Jasno, bilo je nezamislivo da se Ivanu Ribaru prepuste bilo kakve, pa i formalne vojne ovlasti.[5] Tito je bio i ministar obrane, a imao je i najviši, maršalski čin. Poseban oblik personalne unije sastojao se u tome da su najviši partijski i državni rukovodioci bili ujedno i rezervni generali.[6]
Osim višestrukih političkih i ustavnih ovlasti nad vojskom, Tito je uživao neprikosnoveni ugled i autoritet u oficirskom koru. S mnogim generalima i višim oficirima prošao je ratne napore. Njegovo vodstvo bilo je neupitno i možda najefikasnije jamstvo lojalnosti vojske.
***
Prva velika kriza u odnosima Tita, Partije i vojske zbiva se 1948. Kult Staljina i Crvene armije u oficirskom koru je tokom rata i neposredno nakon rata bio gotovo izjednačen s Titovim kultom. Prva proleterska brigada osnovana je na Staljinov rođendan, 21. decembra 1941.[7] Kult Sovjetskog Saveza sjedinio se s tradicionalnom rusofilijom ratničkih dinarskih krajeva odakle je potjecala većina oficira. Jugoslavenska armija je u periodu od 1944. do 1948. nekritički preuzimala sovjetsku vojnu doktrinu i praksu, a mnogi oficiri bili su na školovanju u Sovjetskom Savezu. Rezolucija Informbiroa stvorila je, do jučer nezamislivu, situaciju u kojoj su ti ljudi trebali biti spremni da pucaju na Ruse i Crvenu armiju. Načelnik Generalštaba JA, general-pukovnik Arso Jovanović pokušao je pobjeći u Rumunjsku, ali je poginuo na granici kod Vršca. Prema zapadnim obavještajnim procjenama iz ranih pedesetih godina, gotovo 50 posto oficira Jugoslavenske armije bilo je intimno prosovjetski raspoloženo. Jugoslavenski izvori navode preko 7.000 oficira-informbirovaca ili sovjetskih špijuna uhapšenih u godinama sukoba sa Sovjetskim Savezom.[8] To je velik broj i velik izazov za svaku vojsku, njenu organizacijsku strukturu i borbenu spremnost. Svjestan velikog broja prosovjetskih oficira, obavještajno-sigurnosni aparat reagirao je brutalno imajući na umu i preventivno zastrašivanje potencijalnih informbirovaca. Stanje je bilo kritično, ali Staljin je propustio prozor mogućnosti koji je bio otvoren od izbijanja sukoba do kraja 1949. kada se Jugoslavija vojno, diplomatski i politički počela oporavljati od dramatskog preokreta.
Na položaj načelnika Generalštaba, upražnjen pogibijom Arse Jovanovića, imenovan je general-pukovnik Koča Popović, čovjek prozapadne orijentacije. Njegovo obrazovanje, inteligencija i slobodoumnost jamčili su efikasno i profesionalno rukovođenje vojskom. Za političku lojalnost bio je zadužen lojalni mediokritet, general armije Ivan Gošnjak, zamjenik ministra, a od 1953. i ministar obrane. No, Tito se nije mogao osloniti samo na generalitet. Trebalo je osigurati vjernost čitavog oficirskog kora, čitave Armije kao ustanove o kojoj izravno ovisi sudbina režima i države.
U krizi nastaloj u sukobu sa Sovjetskim Savezom treba tražiti korijene posebnog, kultnog i privilegiranog položaja JNA i njene političke moći koja je nadilazila moć i položaj koje su u odnosu na partiju, državu i društvo uživale druge komunističke vojske. Za vladara nema teže situacije od sumnje u lojalnost najvažnije poluge vlasti i to u zemlji kojoj prijeti invazija. Osim što je sukob sa Staljinom Tita primorao na spektakularan ideološki i politički zaokret, najteža i akutna posljedica tog zaokreta bila je kriza u vojsci, ustanovi o kojoj su – osim državne nezavisnosti – u krajnoj liniji ovisili i životi Tita i jugoslavenske vrhuške. Bio je to najkritičniji trenutak Titove vladavine, ponajmanje zbog ideoloških dvojbi, ponajviše zbog nužde da se osloni na pouzdanu vojnu silu. Svojim vladarskim instinktom Tito je svladao tu situaciju, ali je stvorio poseban i neprikosnoven centar političke moći koji je bio naoružan do zuba. Nije imao izbora. U desperatnoj potrebi za bezrezervnom lojalnošću, generalima i oficirima je ponudio nedodirljivost. Stvorio je posebnu kastu, posebnu državu u državi. Stvorio je čudovište.
Armija je zauzela drugo mjesto na hijerarhiji režimskih mitova i vrijednosti, odmah nakon Tita. Partija jest uživala kultni položaj i bila je politički hegemon jugoslavenskog društva, ali Partija je bila civilna ustanova. Vladala je po civilnoj liniji i u njoj je, barem formalno, bila moguća politička rasprava. U vojsci je moguća samo disciplina. Riječ Armija izgovarala se sa strahopoštovanjem i među pripadnicima nomenklature. Fraza tako misle ili tako žele drugovi iz Armije imala je čaroban politički učinak. Rankoviću i UDB-i oduzete su 1951. obavještajne i sigurnosne nadležnosti nad vojskom koja je uspostavila svoje posebne službe podređene moćnoj Upravi bezbjednosti Generalštaba.
Novi šok za oficirski kor, ali i za značajan dio partijske vrhuške, bila je zapadna vojna pomoć. Propaganda i doktrina nisu prestale s demonizacijom zapadnih demokracija ni nakon Rezolucije Informbiroa i počele su jenjavati tek 1950. Većina oficira imala je predodžbu o kapitalističkoj demokraciji kao o društvu koje se bitno ne razlikuje od fašizma i koje neprestano snuje o razbijanju Jugoslavije. Činjenica da su zapadne obavještajne službe u prvim poslijeratnim godinama, u širem kontekstu Hladnog rata, surađivale s ustaškom i četničkom emigracijom bila je argument koji je govorio u prilog toj predodžbi. U tom smislu je veliki značaj imao i teritorijalni spor s Italijom kojem je talijanska vlada pristupala radikalno nacionalistički. No, zapadne sile su nakon 1948. prekinule ozbiljnu suradnju s jugoslavenskom emigracijom i počele su obuzdavati talijanske nacionalističke apetite.
Pomisao da se bore rame uz rame s Amerikancima, Francuzima, Englezima – pa i Talijanima – protiv komunističkog bloka, jugoslavenskim oficirima je bila, blago rečeno, nelagodna. Nesumnjivo je i pragmatičnom Titu takva mogućnost predstavljala psihološki i emotivni problem. Violentan, neobrazovan i komunistički indoktriniran oficirski kor zasigurno ju je doživljavao kao nerješiv, gotovo shizoidan unutarnji konflikt. Zastrašivanje je odigralo svoju ulogu tokom kritične 1948. i 1949. ali režim se dugoročno nije mogao oslanjati na taj oblik discipliniranja oficira. Posegnulo se za negativnom selekcijom. Prioritet političke lojalnosti u odnosu na stručnost ostat će trajno obilježje JNA. Ipak, otvoreno je pitanje u kojoj mjeri su Titov kult, indoktrinacija i nepovjerenje prema slobodoumnoj samoinicijativi, uspijevali kompenzirati antizapadne i prosovjetske osjećaje značajnog broja oficira. Dugoročno su negativna selekcija i indoktrinacija zapravo pogodovale antizapadnom i neliberalnom raspoloženju u JNA.
Velika količina modernog i kvalitetnog naoružanja koja je sa Zapada stigla u Jugoslavensku armiju u razdoblju od 1951. do 1956. unekoliko je ublažila podozrenje prema Americi i Engleskoj.[9] Mlazni avioni i elektronska oprema iziskivali su potrebu školovanja oficira na Zapadu i prisutnost zapadnih vojnih misija u zemlji. S modernim oružjem pojavila se i vojna tehnička inteligencija koja je po prirodi posla mogla naginjati zapadnim vrijednostima. Ipak, medeni mjesec sa Zapadom nije ostavio dubljeg traga i većina oficira sačuvala je svoj antizapadni esprit de corps.
***
Ideološki neutralan naziv Jugoslavenska armija promijenjen je 1951. Atribut narodna karakterističan je za ranu, populističku fazu komunističkog režima. Jugoslavenski komunisti su ga upravo početkom pedesetih godina počeli napuštati da bi ga 1963. uklonili i iz naziva države. Narodni front, Narodna omladina, narodni odbor, narodni sud i Narodna milicija će tokom pedesetih godina iščeznuti iz službene terminologije, ali je Armija postala narodna pa je i tako naglašen njen izuzetan položaj. Politički komesari ukinuti su 1953. Zamijenili su ih oficiri zaduženi za moralno-političko vaspitanje ali oni više nisu bili delegati partije u vojsci nego oblik interne, ne i eksterne kontrole. Iste godine rasformiran je i Korpus narodne obrane Jugoslavije. KNOJ je bio formacijski u sastavu JNA ali je zapravo bio jugoslavenska varijanta oružanih formacija NKVD-a u Sovjetskom Savezu. Obavljao je i poslove vojne policije i osiguranja granice. Nakon ukidanja KNOJ-a osiguranje granice preuzele su klasične granične jedinice, dio njegovih nadležnosti preuzela je milicija, a 1955. osnovana je Vojna policija ustrojena po uzoru na zapadne armije. Promijenjene su i uniforme i oznake činova koje se dotad praktično nisu razlikovale od sovjetskih.
Sljedeća prekretnica bila je Tršćanska kriza koju je izazvao nespretni pokušaj zapadne diplomacije da uravnoteži svoju podijeljenu lojalnost između Italije i Jugoslavije. Titov oštar stav da će umarširati u Zonu A ako Sjedinjene Države i Velika Britanija tamo pripuste talijansku vojsku, bio je zapravo blef kojim je osiguravao jugoslavenske pozicije u Zoni B. Mobilizacija i protutalijansko raspoloženje koje je poticano u javnosti – i koje je poprimilo neukusne šovinističke razmjere – stvorili su dojam da se zemlja nalazi na rubu rata. Od čitave predstave koristi je imala samo Moskva koja je nesumnjivo na diskretan način podržavala Italiju i odnose Jugoslavije i Zapada zatrovala nepovjerenjem. Koristi je imala i JNA. Obnovila je antizapadni esprit de corps, na talijanskoj granici demonstrirala silu i učvrstila svoj kultni položaj.
Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom otkazana je zapadna vojna pomoć. Moskva je promijenila taktiku. Umjesto agresivnih prijetnji u Staljinovom stilu, posegnula je za dodvoravanjem, između ostalog i velikodušno povoljnim izvozom oružja u Jugoslaviju. U međuvremenu je JNA postala i privredni faktor. Za vrijeme sovjetske blokade začet je jugoslavenski vojnoindustrijski kompleks. Na središnjem planinskom području (na takozvanoj strateškoj teritoriji), ponajviše u Bosni i Hercegovini, podizana je vojna industrija. Do sredine sedamdesetih godina Jugoslavija je proizvodila osamdesetak posto oružja za svoje potrebe. Prihod od izvoza oružja dosezao je osamdesetih godina i dvije milijarde dolara godišnje. Oružje i vojna oprema bili su najkvalitetniji proizvodi jugoslavenske industrije, a velika sredstva su ulagana i u naučna istraživanja. Vojnoprivredne poslove obavljala je posebna agencija ministarstva obrane čime je JNA, kao država u državi, dovršila izgradnju svojih paralelnih ustanova.[10] Na raspolaganju joj je stajao i takozvani Vojni servis savezne narodne banke.
Početkom šezdesetih godina počela je izgradnja megalomanskih vojnih objekata kakvi su, primjerice, podzemni aerodromi pored Bihaća i Prištine, vojnopomorske baze pored Šibenika i Kumbora te komandna mjesta u Konjicu i na Biokovu. Neke procjene tih troškova dosežu i desetak milijardi dolara. Točan iznos nije ni bitan za potrebe ove rasprave. Kako bilo, financiranje vojske je nejaku jugoslavensku privredu opteretilo astronomskim iznosima. Postojala je i ambicija da se konstruira atomska bomba. Ideja je potpuno nadilazila jugoslavenske mogućnosti, ali je službeno obustavljena tek 1987. Po nekim tumačenjima Aleksandar Ranković inicirao je taj projekt da bi oslabio politički utjecaj vojske. Nije isključeno da je za to imao valjane razloge. Kao što je vojska imala valjane razloge da 1966. na Brionima podrži Tita.
Titova vlast temeljila se na ugledu u narodu, na njegovoj vanjskopolitičkoj vještini i, jasno, na kontroli Partije, odnosno kako svjedoči Đilas, odanog srednjeg i nižeg ešalona partijskog kadra. Tito je kao boljševički pragmatik vjerovao u moć, volio je moć i oslanjao se na golu moć. No, moć ima svoje, paradoksalne zakonitosti. Koliko je Titova vlast ovisila o policiji i vojsci toliko je i Tito postajao ovisan o njima i tako nehotice inaugurirao moć policije i vojske koje su se potencijalno mogle oteti, ili su se otimale kontroli.
Ustav iz 1963. i pitanje nasljeđa – Tito je ušao u osmo desetljeće života – daju stanovit uvid u tadašnji raspored političkih snaga. Za slučaj Titove smrti bilo je dogovoreno da vlast preuzme trijumvirat. Ranković bi postao šef države, Kardelj šef partije, a Gošnjak šef vojske. Ustavom je uvedena funkcija potpredsjednika republike. Na taj položaj izabran je Ranković. Uobičajeno ustavnopravno rješenje bilo bi da je potpredsjednik i drugi čovjek vojske i da u slučaju smrti predsjednika preuzme vrhovnu komandu. Bila bi to prevelika koncentracija moći u Rankovićevim rukama pa je uvedena funkcija Zamjenika Vrhovnog komandanta Oružanih snaga u osobi ministra obrane. Nelogično sa stanovišta demokratske ustavne prakse, ali komunisti ne pišu apstraktne propise nego ih prilagođavaju kadrovskoj politici. Za Titovog vojnog zamjenika imenovan je Gošnjak, štoviše zbog njega je uveden čin generala s pet zvjezdica što je u mnogim vojskama zapravo maršalski čin, ali u Jugoslaviji je mogao postojati samo jedan Maršal. Gošnjak na koncu nije postao general, a taj čin je ukinut početkom sedamdesetih godina kada su normirana i drugačija rješenja Titovog nasljeđa.
Rješenje iz prve polovice šezdesetih godina impliciralo je promociju vojske u treći stup vlasti, uz Državu i Partiju. Bio je to potencijalni kraj personalne unije tri najvažnije funkcije, drugim riječima udareni su temelji za političko osamostaljenje vojske.
Smjena Rankovića bila je nemoguća bez političke, pa i operativne podrške JNA. Demontažom policijske moći Tito se riješio važnog konkurenta. Zaključio je da je oslonac na Rankovića postao štetan i da ugrožava i njegovu vlast, pa je težište tog oslonca preselio na republike, odnosno na igru ravnoteže i neravnoteže između republičkih oligarhija. Paradoksalno ili ne, stari strateg i pragmatik je uklanjanjem Rankovića oslabio i vlastitu moć. Na saveznom vrhu, gdje je počeo proces demontaže, ostao je sâm s JNA. Zahtjevi da se položaj JNA podvrgne reviziji na sličan način kao što je učinjeno s UDB-om ubrzo su utišani. Ostao je netaknut i vojni obavještajno-sigurnosni sistem. Vojna sigurnosna služba, poznata po kolokvijalnoj skraćenici KOS, obavljala je klasične obavještajne i kontraobavještajne poslove, a uz političke komesare bila je i faktor partijske kontrole, posebno u doba sukoba s Informbiroom. Šezdesetih godina je već bila potpuno osamostaljena od partije i služila je vojnom vrhu za interni nadzor oficirskog kora.
Krajem šezdesetih godina klasični partijski model kontrole vojske penetracijom doživljava potpuni obrat. Kontrola i utjecaj partije u vojsci slabe, a uloga vojske u partiji jača. Vojska penetrira u Partiju, pa tako i u društvo. Osnovana je Organizacija Saveza komunista u JNA kao poseban dio SKJ u rangu republičke partije. Vojska je tako stekla onaj (važan) status koji su u jugoslavenskom političkom sistemu imale federalne jedinice. Sekretar OSK u JNA je uz ministra obrane politički najmoćniji vojnik i visoko je pozicioniran u nomenklaturi. Kapilarna partijska kontrola unutar same vojske bila je nemoguća jer je vojna hijerarhija uvijek imala prednost nad partijskom. Uloga partijskih organizacija u vojnim jedinicama i nije mogla biti drugačija nego ritualna. Bio je to početak kraja, možda i kraj, klasične komunističke vojno-partijske simbioze.
***
Sovjetska invazija Čehoslovačke izazvala je prekretnicu u vojnoj doktrini s velikim političkim posljedicama. Sovjetska nadmoć isključivala je klasičan frontalni otpor i oslonac na veliku stajaću vojsku. Rođena je famozna Koncepcija općenarodne obrane. Bila je modifikacija nekih elemenata švicarske vojne doktrine i, u većoj mjeri, partizanskih iskustava iz Drugog svjetskog rata. Ni osnivanje Teritorijalne obrane nije bila bitna novost. Još u ljeto 1949., na vrhuncu krize s Informbiroom, osnovani su Partizanski odredi Jugoslavije za čijeg komandanta je tada postavljen Svetozar Vukmanović-Tempo. POJ su imali svoj vrhovni štab i glavne štabove pri republikama, pokrajinama i općinama. Trebali su koristiti iskustva iz Drugog svjetskog rata i u neprijateljskoj pozadini poduzimati diverzije i sabotaže. Utoliko ničeg novog ili neobičnog nije bilo ni u nadležnostima koje su republike i općine dobile u rukovođenju Teritorijalnom obranom. U slučaju okupacije bilo je taktički opravdano da organiziranje otpora na terenu bude u nadležnosti lokalnih organa. Jedinice Teritorijalne obrane bile su predviđene za fleksibilno gerilsko i partizansko djelovanje na vlastitom području što kazuje i sam njihov naziv, a takva njihova dislokacija i upotreba mogla je samo povoljno djelovati na moral ljudstva.
U tradiciji JNA postojala je jaka policentrična i federalistička komponenta. Republike – tada zemlje ili historijske pokrajine – imale su velike vojne nadležnosti i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na savjetovanju u Stolicama 1941. osnovani su glavni štabovi NOV za svaku (buduću) jugoslavensku federalnu jedinicu. Korijeni jugoslavenskog federalizma nalaze se upravo u vojnoj organizaciji. Glavni zemaljski štabovi osnovani su čitavih godinu dana prije zemaljskih antifašističkih vijeća i bili su prvi nacionalni, odnosno federalni organi budućih jugoslavenskih republika. Upravo je u krilu JNA, kasnijeg bedema centralizma, začet jugoslavenski federalizam. Ako je federalizirana vojska bila moguća i efikasna u strašnim uvjetima Drugog svjetskog rata i ako je nova strategija obrane nametala takvo rješenje i 1968., postaje jasno da su kasnije tvrdnje o veleizdajničkoj pozadini osnivanja republičkih vojski bile deplasirane. Konačno, u mnogim federacijama članice raspolažu zasebnim oružanim formacijama, na primjer savezne države SAD. U britanskoj vojsci postoje velški i škotski pukovi. U Njemačkom Carstvu su Bavarska i Pruska imale posebne vojne organizacije.
Tito na osnivanje republičkih TO nije gledao isključivo iz kuta vojne strategije. I on i republičke oligarhije su u TO vidjele priliku da oslabe oružani monopol JNA pa tako i njenu naraslu političku moć. Motivi republičkih oligarhija pri tom nisu nužno morali biti nacionalistički i separatistički, iako nipošto ne treba zanemariti i taj sastojak. Vječnu igru ravnoteže između raznih centara političke moći ne treba tumačiti kao Titovo svrstavanje na ovu ili onu stranu. Bio je to trajan i dinamičan proces u kojem Tito nije dopustio da bilo čiji tas pretegne i prema potrebi bi davao prednost ovoj ili onoj republici, centralizmu ili federalizmu, tržištu ili državnom intervencionizmu, liberalizaciji ili čvrstoj ruci, državi ili partiji, partiji ili vojsci…
Ta igra svjedoči da Titova moć nije bila neograničena. Bila je rezultanta ekvilibristike između raznolikih faktora i centara moći: republika, policije, savezne administracije (čija moć je kontinuirano slabila od 1966. nadalje), vojske i vanjske politike, odnosno Titovih suptilnih kompromisa u trokutu između Istoka, Zapada i nesvrstanih zemalja. U paralelogramu sila unutar Jugoslavije, JNA je bila najmoćniji faktor, drugim riječima, JNA je bila u prilici da jamči Titovu vlast, ali svako jamstvo – pogotovo oružano jamstvo – samo je drugi oblik potencijalne prijetnje. Koliki je bio Titov monopol u rukovođenju vojskom toliki je bio i monopol vojske nad Titom.
Tito je toga nesumnjivo bio svjestan i instinkt bi mu naložio oprez sve i pod pretpostavkom da je JNA potpuno samozatajno obavljala svoju pretorijansku funkciju. Nije imao izbora nego da održava njenu privilegiranu poziciju i okruži je aurom strahopoštovanja. S vremenom, posebno nakon Brionskog plenuma, takozvana samoupravna demokracija širila je u izvjesnoj mjeri prostor za javnu kritiku, ali je Armija ostala nedodirljiva. U javnost nije procurila niti jedna vojna afera. Na uglačanom mramoru armijskog kulta pukotine su ostale nevidljive. Tito je od javnosti uspijevao sakriti nehomogenost generaliteta i obasipao ga je sve većim privilegijama. Generali su smjenjivani tiho, bez političke buke, bez ostrakizma i bez sudskih procesa. Koliko je mentalitet privilegiranosti bio jak svjedoči i podatak da je Franjo Tuđman držao da, kao bivši general JNA, zaslužuje povlašteni tretman u odnosu na druge nacionaliste koji su bili procesuirani nakon 1971.
Ustanova koja je bila percipirana kao najjači i najvažniji oslonac Titove vlasti postala je neminovno i izvor njegove slabosti. Latinka Perović svjedoči da se Edvard Kardelj ničeg nije tako plašio kao Rusa i domaće vojske.[11] To je važan podatak. Kardelj je nakon 1966. bio drugi čovjek režima! Vladimir Bakarić je, na svoj uvijeni način, javnosti stavljao do znanja što misli o vojsci. U intervjuu zagrebačkom Oku danom u drugoj polovici sedamdesetih godina prepričavao je anegdotu kako se za vojnu legitimaciju (imao je čin rezervnog general-potpukovnika) slikao u posuđenoj uniformi. Drug Svileni doista nije bio tip vojnika, ali je njegov odnos prema JNA bio paradigmatičan za mnoge jugoslavenske političare. U vojsci su vidjeli ustanovu koja je u isključivoj Titovoj nadležnosti ili nužno zlo s kojim je bolje ne imati posla, a liberalni političari su u JNA, s razlogom, vidjeli utvrdu rigidnog dogmatizma. Vojsci je, pak, savršeno odgovaralo da se nitko ne miješa u njene poslove.
U optjecaju su hipoteze da je Tito 1971. krenuo u obračun s hrvatskim rukovodstvom pod pritiskom JNA. Iako je JNA imala svoje jake razloge da se protivi zbivanjima u Hrvatskoj nema dokaza da je zaprijetila Titu da će sama poduzeti korake ako on ne bude reagirao. Vjerojatnije je bila riječ o Titovoj samostalnoj odluci koju je JNA podržala, opet iz svojih razloga u kojima je bilo iskrene zabrinutosti za državnu cjelinu, ali i unitarizma, srpskog kriptonacionalizma i nezadovoljstva nad svakim oblikom političke aktivnosti koji je bio drugačiji od onoga što je JNA tumačila kao službenu partijsku liniju. Tito se osjećao i lično izigranim od hrvatskog vodstva. Uviđao je da je stari centralistički sistem postao štetan i podržavao je, ako ne i potakao, hrvatske inicijative u pravcu decentralizacije i konfederalizacije koje su artikulirane 1970. na čuvenoj Desetoj sjednici CK SKH. Zahtjevi hrvatskog vrha bili su u mnogočemu opravdani i razumni, ali su se u Hrvatskoj pojavili nacionalizam, separatizam, pa i govor mržnje. Tito je od hrvatskog rukovodstva tražio da se od toga odlučno i jasno distancira. Tolerirao je njihove tvrdnje da situaciju drže pod kontrolom dok nije postalo očito da se jedna izvorno demokratska i racionalna inicijativa pretvorila u svoju suprotnost i u nacionalističku histeriju.
***
Na konfederalizaciju države provedenu Ustavom iz 1974. vojni vrh ideološki nije gledao sa simpatijama, ali ga je logika moći upućivala da demontažu saveznog centra promatra kao proces koji mu ide u prilog. Federalizacija partije zapravo je otvarala prostor za daljnje jačanje političkog utjecaja JNA koja je, kako je već rečeno, u Savezu komunista stekla status republike. U republičke vlade uvedene su funkcije ministra obrane koje su obavljali aktivni generali, tako da je vojska imala i uvid u svakodnevni rad republičkih egzekutiva.
Po novom Ustavu savezni ministar obrane imao je poseban položaj. Predsjedništvo SFRJ, kao ustavna vrhovna komanda, moglo je na njega delegirati neke svoje vojne ovlasti. Ustav nije definirao granice i sadržaj tih ovlasti. Tim ustavnim odredbama ministar obrane je tiho promoviran u nasljednika Vrhovnog komandanta, a takvim ga je doživljavao i oficirski kor.
Sedamdesetih godina Tito je, suočen s hrvatskim iskustvom 1971., decentralizacijom države i s vlastitom starošću, ojačao političku ulogu i značaj JNA. Na stanovit način je militarizirao politički život i nedvojbeno je, hotimice ili ne, dovršio proces potpunog političkog osamostaljenja vojske. Stari boljševik je u krajnjoj liniji najviše vjerovao u silu i u JNA je vidio čuvara svojeg testamenta, ali godine su ga sprječavale da joj se dnevno i intenzivno posvećuje. Potencijalno je Maršal još uvijek bio najvažniji, zapravo jedini faktor kontrole JNA, ali sve manje u operativnom, sve više samo u simboličnom smislu. Paradoks iz doba Informbiroa bio je produbljen: što se Tito više oslanjao na vojsku ona je bivala politički jača i samostalnija.
Taj zaključak je možda pogrešan, ali i najmanja mogućnost da je ipak točan isuviše je važna. Kakvi god da su bili odnosi između Tita i vojske, kao dva najjača centra moći Druge Jugoslavije, historiografija im mora pokloniti posebnu pažnju.
Je li Tito strepio od vojske na sličan način kao što se 1966. pokazalo da strepi od policije? Je li s vojskom ulazio u kompromise? Ako jest, kakvi su bili ti kompromisi i kako se vojni vrh njima okoristio? Je li vojni vrh na bilo koji način vršio pritisak na Tita? Je li Titova politika bila rezultanta kompromisa s vojskom ili je Tito svojim autoritetom i svojim položajem uvijek uspijevao vojsci nametnuti svoju volju? Koliko je Tita koštala bezrezervna deklarativna podrška koju bi mu vojska davala u svakoj prilici? Koliko je Tito ovisio o vojsci, a koliko vojska o Titu? Je li u JNA u bilo kojem obliku postojala klika analogna srbijanskoj Crnoj ruci? Ako jest, koliko se Tito oslanjao na Belu ruku? Gdje sežu korijeni Crvenog orkestra koga spominje Vladimir Popović?[12] Ako su takve frakcije postojale, tko je bio Titov Dragutin Dimitrijević Apis? Je li u toj analogiji Tito bio potencijalna žrtva kao Aleksandar Obrenović, popustljiv kao Petar Karađorđević, ili je poput Aleksandra Karađorđevića bio odlučan da skrši oficirske političke ambicije? Analogija je riskantna i hiperbolična. S njom treba rukovati uvjetno i oprezno, prije svega kao s provokacijom da se preispita uvriježeno mišljenje da je Titova kontrola JNA bila neupitna.
Ne sugeriram da je sukob vojske i Tita – ako je postojao – bio otvoren. Takav iskorak bio je preveliki rizik. U salonima vlasti ne komunicira se otvoreno. Moć je sama po sebi poruka. Ona komunicira samim svojim postojanjem, samim prisustvom.
Centar moći kakav je bio generalitet JNA nije bio, niti je mogao biti homogen, pa ni odnos između takvog centra moći i njegovog vrhovnog komandanta nije mogao biti idiličan, a svakako to nije bio u onoj mjeri kakvim ga je prikazivala režimska propaganda.
Nehomogenost generaliteta JNA može se promatrati po nekoliko kriterija. Postojale su nesumnjivo prosovjetske, prozapadne i autohtono jugoslavenske, titovske frakcije. Frakcije su se formirale po političkim sklonostima, ali i po obavještajnoj liniji jer je JNA bila predmet velikog obavještajnog interesa zapadnih, a posebno sovjetskih službi. Nadalje, generalitet nije mogao imati jedinstvene stavove ni u temeljnim dvojbama unutrašnje i vanjske politike: federalizam ili centralizam, državni intervencionizam ili samoupravljanje, samoupravljanje ili liberalizam, Istok ili Zapad ili nesvrstavanje…
Za prosovjetsku struju možda nije bila presudna ambicija da odvuče Jugoslaviju u Varšavski pakt, koliko odvratnost koju je gajila prema Zapadu. Određen broj starijih oficira nije zaboravio brutalnost kojom su 1948. skršene prosovjetske sklonosti a, kako je rečeno, Moskva je nakon 1955. promijenila taktiku i posegnula za suptilnim metodama infiltracije. Bilo je dovoljno da njene krtice u odsudnom trenutku izazovu pometnju. Nije isključeno da je Tito, u okviru svojih specijalnih odnosa s Moskvom, prešutno tolerirao prosovjetsku frakciju. Kadijevićevo putovanje u Moskvu 1991. ukazuje na značaj ruskog faktora.
***
Konačno, postojale su nacionalne razlike i problem odnosa prema nacionalnom.
Notorna dominacija Srba i Crnogoraca u oficirskom koru nije bila, niti je mogla biti, slučajna.[13] Bila je posljedica Titove svjesne odluke. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata ta je odluka bila i svojevrsna kompenzacija za užasna stradanja srpskog stanovništva. Većina ratnih kadrova bila je porijeklom iz onih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su se zbila najstrašnija ustaška zvjerstva. Nesrazmjerno velika zastupljenost Srba i Crnogoraca u vojsci bila je i dio složene Titove ekvilibristike između jugoslavenskih etnosa. Srbija je u Drugom svjetskom ratu – nacionalističkim jezikom rečeno – izgubila dinastiju i prevlast u Jugoslaviji. Srpski nacionalisti su osnivanje zasebnih republika Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kao i uspostavu pokrajina, doživjeli kao cijepanje “srpstva”. Komunisti su toga bili svjesni, pokušavali su ugoditi nacionalnim i nacionalističkim sentimentima i pazili su da sve jugoslavenske nacije, koliko je to moguće, budu na podjednakom gubitku ili dobitku. U toj podjeli Srbi su, iako u relativnoj većini, dobili apsolutnu većinu u oficirskom koru. Velik postotak Crnogoraca dade se protumačiti i regionalnim mentalitetom koji je skloniji vojničkom pozivu od, primjerice, Hrvatskog Zagorja koje je imalo potpuno drugačiju tradiciju odnosa prema vojsci. No, to su samo nijanse koje bitno ne mijenjaju zaključak da je nacionalni sastav oficirskog kora bio posljedica strateške odluke, ali bitno je podvući da iza nje izvorno nisu stajali nacionalistički motivi usmjereni protiv nesrpskih nacija.
Odluka je imala katastrofalan učinak jer su nesrpske nacije JNA percipirale kao srpsku vojsku. Nesrpski generali i admirali koji su u vojnom vrhu zauzimali visoke položaje nisu mogli ublažiti taj dojam, pa čak ni Titovo hrvatsko-slovensko porijeklo i njegova osvjedočena nacionalna nepristranost. Tom pogubnom dojmu pridonijela je i odluka da srpskohrvatski jezik bude službeni jezik vojske. Latinica je doduše propisana kao jedino službeno pismo, ali je korištena isključivo srpska vojna terminologija, iako je i hrvatski jezik imao bogato vojno nazivlje. Propuštena je prilika da se u JNA uvedu izrazi kao što su časnik, satnik, postrojba, topništvo, bitnica ili stožer. Argument da je riječ o “ustaškim” izrazima nije stajao jer su potjecali iz 19. stoljeća i bili u upotrebi u hrvatskim jedinicama austro-ugarske vojske. To je dobro znao i maršal Tito jer je te izraze koristio u 25. domobranskom puku u Zagrebu gdje je služio kao austro-ugarski vojnik.
Srpskim nacionalistima, kriptonacionalistima i onima koju su držali da je srpstvo jamstvo jugoslavenstva takvo stanje stvari je odgovaralo i kasniji pokušaji da se uspostavi nacionalna ravnoteža ostali su bezuspješni, između ostalog i zato jer su bili zakašnjeli. Predodžba o JNA kao o srpskoj vojsci s vremenom je samo jačala.
Krajem šezdesetih godina, u doba dok je bio predsjednik općine Orahovica, Stjepan Mesić je otkrio da su nesrazmjerno velikom broju Hrvata iz njegove općine, bez ikakvih valjanih razloga, odbijene molbe za služenje vojnog roka u školama rezervnih oficira. Pokrenuo je to pitanje pred nadležnim vojnim organima, ali bez uspjeha. Čak ni hrvatska pomorska tradicija nije utjecala na uravnotežen sastav oficirskog kora Ratne mornarice, iako je u tom rodu oružja, za razliku od Kopnene vojske, situacija bila unekoliko bolja. I ti primjeri upućuju na zaključak da je vojni vrh – ili moćna frakcija vojnog vrha – bio zadovoljan s nesrazmjernim nacionalnim sastavom oficirskog kora.
U samoj vojsci, u odnosu prema regrutima, barem do sredine osamdesetih godina nije bilo nacionalizma. Ekscesi su bili iznimka, ne i pravilo, međutim nemali broj trupnih oficira gajio je neskrivenu antipatiju prema albanskim vojnicima. Za albanske mladiće služenje vojnog roka bilo je noćna mòra. Oni su, pak, posezali za pasivnim otporom i izgovarali se na nepoznavanje jezika.
Tito je prihvaćao takvo stanje. Ili je držao da u krajnoj liniji nije štetno i da ga može kompenzirati i sanirati svojim autoritetom i dosljednim poštivanjem partijskih internacionalističkih načela ili je, pak, bio nemoćan da učini radikalni zaokret. Druga mogućnost podupire hipotezu da je njegov utjecaj na vojsku bio ograničen.
***
S Titovom smrću sa historijske scene je nestao i posljednji faktor političke kontrole JNA. Pitanje nasljeđa šefa države, partije i – nominalno – vojske riješeno je kolektivnim predsjedništvima. I država i partija pokazat će se nemoćnima da kontroliraju vojsku, a za to čak nisu ni pokazivale naročitu volju.[14] Prešutno i s mentalnom rezervacijom političari su priznavali i prihvaćali ekskluzivan politički položaj JNA i prepustili je drugovima iz Armije. Partijska kontrola vojske bila je već odavno mrtvo slovo na papiru. Utoliko čak ni raspad SKJ u januaru 1990. nije bio posebno značajna prekretnica.
U jugoslavenskom državnom i partijskom vrhu nastao je 1980. vakuum koga je ispunila koalicija republičkih i pokrajinskih oligarhija. Odluke su se donosile kompromisom nakon dugih i kompliciranih pregovora, ili se uopće ne bi ni donosile. Taj federalni i konfederalni model nije nužno bio loš i svakako ne bi bio loš u uvjetima stvarne višepartijske demokracije. U zemlji bez demokratskih ustanova model je pogodovao političkoj samostalnosti i samovolji JNA. Admiral flote Branko Mamula u svojoj knjizi Slučaj Jugoslavija ne krije da je nakon Titove smrti vojni vrh vodio potpuno samostalnu politiku i da Predsjedništvo SFRJ na JNA nije imalo nikakvog autoriteta ili utjecaja. Pogrešno je reći da je nakon konfederalizacije vojska ostala jedina netaknuta savezna ustanova. Bilo bi preciznije zaključiti da više nije bila ničija ustanova i da je bila prepuštena sama sebi sa svojih 200.000 vojnika, 2.000 tenkova i 400 aviona.
***
Sredinom osamdesetih godina prestala je prijetnja sovjetske invazije koja je u većem ili manjem intenzitetu kontinuirano postojala od 1948. i koja je presudno odredila politički položaj i vojnu moć JNA. Sa Zapadom nije bilo otvorenih pitanja. Naprotiv, Zapad je prema Jugoslaviji pokazivao otvorene simpatije i otvarao vrata za njen pristup zapadnim ekonomskim i političkim organizacijama. Nikada Jugoslavija nije bila u boljoj vanjskopolitičkoj situaciji čime je došla u priliku da pristupi radikalnom smanjenju vojske što je nametala i teška ekonomska kriza.
Umjesto smanjenja, racionalizacije i profesionalizacije, vojni vrh se odlučio za veliku reorganizaciju iza koje se krila namjera da JNA učvrsti svoju vojni i politički položaj. Reorganizacija je bila dvojbena i s čisto vojne točke gledišta.[15] Ukinute su armije koje su imale štabove u republičkim glavnim gradovima, a Teritorijalna obrana stavljena je pod nadzor JNA.[16] Vojna policija promijenila je naziv u Vojna policija Oružanih snaga što je impliciralo i njenu nadležnost nad Teritorijalnom obranom. Istini za volju, i Teritorijalna obrana je s prestankom sovjetske prijetnje izgubila svrhu.
Krajem osamdesetih godina je mogućnost da se Jugoslavija preobrazi u klasičnu demokraciju zapadnog tipa postala jedan od mogućih ishoda teške političke i ekonomske krize. To bi bio kraj političke moći JNA koja bi se svela na ustanovu egzekutive u čijoj nadležnosti je, kako kaže Huntington, profesionalni menadžment sile i oružja i koja je pod strogom kontrolom civilnih ustavnih faktora. Ta je mogućnost užasavala vojni vrh koji je bio odlučan da se tome, kao i smanjenju efektiva, odupre pod svaku cijenu.
Slovenski politički vrh je prepoznao da je politička moć JNA anomalija u društvu koje je bivalo sve više pluralno i liberalno i počeo je pružati otpor vojnom vrhu. Otpor se odvijao na dva kolosijeka. Na zatvorenim sjednicama saveznih ustanova i toleriranjem (ili poticanjem) kampanje u slovenskim medijima i opozicijskim krugovima. Vrh JNA eksplodirao je od bijesa. Došlo je do čuvenog suđenja četvorici na kojem se dogodila skandalozna povreda jednog od fundamentalnih načela jugoslavenskog ustavnog poretka – prava na korištenje jezika. Takav presedan nije se dogodio ni u Kraljevini gdje je Dravska banovina imala zajamčenu jezičnu autonomiju. Odnos JNA prema Sloveniji bio je toliko destruktivan da je postalo savršeno irelevantno postupa li slovenski vrh iz demokratskih ili nacionalističkih motiva. Vojni vrh je a limine odbijao razgovor o prigovoru savjesti, civilnom služenju vojnog roka, profesionalizaciji vojske i smanjenju vojnog budžeta. Čini se da su generali bili zapanjeni da se netko uopće usuđuje postavljati takva pitanja.
U septembru 1987. događa se incident u kasarni u Paraćinu. Albanski regrut je u trenutku psihičkog rastrojstva ubio četvoricu svojih drugova. JNA i mediji pod Miloševićevom kontrolom djelovali su koordinirano i konvergentno i taj tragičan događaj proglasili albanskom nacionalističkom zavjerom. U nekim mjestima u Srbiji rulja je kamenovala albanske obrtničke radnje. Aziz Kelmendi bio je jugoslavenski Marinus van der Lubbe.
Dva tjedna nakon incidenta održava se Osma sjednica CK SKS. Nekadašnji Titov ministar obrane, general armije Nikola Ljubičić u to je doba bio nominalno prvi čovjek Srbije, kao srbijanski član saveznog predsjedništva. Svojim intrigama podržao je Slobodana Miloševića i ishod Osme sjednice. Milošević je bio prvi civil među jugoslavenskim političarima koji je pokazao interes za vojsku. Nije se ustručavao da, odmah po preuzimanju kontrole nad Srbijom, gradi dobre odnose s vojnim vrhom i – za razliku od Slovenaca – generalima govori ono što su htjeli čuti, a to je obećanje povratka na izvorna načela komunizma i stara vremena kada je Srbija bila “kičma” Jugoslavije.
Sa stanovišta opstanka jugoslavenske države to je bilo samoubojstvo. Sa stanovišta srpskog nacionalizma to je bilo ubojstvo s predumišljajem.
Je li u tom ludilu bilo metode? Ako je JNA htjela očuvanje Jugoslavije morala je znati da je to moguće samo na demokratskim i dosljedno federalističkim ili konfederalističkim osnovama, dakle u takvom ustavnom poretku u kojem će biti lišena političke moći, svedena na discipliniranu i politički neutralnu, profesionalnu granu egzekutive. Ili je intelektualna insuficijencija vojnog vrha bila tolika da generali to nisu mogli pojmiti? Ili ih je dugogodišnja politička moć učinila autistički nesposobnima da to pojme? Ili su svjesno riskirali raspad države i rat, samo zato da bi u ostacima te države sačuvali svoj privilegirani položaj?
***
Oružana intervencija vojske radi zaštite ustavnog poretka načelno je legitimna. JNA je nakon Drugog svjetskog rata oružano intervenirala nekoliko puta. U Cazinskoj krajini 1950. i na Kosovu 1981.[17] Oba slučaja sadržavala su elemente oružane pobune. Nezavisno od njihove ideološke pozadine i uzroka i nezavisno od nedemokratske reakcije jednog nedemokratskog režima, upotreba vojske u slamanju oružane pobune zapravo je neizbježna. Veći demonstrativni pokreti JNA zbili su se 1968. na Kosovu, u Hrvatskoj 1971. i ponovno na Kosovu 1989. Sve akcije bile su izvedene po Titovoj naredbi, odnosno po naredbi Predsjedništva SFRJ, pa se u ustavnom smislu mogu smatrati legalnima.
Oružana blokada hrvatskih općina s većinskim srpskim stanovništvom u augustu 1990. sadržavala je sve elemente oružane pobune. Za potrebe ove rasprave savršeno je irelevantno koliko je toj pobuni pridonijela Tuđmanova iritantna šovinistička politika. Tuđman je bio na vlasti tek dva i pol mjeseca i još uvijek je bio oprezan, a vlast HDZ-a u Hrvatskoj bila je u potpunosti legalna, s legitimitetom koji je proizišao iz slobodnih izbora. Republika Hrvatska i njena vlast još uvijek su bili integralni dio jugoslavenskog ustavnog poretka i svaka pobuna protiv republičke vlasti bila je i pobuna protiv Jugoslavije. JNA nije reagirala iako je bila dužna predložiti Predsjedništvu SFRJ poduzimanje vojnih mjera. Ne samo da nije smatrala potrebnim da razjuri pobunjenike i oslobodi saobraćajne pravce između Zagreba i Splita, ne samo da je u tome spriječila hrvatsku policiju nego je u koordinaciji sa srbijanskim SDB-om naoružavala pobunjenike. U tom trenutku JNA se razotkrila kao suučesnik i inspirator, štoviše kao glavni akter oružane pobune protiv jugoslavenskog ustavnog poretka. Činjenica da ni Tuđmanu nije odgovaralo da JNA likvidira kninsku pobunu jer je strahovao da bi tako Federacija stekla legitimitet kao faktor stabilizacije Hrvatske, spada u sasvim drugu temu.
Konfederalni ustavni poredak uspostavljen 1974. pružao je svim republikama suverenost i solidna jamstva od bilo čije hegemonije. Utoliko se težnja slovenskih i hrvatskih nacionalističkih elita za samostalnim državama doima iracionalno. Ono što tu težnju opskrbljuje racionalnim argumentom nije potreba za odvajanjem od Jugoslavije nego potreba za odvajanjem od Jugoslavenske narodne armije.
Istina je da su nove vlasti u Ljubljani i Zagrebu, tokom interregnuma između maja 1990. i juna 1991. sustavno podrivale legitimitet Federacije, pored ostalog i svojim odbijanjem da konstruktivno učestvuju u radu saveznih organa. Ljubljana i Zagreb radije su se odrekli i posljednje hipotetske mogućnosti uspostave civilne kontrole nad JNA i tako prihvatili rizik rata. Pitanje je da li je drugačiji pristup i bio moguć u situaciji kada je Milošević preuzeo kontrolu nad četiri federalne članice i jednako je upitno da li bi JNA pristala na svoju depolitizaciju i profesionalizaciju, sve i da su savezne civilne ustanove bile funkcionalne i jedinstvene u namjeri da likvidiraju njenu privilegiranu poziciju i reformiraju je u vojsku zapadnoevropskog tipa. Veljko Kadijević je u Anti Markoviću i njegovoj viziji demokratske Jugoslavije vidio najvećeg protivnika i obilno je doprinio neuspjehu savezne vlade. Savezni premijer je u glavnom gradu spavao s pištoljem pod jastukom, a njegov pratilac i vozač, u kojeg je imao povjerenja još u doba dok je bio direktor Končara, bio je jedini naoružani čovjek u službi jugoslavenske federacije koji joj je bio lojalan.[18]
O intelektualnoj insuficijenciji kao posljedici dugogodišnje negativne selekcije i, od nje neodvojivog antizapadnog i prosovjetskog raspoloženja, svjedoče paranoidne procjene Veljka Kadijevića da Zapad prijeti jugoslavenskom integritetu i njegov pokušaj oslonca na Moskvu. Kao da Sovjetski Savez do jučer nije bio jugoslavenski arhineprijatelj, kao da se 1948. nikada nije dogodila i kao Zapad nije podržavao opstanak Jugoslavije dok je za taj opstanak postojala i najmanja nada. Kadijević je imao svoje za razloge za antizapadnu paranoju, svjestan da zapadna podrška implicira i reformu vojske u depolitiziranu i profesionalnu ustanovu pod civilnom demokratskom kontrolom.
***
U ljeto 1990. u Kninu završila je historija JNA kao jugoslavenske oružane sile. Sve što se zbivalo nakon toga spada u neko drugo poglavlje. Iste su ostale samo zastave i insignije pod kojima je JNA stekla slavu kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu. S kninskom pobunom politička samostalnost JNA doseže zenit. Milošević je još uvijek samo partner. Kada je konsolidirao svoj utjecaj, a taj proces opisuje Borisav Jović u svojem čuvenom dnevniku, JNA je počela zaposjedati granice Srbije kakvima ih je zamišljao Stevan Moljević, pripadnik pokreta s kojim se JNA u Drugom svjetskom ratu borila na život i smrt. Sedamdeset i dvije godine Jugoslavije, četrdeset i devet godina od postrojavanja proletera u Rudom i čitava Titova epoha federalističkog jugoslavenstva, kao da se nisu ni dogodili. Koliko dijabolične energije je trebalo uložiti za toliku količinu sljepila, autizma i prezira prema stvarnosti.
Jedna te ista ideologija, jedna te ista politička metoda – ideologija i metoda Dragutina Dimitrijevića Apisa – stajala je i iza pobune Jedinice za specijalne operacije u novembru 2001. u Beogradu i iza odbijanja nasljednice JNA da tu pobunu uguši. Balvani u okolici Knina i pripadnici JSO na beogradskom autoputu spadaju u jedan te isti procédé nastao u koordinaciji s istim generalskim mentalitetom. Ubojstvom Zorana Đinđića u martu 2003. ta je politika zatvorila puni stogodišnji krug žilave militarističke i nacionalističke borbe protiv uspostave demokracije.
Formulu umanjene Jugoslavije u kojoj će živjeti “narodi koji to žele” vojska je čitala kao uspostavu države koja će biti spremna da je trpi kao političku anomaliju. Ostala je trajno nespremna da se pod bilo kakvim okolnostima odrekne političke moći. Tragala je za političkom elitom s kojom će dijeliti vlast. Slobodan Milošević bio je logičan izbor, a JNA je bila njegov lak plijen. Kasnije ju je izigrao, iskoristio njene poraze, riješio se starog generaliteta i uspostavio novu ravnotežu snaga. Možda će – bio bi to vrlo bizaran paradoks – ući u historiju i kao čovjek koji je kako-tako demontirao to čudovište. Vojska Jugoslavije bila je lojalna Miloševiću, čini se i u većoj mjeri no što je JNA bila lojalna Titu. Milošević ju je ugradio u svoj korumpirani sistem nad kojim su bdjeli gangsteri i nacionalne kulturne ustanove nadležne za beslovesnost.
Da su desetljeća političke samostalnosti, odsustva političke kontrole i negativne kadrovske selekcije od oficirskog kora stvorila intelektualno i moralno opustošenu, izoliranu, gotovo psihotičnu kastu više od ičega govore njeni ratni poduhvati koji su razotkrili zapanjujuću vojničku nesposobnost i neograničena, bezumna spremnost na ratne zločine. JNA je savršeno ispunila očekivanja hrvatskih nacionalista – ili je i njih iznenadila – kada su s oduševljenjem shvatili da JNA zvjerski ubija hrvatske civile i besmisleno razara hrvatske gradove.
Je li zamislivo da Koča Popović, Peko Dapčević ili Kosta Nađ – da ne spominjemo Ivana Gošnjaka, Viktora Bubnja ili admirala Matu Jerkovića, ili onog nesretnika iz filma Država mrtvih – naređuju segregaciju Vukovaraca na Hrvate i Srbe kako bi Hrvate odvodili na Ovčaru? Da planiranju bombardiranje Ljubljane? Da Bošnjake nazivaju “Turci”? Da pristaju na suradnju s beogradskim gangsterima i psihopatima koji su vijali crne četničke zastave?
Što se zbivalo u umovima zastavnika i pukovnika koji su doslovno odrastali i živjeli ispod Titovih portreta u kovačnici bratstva i jedinstva da bi 1991. opsjedali Dubrovnik, Sarajevo i Vukovar? Postoji li u historiji primjer za sličnu konverziju? Kako je bilo moguće da mnogi oficiri i generali taj obrat nisu ni doživjeli kao konverziju? Tko su bili ti ljudi?
Peščanik
