Od referenta do represije: Kada zamjenica zamijeni lice
U formalnom jeziku zamjenica zamjenjuje imenicu da bi se izbjegla redundancija. U političkom jeziku ona izbjegava odgovornost. Kada se govori o oni, njihovi mediji, oni hoće da ruše državu, više se ne misli na skup ljudi – već na figuru prijetnje. Taj oni ne mora imati ime, jer zamjenica bez referenta stvara prostor za paranoju: niko ne zna ko su oni, ali znaš da su opasni. U tome je njena moć da bi se proizveo osjećaj ugroženosti bez dokaza, mobilisale emocije bez činjenica, ukinulo pravo na identitet pod krinkom gramatičke ekonomije.
Retorička genealogija: Zamjenica kroz historiju vlasti
Kod Robespierrea, eux (oni) označavalo je neprijatelje Revolucije, često bez imena, bez lica, ali sa giljotinom kao epilogom.
Kod Staljina, oni su bili reakcionari, anarhistički elementi, stranački neprijatelji – ne nužno stvarni, ali dovoljan razlog za masovne čistke.
Kod Miloševića, oni su bili strani plaćenici, petokolonaši, izdajnici, turci, šiptari – zamjenice kao predigra za dolazeće krvoproliće i pogrome.
Kod Aleksandra Vučića, zamjenica oni ne dolazi s eksplicitnom represijom, nego sa konstantnom retoričkom insinuacijom. On proizvodi ambijent šutnje, ambijent sumnje – perfidno smišljeno nameće se ambijent u kojem se svako može podvesti pod njih, a svaka kritika pod napad na državu.
Sintaksa straha: Semantičko usmjerenje prema neprijatelju
Zamjenica oni u Vučićevoj sintaksi nije slučajan lapsus – ona je namjenski izgrađen stub narativa. Fraze kao što su oni stoje iza protesta, njihovi mediji šire laži, oni žele da destabilizuju Srbiju ne imenuju, ne dokazuju – one samo upravljaju pažnjom slušalaca, preusmjeravaju odgovornost, i ono što je najvažnije – ignorišu mladost koja protestuje.
Kada desetine hiljada mladih izađu na ulicu, predsjednik ih ne zove studentima, građanima, mladima. Predsjednik ih naziva oni i time ih ukida kao relevantan subjekt – svodi ih na retorički višak, broj koji smeta, buku koju treba prevazići. Na taj način zamjenica oni u njegovoj retorici pretvara se u vulgarnu dehumanizaciju.
Ontološka implikacija: Šta znači biti oni?
Biti oni znači ne imati pravo na pravdu, na glas koji se čuje. Jer oni ne traže – oni ugrožavaju. Oni ne iznose mišljenje – oni destabilizuju. Oni nisu pojedinci – oni su kolektivna sjenka koju treba poraziti.
Zamjenica tako preuzima ontološku ulogu – ne da opisuje stvarnost, nego da je strukturalno deformiše. U njoj se reflektuje svijet koji više ne komunicira, već se dijeli na mi i oni. U takvom svijetu više se ne razmjenjuju argumenti, nego se otvara prostor za obostrane optužbe.
Zamjenica kao maska: Retorička kamuflaža u epohi političke šutnje
Zamjenica oni ne mora uvijek biti političko oružje – ponekad je maska. Njome se ne napada direktno, već se prikriva namjera, zamagljuje odgovornost, izbjegava dijalog. Kada vlast koristi oni umjesto da imenuje – tada vlast ne govori, nego izbjegava govor. Ne komunicira, već simulira komunikaciju, što je obmana.
U tom smislu zamjenica postaje retorička kamuflaža: štiti govornika od suočavanja s istinom, od priznanja greške, od odgovora na pitanje. Oni su krivi, oni destabilizuju, oni stoje iza svega – ali oni nikada nisu imenovani. Zašto? Pa naravno – jer imenovanje nosi rizik od odgovornosti, suočavanja s imenovanim protivnikom, eventualnim dijalogom.
Zamjenica kao maska omogućava vlasti da se kreće kroz krizu bez priznanja krize. Da ignoriše studentske proteste a da ih ne negira. Da govori o destabilizaciji a da ne pomene uzrok. U tom jeziku oni nisu samo drugi – oni su odsutni prisutni, figure bez lica, glasovi koji se ne čuju jer se ne priznaju.
Edukacija kao etički odgovor vlasti: Dekonstrukcija retoričke sintakse
Edukativni proces mora uključiti jezičku kritiku vlasti kao nužnost prevazilaženja postojećeg stanja. Učenje jezika nije samo učenje gramatičkih pravila – to je istovremeno i refleksija nad frazom, otpornost prema manipulaciji, da bi se u konačnici rastemeljila konstrukcija moći.
Mladi moraju naučiti da pitaju.
– Ko su oni?
– Zašto se ne imenuju?
– Ko odlučuje o tome ko pripada mi, a ko oni?
– Ko uopšte piše sintaksu naše stvarnosti?
Jer svaka zamjenica koja pređe iz gramatičke funkcije u političku manipulaciju vremenom postaje oružje. I kao svako oružje ono ne puca odmah, ali sije nelagodu, strah i polarizaciju.
Ovim tekstom obraćam se mladima – ne po godinama, nego po duhu i hrabrosti da mislite mimo sintakse vlasti.
Vama koji u jeziku tražite pravdu.
Vama koji zamjenicu ne koristite da biste podijelili, već da biste preispitali.
Vama koji odbijate da budete oni, i odbijate da kažete mi bez odgovornosti.
Vama koji niste naučili mrziti, a ni voljeti bez mišljenja.
Vama koji znate da je šutnja gramatički moguća, ali etički nepodnošljiva.
Vama koji još vjerujete da je riječ posljednja granica između svijeta i ponora.
