Zilka Spahić-Šiljak: Discipliniranje žena ili kako musliman treba tući ženu u odgojne svrhe

Ovih dana kada obilježavamo međunarodnu kampanju „16 dana aktivizma borbe protiv rodno zasnovanog nasilja“ i femicida kao jednog od najtežih oblika nasilja i kada se i vjerske zajednice pridružuju svojim apelima protiv nasilja u obitelji, u medijima se pojaviše izjave pojedinih vjerskih autoriteta i influensera o tome da  musliman može istući ženu, ali tek nakon što iscrpi druge metode uvjeravanja da mu žena bude poslušna. Jedan od takvih je i Elvedin Pezić, predstavnik vehabijske provenijencije islama koja je vrlo rigidna i restriktivna sa doslovnim tumačenjima vjere. On ima više stotina hiljada pratitelja i nažalost njemu vjeruje veliki broj ljudi. Kao i mnogi drugi misionari i Pezić efikasno koristi društvene mreže i popunjava prazan prostor koji ostavlja Islamska zajednica sa najčešće nedovoljno jasno artikuliranim porukama i neatraktivnim sadržajima. Pezić dijeli kratke i jasne recepte za dobar brak koji treba počivati na poslušnosti žene muškarcu. Nema tu nikakve apologetike, filozofije i previše argumenata, već jednostavan isprobani recept: postoji glava kuće kojoj poslušnost duguju žena i djeca. Kad je to tako posloženo, onda navodno sve funkcionira, vlada sklad i svi su sretni i zadovoljni a posebno Bog, jer je On navodno tako odredio da žene budu podređene muškarcima.

Iako na društvenim mrežama Pezić kaže da nasilje nad ženama općenito treba izbjegavati, u video predavanjima se referira na kur’anski tekst:

„A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite!…“ (Kur’an 4, 34)

Njegovo tumačenje ovog teksta je da muškarac u odgojne svrhe mora  primijeniti prva dva koraka: posavjetovati ženu, odvojiti se od nje iz postelje, odnosno uskratiti joj intimu, pa tek onda je udariti, ali ne u lice da ostanu tragovi.

Normalan čovjek ostaje zapanjen ovakvim razumijevanjem teksta koji jeste patrijarhalan i koji se obraća muškarcima sa savjetom kako da postupaju sa ženama. Vjernice se pitaju kako je moguće da Bog koji je Milosni i Samilosni i koji svakog nagrađuje i kažnjava prema zasluzi daje takvu kontrolu muškarcima nad ženama? Kako je moguće vjerovati u takvog Boga koji a priori smatra da je žena manje vrijedna od muškarca, da treba biti poslušna muškarcu i da on ima kontrolu nad njenim životom?

Nažalost mnogi muslimani i muslimanke vjeruju da ovaj tekst treba prevoditi, razumijevati i primjenjivati doslovno. Iako pojedini imami drže hutbe (propovjedi) i predavanja o nespojivosti nasilja nad ženama i djecom sa islamskim principima pravde i milosrđa, postoje mnogi koji podržavaju koncept poslušnosti žene muškarcu i fizičko discipliniranje žene sve dok ne postane poslušna.

Navodim primjer hafiza Senaida Zajimovića koji kaže:

“Muž je glava i gospodar kuće i porodice – zbog svoje prirodne sposobnosti i odgovornosti za opskrbu porodice. On ima pravo da od svoje supruge traži poslušnost i saradnju, pa, prema tome, njoj nije dozvoljeno da se pobuni protiv njegova autoriteta, čime prouzrokuje razdor. Bez kormilara, lađa domaćinstva će posrtati i potonuti.”

Nakon toga on objašnjava da protivljenje žene  u stvarima koje je dužna u braku daje muškarci pravo da je disciplinira: prvo savjetuje, odvoji se od nje od postelje, a onda je udari, ali to prema njegovom razumijevanju, to ne smije biti u afektu, iako to nigdje ne piše.

Ako išta znamo o ljudskim odnosima i emocijama, jasno je da većina ljudi reagira u afektu, u ljutnji i da obuzeti bijesom čine nasilje. Svijećom treba tražiti one koji se ohlade, pa razmisle pa onda racionalno blago istuku nekoga da mu/joj bude opomena s ciljem popravljanja. Kao da govorimo o savršenim bićima koja su kadra kontrolirati svoje emocije i uvijek postupati pravedno. Malo je takvih muškaraca i žena pa zbog toga i postoje zakoni i sankcije da pojedinci ne bi uzimali pravdu u svoje ruke.

Također, ko još može vjerovati u to da se odnosi među supružnicima mogu popravljati silom i udarcima? Osoba se može prisiliti i trpiti, ali ti odnosi neće biti utemljeni na uvažavanju već na strahu i manipulaciji.

Zajimović dalje objašnjava:

“Udariti ženu u lice je zabranjeno zato što je to uvreda za njen ljudski dignitet, a osim toga, to je opasno po najljepši dio njezina tijela. Ali ni u kom slučaju on ne smije pribjeći šibi ili nekom drugom sredstvu koje bi prouzrokovalo bol ili ranjavanje.” Nije jasno na temelju čega je izvukao ovakvo tumačenje, jer to ne stoji u tekstu. Vjerovatno preuzeto od klasičnih komentatora Kurana koji su ovaj tekst tumačili tako da ipak ograniče upotrebu sile. Dakle, muškarci u pokušaju da ublaže prevod teksta Kur’ana (4, 34) nude svoje verzije jačine udarca, pa to ide od misvaka (četkica za zube) to laganog udarca kojim se eto neće nanijeti teška fizička bol i ozljeda.

Umjesto ovakvih recepata o jačini dozvoljenog udarca, možda da se potrude da tekst prevedu i tumače drugačije, pa bi onda bilo manje prostora za zloupotrebe. Progresivni islamski znanstvenici i znanstvenice ovaj tekst Kurana prevode drugačije i evo nekih primjera:

Međutim, ne samo da mainstream znanstvenici ne nalaze uputnim da se pozabave ovim tekstom i ponude nova rješenja, već pojedini koriste i hadis (izreka koja se pripisuje Poslaniku Muhammedu, mir neka je njega) kako bi dodatno utvrdili svoja patrijarhalna razumijevanja rodnih odnosa. Tako npr., hadis: „Kada bih ikome naredio da učini sedždu (poklonjenje) nekome drugome, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu,“ koji se i danas citira u udžbenicima i na nastavi u medresama i kojeg pojedini imami ponavljaju na šerijatskim vjenčanjima.

Ovog ljeta imam Careve džamije u Sarajevu, hafiz Išerić je počeo obred vjenčanja upravo ovim hadisom, kao da ne postoje drugi hadisi, poput ovih:

„Najpotpuniji vjernik je onaj koji je najljepšeg ponašanja, a najbolji među vama su oni koji su najljepšeg ponašanja prema svojim suprugama.“

“Nemojte nikada biti nasilni prema ženama.”

Zašto pojedini imami i dalje insistiraju na poslušnosti umjesto na partnerstvu i zajedničkom djelovanju? U Kur’anu postoji platforma za egalitarno djelovanje:

“A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i Mudar.” (9, 71)

Ovakvi tekstovi očito nisu u interesu vladajućih elita koje proizvode i posreduju znanje o vjeri, pa im je i dalje privlačnije insistirati na hijerarhijskim i komplementarnim odnosima nego uvoditi egalitarne i partnerske odnose.

Mnogo je razloga za to, a među njima su svakako sljedeći: zastarjela tumačenja teksta Kur’ana; nespremnost muškaraca da se ozbiljno pozabave ovim i drugim pitanjima koje treba rješavati u duhu vremena i u skladu s civilizacijskim napretkom; nespremnost žena da umjesto ponavljanja naučenih lekcija o njegovanju tradicionalne obitelji, braka i odgoja djece zahtijevaju partnerstvo i pravičnost.

Iako u tradiciji ima lijepih stvari kao što je poštovanje žene, starijih, briga za druge, tradicija također uključuje u kontrolu žene i njene seksualnosti, eksploataciju njenih kapaciteta a sve uz obrazloženje da one time postižu Božje zadovoljstvo. Tradicija također uključuje i trpljenje nasilja i nepravde, nemogućnost artikuliranja svojih talenata i sposobnosti, jer žena u tradiciji ima zadatak da odgaja djecu, da bude na usluzi mužu i da osigurava neophodnu logistiku (pranje, kuhanje, čišćenje i dr.) za dobrobit obitelji.

Takve tradicije koje opterećuju odnose u braku i obitelji treba prosijavati i graditi nove koje će naglašavati dostojanstvo i žene i muškarca i koje će insistirati na partnerskom odnosu u kojem će svako imati pravo i slobodu realizirati se u punom kapacitetu bez ucjena,  strahova i skrivanja iza Boga.

Također je važno reformirati postojeće stavove o ženama i abolirati diskriminatorne prakse poslušnosti, kao što je abolirano ropstvo, konkubinat i druge prakse o kojima se govori u Kur’anu, a koje muslimani više ne prakticiraju.

Dakle, muslimani su bili spremni ukinuti veliki broj diskriminatornih praksi, ali nisu spremni odustati od patrijarhata i brane ga još uvijek prijetnjama ženama, da ako nisu poslušne, neće ući u dženet (raj). Kakvi su to jadnici kada se moraju skrivati iza Boga i ucjenjivati žene Božijom kaznom da im budu poslušne. Zar je muškost spala na te grane i nema hrabrih i odvažnih muškaraca, poput uzora muslimana i muslimanki, Poslanika Muhammeda koji je bio blag i koji je stalno upozoravao na lijep odnos prema ženama i tako gradio poštovanje i odnose u obitelji.

Nažalost vjerske zajednice na Balkanu nisu otvorile vrata feminističkoj teologiji i teologiji oslobođenja, iako žene još od 1970-ih studiraju teologiju. Perpetuiraju se rodni stereotipi i ističu se biološke razlike koje niko ne osporava, ali je problem što se na temelju bioloških prave društvene razlike ograničavajući žene na kuću i odgoj djece.

Žene također nisu spremne prihvatiti egalitarne modele rodnih odnosa koje zagovaraju progresivno orijentirani komentatori i komentatorice Kur’ana, plašeći se  da ne izgube stečene pozicije i da ne budu prozvane feministicama. Neke nemaju znanja i svijesti, a neke imaju i svijest i znanje ali šute jer se plaše ili kalkuliraju. Šutnja je za njih zlato sve dok im se ne dogodi nasilje, a onda se obraćaju feministicama u sigurnim kućama za pomoć.

Iako se ljudi plaše promjena i kritičkog sagledavanja vlastite tradicije i religije, važno je raditi na dekonstrukciji rodnih stereotipa, nataloženih patrijarhalnih tumačenja i normi koje nameću poslušnost žene muškarcu. Bog ne pravi diskriminaciju među ljudima ni na jednoj osnovi, već to čine ljudi u ime Boga zarad vlastitih ciljeva i pozicija.