Idilično selo Medna pored Mrkonjić Grada već dvije godine nije više tako idilično. Od kada je počeo s radom istoimeni rudnik uglja ovo mjesto je uvršteno na mapu zagađenih područja.
Od samog starta kriminalne radnje i nepoštovanje zakona pratilo je rad ovog rudnika. Može se reći da je ovo bio ilegalni rudnik, ali postao je legalan usput dok su se tone i tone uglja iskopavale.
Ali iako je postao „legalan“ nastavilo se s kršenjem zakona, a i danas tako radi.
Mještane niko nije pitao za mišljenje o rudniku, a iz rudnika nisu pitali mještane mogu li odlagati jalovinu na njihovim posjedima.
Obim eksploatacionog polja izašao iz ekološke dozvole skoro četiri puta više.
Zagađenje vazduha i tla svakodnevno je prisutno. Time su izloženi mještani kojima su kaubojski zaposjeli privatne parcele otpadom iz rudnika.
Ali jedno zagađenje izlazi iz granica sela Medna.
Potok Grabovac, nekada najčistiji vodotok prve kategorije, sada je poprište teških metala. Od prozirne rječice na kojoj su mještani napajali stoku, sada je jedna beživotna siva tekućina koja smrdi i nekoliko metara dalje.
Cijelim svojim tokom Grabovac je sivo-zamućena tekućica u kojoj više nema ničeg živog.
Teško zagađen uliva se u bistru Medljanku i zamućuje njen tok sve do ušća u Sanu.
Svih sedam kilometara toka do Sane, Medljanka je jednako zamućena i siva kao Grabovac prije nego što se ulio u nju.
U toku do Sane, usput, još nekoliko manjih potoka se ulijeva u Medljanku, ali rijeka i dalje ostaje ista-zamućena i siva. Nameće se pitanje kolika je koncentracija zagađenja kada ne posustaje ni kilometrima dalje od rudnika.
Ovo pitanje i dalje nema odgovor iz Republičkog inspektorata. Po običaju, institucije šute.
Ali tu se ne završava tok ovog zagađenja.
Ulijevanjem u Sanu, otrovi iz rudnika teku dalje prema Ribniku, Ključu, Sanskom Mostu…
Sana više nije ono što nosi njeno ime, nastalo od latinske riječi “Aqua Sanus”, što znači “zdrava voda”. Sada je i ona nositeljka teških metala i zagađenja. Viđane su uginule ribe na njenim obalama.
U Ribniku se primijeti zagađenje koje je još uvijek toliko jako da se vidi golim okom kilometima i kubicima vode dalje od rudnika.
A institucije šute.
Da li bi šutali da se u njihovim tanjirima nađe riba ulovljena u ovakvoj Sani, ili povrće navodnjavano iz Sane u koje se ulilo ko zna koliko teških metala. Jer zagađenje ne poznaje granice, nadležnosti, a građane niko od nadležnih ne upozorava i ne obavještava o kontaminaciji.
To je jedan lanac zagađenja jednako toksičan kao lanac kriminala, korupcije i bogaćenja na račun zdravlja građana.
Ali je svakako manje toksičan od nesposobnih, podobnih, podaničkih bića koji su metastazirali na mjestima na kojima se donose odluke, propisi, sprovođenje zakona.
Gore od svake ekološke katastrofe. Zahvaljujući njima, mještanima Medne možda već sutra i voda za piće potamni poput Grabovca.
Kolumne „Zeleni talas”, su dio serije „Impuls semafor“
