Foto: Dragan Markovina
Sučeljavanje s prošlošću? Procesuiranje zločina, otkrivanje istine o proteklim događajima, kako ovdje u Mostara, tako i u regiji, te minimum saglasnosti, trebao bi biti i odgovor na pitanje – Kako dalje?
Haški tribunal i sudski procesi u domaćem sudstvu dali su odgovor na veliki broj pitanja, nedoumica i dilema. No čini se, da zbog ne samo dnevno-političkog, nego i političkog djelovanja u kontinuitetu vladajućih struktura, nije ostvaren osnovni cilj, a to je pomirenje i minimum saglasnosti. Zašto?
Ne želeći da niti jednog trenutka izjednačavam stvari, pokazalo se da na sve tri strane ili ne znam više koliko strana, svi pokušavaju da opravdaju „svoje“, bez imalo samokritičnosti već presuđenog stanja. To za posljedicu ima da se stvara još veći jaz između onih koji bi se trebali pomiriti. Na temeljima tako naopako definisanih ciljeva, već tri decenije, imamo istu vlast i ideološku matricu pomoću koje se, između ostalog, ovim našim prostorima uspješno i za svoje interese valja nacionalistička vlast. Ta vlast razgrađuje temelje i minimum neophodnog zajedništva, pa se voljeli il’ ne voljeli. Svaki put poslije međusobnog pljuvanja na sve što dolazi od drugih, na kraju ti isti zajedno zaposjednu fotelje, ministarstva i vlast. I tu nema je li pozicija ili opozicija. Ko imalo politički promišlja ne sumnja u ovakav ishod.
A kad obrnemo stvari? Umjesto kontinuiteta u uzajamnom optuživanju i (ne) prihvatanja prošlosti, malo ili nikako se govori i piše, o nekim dobrim ljudima, posebno onim najboljim iz ratnog i poratnog perioda. Trebale su nam decenije da saznamo ko je i šta Srđan Aleksić, Goran Čengić, Amir Reko i o njima se već poprilično zna. Ali vlastodršci bi najradije da to preskoče. Kad sam, prije sedam – osam godina, pišući knjigu o dobrim ljudima istraživao o djelu i liku Srđana Aleksića, bio sam zaprepašten količinom mržnje i neistina koje su pojedinci, ali i neka udruženja, izrekli o ovom heroju. Srećom, danas je takvih samo nekoliko zanemarljivih procenata. Slično ili isto, su gurali i u Sarajevu oko Gorana Čengića ili naziva ulica u Mostaru, pa o preimenovanju ustanova i institucija na Palama.
Za razliku od svih onih koji su se jasno svrstali na stranu najretrogradnijeg poimanja prošlosti, kod nas su još opasniji oni što punih 360 dana u godini glume patriote, pričaju o državotvornosti, a rehabilituju zločince iz onog ili ovog rata. A onda će, ti isti, čitavih pet dana odglumiti na Partizanskim spomenicima svoju privrženost antifašizmu, a praktično oni lično ili politike koju provode, raditi sve suprotno.
Šta drugo reći sem – Najodvratnije je kad se fašisti otimaju za antifašizam.
Zato pisati o Refiku Višći koji je ubijen od „svojih“ jer je spasio 12 Srba u Zavidovićima ili o dr. Sekuli Staniću koji je spasio desetine pacijenata koji su bili drugog imena i prezimena, a kad je vidio kako gore kuće njegovih komšija, svoju je sam zapalio. Pa onda o Tomi Buzovu ili Đoki Stevanoviću, pa o onima koji su činili herojska djela, a i pomena im nema. Nema, jer ne daju da se zna!
Ima li veće sramote od onog što se u kontinuitetu događa sa Partizanskim spomenikom u Mostaru. Neće da priznaju da je isto ili slično na Vracama i diljem regije. Prepiru se ko će i kako platiti utrošeni plin za vječnu vatru. Kad bar malo pročitate koje sve nadležnosti i obaveze prema Partizanskom spomeniku imaju organi vlasti na svim nivoima, od grada Mostara, preko kantona, Federacije i državnih organa, zaprepastite se šta sve trebaju i moraju, a praktički ništa ne čine, a pri tom se predstavljaju kao pobornici Evrope i ljudskih sloboda
Prije nego li iskoriste onih pet dana u godini da zloupotrebe ova stratišta, prethodno će pokositi travu, kako bi mogli uopšte ući, onda će napraviti igrokaz za javnost, a poslije se isčuđavati šta nam se to događa, i šta nam to oni drugi rade.
Od svih njihovih „građevina“ jedino su im bezobrazluk i ljudske gluposti neuništivi.
U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, sve se dublje zakopavamo.
Ono što je, u posljednje vrijeme, posebno uočljivo i opasno jeste da tzv. građanske partije, a posebno neki njihovi čelnici, postaju veći nacionalisti od samih nacionalista, ali to je posebna tema koja zavrjeđuje detaljniju analizu. Mada su odnosi među običnim građanima možda i uznapredovali, sve pokvare državne politike zbog kojih uvijek idemo dva koraka unazad i mukom jedan unaprijed.
Zbog onih pet lažnih dana kojim se nacionalisti predstavljaju antifašistima i, posebno, onih što redovito skrnave spomenik, svi normalni se stide zbog Partizanskog. Sram ih je ovakve vlasti, vlasti koja laže i zloupotrebljava, čak, i jednu plemenitu svjetsku plivačicu Lanu Pudar. Tužni su da Mostara više nema, ma koliko to teško bilo priznati i prihvatiti. Antifašizam i zagovornici te planetarne ideje postaju meta za odstrel kabadahijama koji su odavno otvorili ljušturu zla i podjela i sve više dobijaju prostor za svoje retrogradne ideje, a vlast ćuti ili daje, već tri decenije, saopštenja kako je istraga u toku i počinioci nepoznati.
Nacionalisti su izgleda, nažalost, ove 2023.godine nadrasli one iz 1992.g., pa čovjek jednostavno više ne zna odakle ga zapljuskuje smrad zla i podjela. Ostaje nam jedino nada da će zdravorazumski i dobri ljudi nadvladati jednoumce što iz istorije vade samo trule daske naše sveukupne propasti.
Zbogom ljudskosti!
