Foto: Mohammed Abed/AFP/Getty Images
“Istina boli, šutnja ubija.”
Mark Twain
Jedna od najvećih humanitarnih katastrofa odigrava se pred očima “civilizovanog” svijeta koji nam baca prašinu u oči i uši raznim “demokratskim” parolama. Rony Brauman, nekadašnji predsjednik “Ljekara bez granica”, koji je bio i u opkoljenom Sarajevu devedesetih, kaže da za 45 godina karijere nije vidio ovo što se sad dešava u Gazi. Nije mali broj ljekara i političkih eksperata, i tek je dva–tri intelektualca koja će reći da je na pomolu genocid, potpuno istrebljenje cijelog jednog naroda. Ali i okupacija Gaze.
Prije dva–tri dana na francuskom kanalu LCI – koji uopšte nije jedini u tom pogledu – animator ismijava tužne slike koje nam stižu o djeci Gaze, slike nemoćnih civila, i tvrdi da je to hamasovska propaganda. Sve što dolazi od Izraela čista je istina u koju niko ne sumnja. I nek samo proba da posumnja ako živi na Zapadu! I ne sanja šta će mu se desiti: biće optužen za apologiju terorizma i poslan u zatvor uz novčanu kaznu od 75000 eura. Izraelski visoko pozicionirani političari na čelu s »demokratom« Netanjahuom, kao, naravno, i porte-parole Tsahala svakodnevno nam na francuskim medijima objašnjavaju kako oni spašavaju svijet od islamizma, ekstremizma, terorizma i opšte kataklizme na isti način na koji je i Amerika spašavala svijet svojim bombama od nacizma kad je ušla u rat. Kao da smo usred Izraela, a ne usred Francuske, čujemo i gledamo samo izraelske vijesti i izvještaje o izraelskoj nesreći te o izraelskoj pravednoj borbi do »istrebljenja Hamasa«. Da, moram i ja opet ponoviti, svi smo mi osudili Hamas i njegovo zlodjelo 7. oktoba 2023. I otad pa nadalje gledamo kako izraelska vojska ore gradove, pretvara ih u prah (i, naravno, u najveće groblje na otvorenom, što nam borci koji nam pripremaju raj ne pokazuju). Iza njihove oslobodilačke borbe ostadoše samo brda crnog pijeska. A gdje je Hamas koji Tsahal uporno i uzalud traži šaljući na onaj svijet na hiljade civila i isto toliko nevine djece? Ko zna gdje je Hamas?! Niko ne vidje još ni jednog od tih terorista. I šta je, ustvari, Hamas htio ubijajući više stotina nevinih ljudi u Izraelu 7. oktobra? Ako je želio apsolutnu propast Izraela, zar je to planirao na ovaj način ? Besmisleno je, međutim, uopšte pitati se šta je htio i šta želi Hamas, naravno – ništa dobro ni Izraelu ni sebi. Pitanje je: šta danas želi Izrael? Kako gleda na sedam decenija nepravde nanesene Palestincima? Naravno, i dalje kao najpravednija zemlja u regionu, koja je dala sve Palestincima, a oni im vraćali samo terorizmom. Ovo su riječi i mojih izraelskih prijatelja. A čuli smo da je izraelska vojska već ubila desetak onih najvažnijih čelnika spomenute »terorističke organizacije«. Za nekoliko čelnika Hamasa Izrael je na pladnju žrtvovao preko deset, neki tvrde 12 tisuća djece, žena, staraca… Mnogi Izraelci govore i misle, dakle, isto: kad Izrael uništi Hamas (u prevodu: poravna Gazu do njene srži), nastaće raj za Izrael, za Palestince i za cijeli svijet. Da, prije svega, onaj stvarni raj ili pakao u koji nas upravo šalje izraelska vojska svojom pravednom borbom i »pravom na odbranu« (na tuđoj teritoriji). Iliti, drukčije rečeno, poslaće nas sve na onaj svijet pa ko u raj ko u pakao – zavisi u šta vjeruje. Na francuskoj televiziji jučer, 17. novembra, saznajemo da je Iranu potrebno još samo dvije sedmice da napravi atomsku bombu. O preventivnom ratu protiv Irana, Sirije i Libanona govori se već više sedmica. Bivši ambasador u Izraelu tvrdi da taj preventivni rat Netanjahua sprečava trenutno, još uvijek uspješno, američki predsjednik (koji mu i dalje »išareti« da kolje nježno). Jedna izraelska diplomatkinja već od prije izvjesnog vremena opet spominje »Axe du mal«, Osovinu zla, o kojoj smo toliko slušali od mlađeg Busha prije nego što je bombardovao Irak, a to je značilo (čula sam ga tad svojim ušima) da treba bombardovati Irak, Iran i Siriju. I Bush junior mislio je da će nakon toga doći do raja na Istoku i u cijelom svijetu. A zna se u koji nas je raj gurnuo taj humanista.
Koliko ćemo još čekati da se zapali cijeli Istok a možda i Planeta? Nekadašnji bliski saradnici i savjetnici američkih predsjednika tvrde da cilj Izraela nije likvidiranje Hamasa, nego stvaranje velikog Izraela, dakle okupacija Gaze, ali i Libanona. Dok se francuski vojni eksperti, svi odreda, slažu da nakon totalnog rata koji je poduzeo, Izraelu ne preostaje ništa drugo nego da tu i ostane, jer nikog na svijetu neće zanimati ta pustahija koju prave, a da nikad neće istrijebiti Hamas.
Rijetki su glasovi iz Izraela ili oni na Zapadu i u Francuskoj koji će po koju sekundu da se provuku na medije i da ne ispapagajišu istu pjesmicu o raju koji nam priređuje Izrael. Ja sam do sada čula da je upravo Hamas govorio kao što govori svaka sekta, ali danas čujem Izrael i veliki broj njegovih stanovnika da govori kao sekta koja de facto javno čini pred nama samoubistvo, ta “jedina demokratska zemlja u tom dijelu svijeta”. Francuki mediji slijede Tsahal ustopu, analiziraju uspješnu “odbranu” bolnica, škola, pekara, univerziteta, sjedišta UN-a u Gazi itd., i usput plješću vojsci, tek uzgred povremeno postavivši sebi i drugima isto pitanje koje sam i ja gore postavila: gdje su stvarno ti Hamasovci? A pri svemu tome, tek onako usput, animatori, najviše s CNEWS-a – ponavljam da nisu jedini kanal koji to radi s beskrajnom slašću i uspješnim neukusom i cerekanjem – ismijavaju tragediju koju živi bespomoćni palestinski narod, nevini civili koji nikome ne trebaju, koji nemaju nikakve moći ni uloge u svijetu. Ali ne zaboravimo: njihovi uzorani gradovi imaju dobre zalihe nafte, tu u Gazi, za koju raniji izraelski predsjednici, kao npr. Šaron, nisu znali »kad su davno pustili Gazu na miru.« “Nema u Gazi nevinih”, pisala mi je jedna prijateljica iz Tel Aviva. Ako ne svi, većina su bili i jesu za Hamas, ponavljaju i mnogi drugi Izraelci koje gledamo svakodnevno na francuskim kanalima i čujemo na radiju. »U kojem svijetu vi želite da živite? Ušutite, mi vas spašavamo!«, vrišti Francuz bez ikakavog stranog akcenta koji je istovremeno i porte-parole izraelske vojske. “Jesu li i djeca iz Gaze za Hamas?”, pitala sam u pismu svoju prijateljicu i ne čekajući na njen odgovor dodala da se oni neće, naravno, nikad sjećati njene istorije o Palestini koju ona meni predočava i o kojoj piše, ali će se itekako sjećati bombi koje su dobivali i postati još veći ekstremisti nego što su ikad bili. Uz pretpostavku da neko od njih ostane u životu.
Za mnoge Izraelce, Jevreji koji ne misle kao francuske, pardon izraelske porte-parole vojske, proglašeni su antisemitima. A zar oni nisu veći patrioti od tih koji misle da će bombama osigurati svoju vječnu sigurnost? Takve, drukčije Jevreje koji ne pristaju na Tsahalovu logiku i logiku i pravičnost korumpiranog Netanjahua, Izraelci nazivaju »ucjenom medija«. Pa vi to razumijevajte kako znate. Ja razumijem: zapadni mediji ucjenjuju pravedni Izrael da prestane sa svojom pravednom borbom za slobodu, mir i sigurnost. (Drugim riječima, ni u Izraelu nisu zadovoljni sa zapadnim medijima.)
Kad je riječ o zapadnim medijima, treba, naravno, podvući da svi intervjuisani, makar ne došli prvi put pred kamere, moraju poput velikog muslimanskog vjernika prvo da ponove svijetu formulu pred kamerama, sličnu onoj »La ilah illa Llah« – u prevodu: »Nema boga osim Izraela«, a Hamas je teroristička organizacija – i onda tek da nastave s pričom i eventualno dodaju i neko ćafirsko »ali«. Ali treba pri tome vidjeti oči novinara. Ostaće zapamćene u istoriji civilizacija. Oči koje grizu, bacaju žar i anateme!
Ko još može povjerovati u zapadne demokratije, u njihovu humanost, uopšte u čovjekovu ljudskost? Njemačka se nikad nije izliječila istovremeno i od svog nacizma i od griže savjesti, a sve to pod parolom ultrapacifizma; Francuska nikad izliječena od griže savjesti i svog kolaboracionizma, koji upravo dokazuje ovih dana na medijima. Mediji lažu, i obični Francuz piše na svim mrežama: »Oni lažu, oni znaju da lažu, mi znamo da lažu, oni znaju da mi znamo da oni lažu, i oni nastavjaju da lažu…« (Slavna rečenica koju je davno izrekao Soljženicin za SSSR-ove lidere.) A gdje je nježni i humani Papa? Gdje si ti, koji tako naglas jecaš nad nesrećama u svijetu i širiš svoju humanost među milionima vjernika? (Shvatimo ga. I on grca u griži savjesti! Znamo ulogu Vaticana u II svjetskom ratu.) Da, oni lažu, oni znaju da lažu, mi znamo da lažu, oni znaju da mi znamo da lažu, ali oni nastavljaju da lažu: cijeli ZAPAD…
S druge strane, imamo niz tzv. neutralnih humanista koji, naravno, znaju samo za parcijalnu empatiju kad su njihove stražnjice ugrožene, ili misle da to jesu, koji su umislili sebi da je to hrabrost i objektivnost, koji dijele lekcije o pravdi… Nisu, nažalost, čitali ni Dantea koji je sasvim pravično strpao takve u najgore krugove Inferna, da izgore u najgorim vatrama. Lično više volim ekstremnog Izraelca od neutralnog merhametlije! A onda najviše ti neutralni potežu za bijednim argumentima kako to nije naš rat, kako se niko od nas nije zanimao za Ujgure (kao što npr. oni jesu!), kako ne ronimo suze nad Afganistancima koji su protjerani iz Pakistana… Oni, ti medijski papagaji, ti koji misle da su najpametniji jer su najneutralniji, koji su okupirali istinu, znaju sve o nama, a ne znaju da stradanje Palestinaca, djece koja predstavaljaju pola stanovništva Gaze, jeste i naše stradanje, svih nas, da se antisemitizam budi, sad, a ako je ranije samo tinjao, da je sad tu samo ZBOG IZRAELSKOG BOMBARDOVANJA GAZE. I Rony Brauman (koji stalno mora da se pravda pred kamerama da je on rođen u Jerusalemu i da je Jevrej), pa i ja donekle, s obzirom na izmiješanost u našoj familiji, možemo da strepimo šta će dešavati nama i našim bliskima, pa i grobovima naših bliskih, jer nas sve Izrael direktno tjera u “raj”. A drugi će se, naravno, svetiti tamo gdje im to najlakše ide.
Upitan o osveti Izraela nad cijelim jednim narodom u Gazi, poznati šezdesetosmaš Cohn Bendit rekao je da je osveta u ljudskoj prirodi, da je maltene normalno svetiti se. Ako je tako i ako Izrael ima pravo da se sveti, zašto to isto pravo nije imao i Hamas kad se svetio nevinima u Izraelu 7. oktobra? Ja sam oduvijek bila i oduvijek ću biti protiv svake osvete, jer osveta vodi osveti, i kraja ubijanjima nema.
Onaj ko voli Izrael treba da agituje da prestane voditi totalni rat protiv civila. A među prvima to treba da čini grišedužni Zapad. Ne, Hamas neće biti likvidiran, nego ojačan, nije važno kako će se zvati ubuduće organizacija stvorena direktno pod nemilosrdnim izraelskim bombama. Koga Izrael laže govoreći da im je stalo do talaca i da se upravo bore za njihovo oslobađanje? Hamas nije više u Gazi, Hamas je svuda oko nas.
I, evo, na kraju iznosim šta je mislio jedan slavni palestinski hrišćanin (takvu distinkciju vole da čuju u Bosni): »Glavni izbor s kojim se intelektualac suočava jeste sljedeći: ili za savezništvo sa stabilnim pobjednikom i vladarom, ili – a to je najteži put – da tu stabilnost shvati alarmantnom, kao situaciju koja prijeti slabima i gubitnicima da nestanu, da uzme u obzir iskustvo u njihovoj potčinjenosti kao i sjećanje na zaboravljene glasove i ljude.« (Edward W. Said, »Intelektualci i moć«, Seuil, Pariz, 1996) Victor Hugo rekao je otprilike ovo: »Odgovara mi da budem uz narod koji umire, žalim vas koji ste uz vladare koji ubijaju.«
Poput Romana Garya htjela bih da dodam, makar to nekima zvučalo kao pravdanje za sve do sada rečeno, da sam i ja protiv svih koji vjeruju da su potpuno u pravu, protiv svih političkih sistema koji vjeruju da imaju monopol na istinu. Protiv svih ideoloških monopola. Protiv apsolutne istine. »Uzmite istinu«, kaže Gary, »podignite je do visine čovjeka, vidite koga ona pogađa, koga ubija, koga štedi, šta odbacuje, pomirišite je, provjerite da ne miriše na leš, okusite je dok vam je na jeziku – ali uvijek budite spremni da je ispljunete. To je demokratija.
Pravo na pljuvanje.«
