Poput mnogih i ja sam se rugao izjavi ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordanu Grliću Radmanu.
Da je u Hrvatskoj dobro.
Međutim pokazalo se da je u pravu.
Taj gospodin, talentiraniji za skrb o ubijenim svinjama nego za skrb o živim ljudima.
Koje nas iz još uvijek nejasnih razloga, u ime zajedničke države, predstavlja u svijetu.
Ne možete dokučiti što me je to nagnalo povjerovati da je ministar Grlić Radman ovoga puta zaista u pravu?
Pa, već tjednima jedna od glavnih vijesti u Hrvatskoj je pjevačica.
A nije Severina.
Nego je Aleksandra Prijović.
Za koju većina stanovnika Hrvatske – nikad čula.
Točnije, do najave njenog nastupa u zagrebačkoj Areni.
Kad je postala vijest.
Zaista ne može biti drugačije nego dobro u državi u kojoj je vijest da je netko prodao sve karte za svoj koncert.
Pa makar broj karata bio i peteroznamenkast.
I to ne ‘cuflek’ u estradnim rubrikama zabavljačkih medija.
Nego udarna vijest.
A ne da je samo dobro nego mora biti fantastično u državi u kojoj je među glavnim vijestima lo kojimase ne prestaje pričati ona o unaprijed rasprodana dva, tri, četiri, pet…koncerata.
Ili koliko će ih već biti.
Uz medijsko praćenje broja prodanih ulaznica idu i ‘vox populi’ prilozi u kojima se od slučajnih prolaznika traži da se izjasne jesu li ZA ili PROTIV nastupa Aleksandre Prijović u Zagrebu.
Svoje mišljenje nude domaći estradnjaci, sociolozi, psiholozi, dežurni komentatori općeg smjera…
Posve ozbiljna rasprava o toj temi mogla se čuti čak i u programu javne televizije.
Aleksandre Prijović u hrvatskim medijima ima gotovo koliko i Andreja Plenkovića
Što se sve moglo pročitati na društvenim mrežama najpametnije je i ne spominjati.
Od toga da smo si sami krivi jer djecu ne učimo pravim glazbenim vrijednostima pa do toga da su svi ‘lakoglazbeni’ proizvodi iz Srbije – ‘cajke’.
I točka.
Ako postoji netko tko ovo čita, nije nikada čuo za Aleksandru Prijović i još nije shvatio…
A.P. trenutno gotovo jednako često spominjana u hrvatskim medijima kao onaj ‘zna se A.P.’ – dolazi iz Srbije.
Na njezin koncert ne bih išao niti da mi pokloni kartu.
Jednostavno, to što ona pjeva – ne zanima me.
Ali mi je potpuno u redu da netko tko pošteno radi svoj posao na tome zarađuje.
Pritom nije riječ samo o pjevačici nego o intrumentalistima i čitavom pogonu koji je neophodan za pripremu i održavanje koncerata.
Zaradit će i ugostitelji.
A zagrebačka Arena tih pet ili koliko već dana – neće zjapiti otužno prazna.
Što također znači da će vlasnik dvorane ponešto zaraditi.
I to je to.
Tema je ‘kobajagi’ kontroverzna za one koji nemaju pametnija posla.
A korisna za one kojima omogućava medijsko eksponiranje.
Iako nisu ‘ni luk jeli ni luk mirisali’.
Ali, realno, koncerti Aleksandre Prijović koji će biti održani u Zagrebu za hrvatsko društvo potpuno su nevažni.
Čak i da ih umjesto pet bude pedeset pet u nizu.
Ali su iznimno važni pjevački nastupi koji neće biti održani.
Iako su najavljeni.
A prema izjavama organizatora, zanimanje je bilo veliko.
Nije riječ o nastupima Aleksandre Prijović.
Pjevači se zovu Goga Sekulić i Saša Kovačević.
Nevažno je što i kako pjevaju.
Vžno je da su iz Srbije.
Nisu trebali nastupati u Zagrebu.
Nego u zadarskom kraju.
Ona u Benkovcu, a on u Bibinju.
Bolje je izgubiti zaradu nego si ‘navući vraga na vrat’
Nisu ti pjevači otkazali nastupe nego organizatori.
Nakon što su već rasprodali ulaznice.
Zbog čega su donijeli te poslovno katastrofalne odluke?
Krajnje neprofesionalne i prema izvođačima i prema onima koji su ih željeli slušati.
Službena objašnjenja svode se na jedno.
Poslušalo se mišljenje stanovnika i njihovo neslaganje s izborom izvođača.
A svakom je jasno da su se zapravo su se uplašili nakon uvredljivih pa i prijetećih reakcija.
Nisu ti koji reagiraju uvredama i prijetnjama svi stanovnici.
Kako službenim objašnjenjem aludiraju ustrašeni i posramljeni organizatori koncerata koji deće biti održani.
Da jesu, tko bi pokupovao već prodane ulaznice?
Stanovnici koji su iskazali “neslagan je s izbrom izvođača” siledžije su koji bi upravljali svime.
I zabranjivali sve što odudara od bolesne uobrazilje ‘hrvatstva’ po njihovoj mjeri.
A naučili su da tako mogu.
Jer su vidjeli da i drugdje funkcionira.
Više im ne treba niti potpora u vidu pisanog prosvjeda neke od onih braniteljskih udruga kojima su takvi pritisci uglavnom jedina javna aktivnost.
Posebno efikasno verbalni huliganizam koji prijeti i fizičkim posljedicama funkcionira u manjim mjestima.
Stoga se mogu razumjeti odluke organizatora nastupa pjevača iz Srbije koji otkažu već rasprodane nastupe.
Logika je neumoljiva.
Bolje je pretrpjeti trenutku štetu nego si ‘navući vraga na vrat’.
Treba i dalje živjeti i poslovati u mjestima u kojima o tome što se smije a što ne smije odlučuju divljaci koji formalno nemaju nikakvu vlast.
Ali realno – rade što hoće.
Ne mareći za zakone.
Niti za druge ljude.
Pa tako i određuju da u ‘njihovom’ gradu ili selu ne smiju nastupati pjevači iz Srbije.
A kad, u strahu od odmazde, lokalni organizator posluša prijetnju, siledžije zadovoljno odu na još koju pivu.
Glasno podrigujući i, puni sebe, gladeći se po trbuhu.
Uz neko neprobavljivo glazbeno smeće.
Ne pitajući za državu ‘proizvodnje’.
‘Čuvari hrvatske kulture’ koji sriču slova čitajući, ako uopće čitaju
A nesuđeni organizatori preklinju dan kad im je palo na pamet pozvati pjevača iz Srbije.
Pa, sve tepajući nasilnicima, ponižavaju se ‘objašnjenjima’…
Naprimjer…da je Saša Kovačević pop pjevač koji izvodi “latino melos”.
A kad ga čujete na radiju, “ne bi rekli da je iz Srbije da ne čujete pokoju riječ na ekavici”.
Ili da Goga Sekulić živi u Srbiji, ali je rođena u Crnoj Gori.
U zagrebačkoj Areni trebao bi po tko zna koji put uskoro nastupiti srpski pjevač Željko Joksimović.
A najavljen je i njegov nastupo u zadarskoj dvorani ‘Krešimir Ćosić’.
Ne naročito daleko od Benkovca, a pogotovo od Bibinja.
Ali koliko god puta da rasproda te dvorane – to za hrvatsko društvo neće biti važna vijest.
U svakom slučaju nikada neće biti važnija od one da u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj pjevači iz Srbije nesmetano nastupaju.
Unatoč nasilničkim prijetnjama kreatura koji sebe poistovjećuju s Hrvatskom.
Na način da glumataju, između ostaloga, čuvare hrvatske kulture.
A kladim se u obje ruke kojima ovo pišem da nikada nisu pročitali niti jednu knjigu nekog hrvatskog pisca.
Ako su ikada išta i pročitali, uključujući školsku lektiru.
A čitaju li ikada išta vjerovatno sriču slova.
Dok su jedini tekstovi pjesmuljaka koje su u stanju zapamtiti deset puta gluplji i od najglupljih tekstova čije bi pjevanje zabranjivali.
