Nisam još uvijek imao sreću da pogledam dokumentarac o velikom privredniku Emeriku Blumu. Ali dobro se sjećam svoj prvog zaposlenja u Energoinvestovoj putničkoj agenciji, novoj upravnoj zgradi u Pofalićima, za koju se tada pričalo da ima više telefonskih priključaka od grada Zenice. Najmodernija putnička agencija (prva u bivšoj državi koja je bila priključena na JAT-ov kompjuterski sistem prodaje aviokarata), autopark sa sjajnim automobilima, pa čak i avioflota (koliko se sjećam od tri aviona). I sve to u sastavu OOUR-a “Putne usluge”. Zamislite toliko jaku firmu, koja je početkom osamdesetih otvorila svoju agenciju da servisira putovanja Energoinvestovih uposlenika, kao i da novac od provizije ostaje u istoj kući!
Nisam upoznat s milionima koje je zarađivao Energoinvest, ali čuo sam da je prema nekim podacima zapošljavao oko 50.000 radnika. Znam da sam pisao karte za gradove za koje prije toga nisam ni čuo, znam da su stotine radnika putovale na rad u inostranstvo, da su imale predstavništva širom svijeta. Gigant, koji je nastao vizijom jednog čovjeka.
Iduće godine bit će punih 30 godina od završetka rata i razaranja i ne može čovjek da ne postavi pitanje: gdje smo sada i zašto nemamo firme kao što je nekad bio Energoinvest?
Foto: DW/S. Huseinovic
Vrlo jednostavno. Ostalo je malo državnih firmi, forsiraju se mala i srednja preduzeća, a privredni giganti, kombinati i sl. za ovo su vrijeme navodno zastarjeli, trgovina je preuzela proizvodnju, jeftinije je uvoziti nego proizvoditi i da ne nabrajam dalje šta nam je donijela demokratija i, vrlo često, bezvlašće.
Znam, nama je rat opravdanje za sve nedaće koje su nas snašle. I za propast Hidrogradnje, Šipada, Unisa, TAS-a, Unioninvesta, UPI-ja, Zore, Standarda, Fabrike duhana, Sarajevske mljekare i ko zna sve čega, pa i dobrim dijelom Energoinvesta, čije su neke fabrike ostale s druge strane entitetske granice. Ali da li je baš tako?
Sticajem okolnosti kroz posao koji sam radio decenijama imao sam priliku pratiti i razvoj sarajevskog aerodroma. Od onih starih godina kada su dnevno saobraćala dva aviona za Beograd i Zagreb i nekim danima za Ljubljanu ili Skopje. Pa se dobro sjećam nakon rata kartonima i nekim pregradama napravljenih improvizovanih odljeljaka razrušenog aerdroma, i sve do današnjih dana. I s pravom mogu reći da aerodrom nikada nije bio veći, nikada nije izgledao ljepše i nikada nije servisirao ovoliki broj međunarodnih letova. I da je vrlo vjerovatno veoma profitabilna kompanija.
Siguran sam da su na svoj način za ovakav izgled zaslužne sve dosadašnje uprave aerodroma i uposlenici, koji su tu radili ili rade i dan-danas. I taman kad osjetiš ponos što konačno prilazimo nekim evropskim gradovima (čitam i ne vjerujem), da Vlada želi imenovati novog direktora aerodroma i smijeniti starog. Pa čak i protestno pismo radnika objavljeno u medijima. E sad, da li Vlada mijenja direktora jer je nesposoban ili ga mijenja stoga što nije za to da aerodrom (koji donosi sigurno lijepe pare) ide u koncesiju. Dakle njima ne treba sposoban direktor, nego poslušan.
I nije to jedini primjer. Svaki put pred izbore oni koji se nadaju pobjedi obećavaju isto. Mi nećemo biti kao oni! Mi ćemo postavljati sposobne, a ne podobne! Nama je bitno da dobro posluje, a ne koja stranka stoji iza njega!
Da li je baš tako? Državne se firme doživljavaju kao ratni plijen i pobjednici izbora uredno raspodijele nadležnosti. Pa tako iz ekstra kategorije kompanija NIP-u pripadne BH Telecom, SDP-u Elektroprivreda i BH Pošta, a Našoj stranci Željeznice Federacije BH (čuj pripadne, kao da je njihova babovina ili ostavština).
Pa onda ide A kategorija, koja NIP-u pokloni Aerodrom Sarajevo, Gimex, FU Civilne zaštite, UKC Sarajevo, Union Banka, BH Gas…
SDP “dobije” Razvojnu banku, Igman Konjic, UKC Tuzla, Poresku upravu Federacije, FTV…
Naša stranka “dobije” PIO/MIO, Lutriju BiH…
Ima i C kategorija firmi, samo mi mrsko da sve pišem.
I to je jedina promjena koju doživimo poslije svakih izbora. Otjeraju “njihove” da dovedu “svoje”. I da li je sad procvjetao BH Telecom, Željeznice Federacije ili Lutrija BiH? Ne znam, ali sve mi se čini da je sve manje bitna sposobnost, a puno je važnija podobnost i poslušnost.
Inače, sve nam stranke obećavaju i smanjenje troškova, rezanje plata, putovanja i sl. I da li je ijedna vlast do sada bilo šta uradila po tom pitanju? Nije! Uredno primaju najveće plate u državi, nikome nije ni palo na pamet da malo sebi smanje enormne plate, voze se najboljim automobilima, putuju u ime države više od Evlije Čelebije, razmeću se namještajem i autima s grijanim sjedištima, rotacijama i sl.
Pa mogli su bar malo poskupiti onaj restoran u kojem se hrane! Ili im je skupo odvojiti za ručak više od 5 KM? Vjerovatno i jeste, jer to ne mogu pravdati službenim ručkom.
I zato se (između ostalog) nama više nikada ne može dogoditi neki novi Emerik Blum. Koji će zaposliti toliko ljudi, stvoriti im idealne uslove rada, davati stanove, stipendirati, usavršavati…
Jer možda neko od “državnih” direktora i ima neku viziju. Ali džaba mu sve kad nova vlast dovede na njegovo mjesto svog poslušnika.
