Foto: Arhiv
Bila bi uistinu smiješna da zapravo nije tužna vijest kako se glavni protivnik imenovanja Trga žrtava fašizma u Splitu zove – Kukavica. Prvo se čovjek nasmije toj divnoj povijesnoj prispodobi; prolio sam se kavom dok pišem ovaj tekst i smijao sam se putem do posla, a što me je rastužilo, prispodobit ću vam čim vam objasnim o čemu se točno radi.
Naime, Domovinski pokret ludi, kako prenosi lokalni klerikalni medij, zbog Trga žrtava fašizma koji Ivica Puljak namjerava kukavicama smjestiti ispred nosa, na platou Prekršajnog suda i Porezne uprave. Domovinski pokret Splitsko-dalmatinske županije odmah se, naravno, oglasio priopćenjem u kojem se obrušio na plan Komisije za imena ulica, trgova i spomenika Grada Splita koja se drznula iznijeti takav šokantan prijedlog, pa se, između ostalog, Ivica Kukavica, inače županijski vijećnik, obrušio na Puljka riječima: „Nadam se da imaš dovoljno razuma da nećeš ići u tom pravcu, inače…“
Dobro ste pročitali, evo i ja sam dvaput – na kraju te rečenice spomenutog Kukavice stoji “inače” i tri točke. Ne moraš biti neka osobita kukavica da ne shvatiš što je Kukavica htio reći Puljku s te tri točke, no to su ionako odlike kukavica: da se ne usuđuju kazati što misle nego stave tri točke. Malo je ishitreno od Kukavice što je stavio tri točke, a ne, recimo, dvije ili četiri, ali i ja sada cjepidlačim, a kako ne želim izgubiti nit ovog teksta, moram vam pojasniti kako se na tom platou ispred zgrade Županije na kojem se već nalazi Spomenik političkim zatvorenicima, internircima i deportircima već godinama pokušava označiti i taj civilizacijski doseg (konačno u Splitu i Trg žrtava fašizma), međutim bez većih uspjeha. Da, dobro ste me čuli: grad Split ne da nema ulicu Žrtava fašizma već, daleko bilo, nema ni Trg. Ako ste prespavali zadnjih trideset godina u Splitu, vjerojatno vas ta vijest čudi, ali zbog raznoraznih kukavica, danas smo tu gdje jesmo. Grad Split jedan je od, vjerojatno, tri ili četiri grada na svijetu koji nema ni ulicu, a kamoli Trg žrtava fašizma.
Kukavica je uz tri točke spomenuo Ivici Puljku da bi mu se mogao dogoditi Vukovar prije deset godina, predizborna je godina pa kukavica kao da ih je voda izbacila, da se vidi da i one što u životu rade, i zaista me Kukavica nasmijao svojim likom, djelom i prezimenom te sam bio razdragan tom povijesnom prispodobom dok nisam došao na posao i razgovarao sa svojim mlađim kolegom, inače studentom treće godine prava.
Nije mi se, naravno, dalo ulaziti u povijesne fakte i činjenice – koliko je i zašto ljudi stradalo od ruke fašista te kako je i moralna i ljudska obaveza da tim ljudima iskažemo pijetet na bilo koji način – no ono što me ostavilo bez teksta bilo je pitanje mog mladog kolege, a ono se odnosilo na mene koji podržavam krvoloke i zločince.
Nije mi, istina, na prvu bilo jasno o kojim krvolocima i zločincima priča, ali mi je iza prve kave proradio mozak pa sam shvatio i, naravno, više mi nije bilo do smijeha.
U zadnjih trideset godina uradilo se sve što se moglo – spregom medija, nastavnika u školama i ulice, naravno – da se NOB ocrni do te mjere da postane sasvim nejasno tko su bili fašisti, a tko njihove žrtve. Da bi se u tome uspjelo, trebalo je promiješati kosti na način kako je to radio prvi i nikada prežaljeni predsjednik republike, dr. Franjo Tuđman. Od Bleiburga do jama po Sloveniji izjednačavali su se fašisti i partizani, pa se u konačnici laž koja se tisućama puta prikazala kao istina i uspostavila kao ultimativna istina. Istina koju će mladim naraštajima kroz školu, crkvu, ulicu i kuću utuviti u glavu kao paralelnu povijest. Naravno da je nakon trideset godina pranja mozga postalo sasvim jasno da su žrtve fašista zapravo zločinci i, naravno, da je u glavi jednog momka od dvadeset i kusur kratki spoj kada se zločincima, tj. žrtvama nasred Splita planira postaviti ni manje ni više nego Trg.
Tko je za to kriv?
Kada razmišljam o krivnji, povijesti, fašistima i kukavicama, uvijek se vratim na riječi svog djeda. Časna starina kada je bila godina kao i moj mladi kolega danas, nije nimalo dvojila na koju će i čiju stranu. No ono što najviše pamtim iz njegovih priča iz prve ruke bili su fašisti: „Kukavice su to bili, sinko. Kukavice kakve svijet nije vidio. Ušli bi u selo gdje su ostala samo starčad, nejač i žene jer je sve pošteno muško bilo u šumi, pa su silovali, ubijali i na kraju spalili selo do temelja. Kada bismo ih dočekali, bježali su ko zečevi. Kukavice su to bile, sinko moj, tolike da bi pišali od straha u čizme kada bi nas vidjeli. Gadilo bi mi se iti pucat u tu kukavelj. Ali bi nas pekao onaj plamen i miris izgorenog mesa – mesa njihovih žrtava.“
Sjetim se, naravno, tih riječi svog djeda i ništa mi više ne bude smiješno. Ni taj Kukavica nesretni što se smjestio u toj Županiji pa i dalje truje tu našu nesretnu mladost, ni taj moj mladi kolega koji završava visoku školu, a osnovne stvari iz povijesti ne zna. Odavno ništa više nije smiješno u ovoj zemlji kukavica. Da, dobro ste čuli: zemlji kukavica. Jer nije taj nesretnik Kukavica kriv što je kukavica. Krivi smo, naime, svi mi što smo dozvolili kukavicama da govore u naše ime. Da nam prijete i govore nam svoje verzije povijesti. Onu pravu, onu iz prve ruke koju me je naučio djed, teško će bilo koji kukavica promijeniti.
Povijest se ponavlja i ona je prošlost koja uvijek uđe na druga vrata u naš život. Kao i kukavice, naravno.
No vi ste ti pred kojima kukavice trebaju pišati od straha u čizme. Vi ste unuci vaših slavnih djedova, a ne oni. Sjetite se toga kada uskoro budete birali između ljudi i kukavica.
