Ustupljena fotografija
Kad te osvoje osjećaji i žal za prošlošću sjedneš i napišeš o Kišama Mostarskim i Dijani Šoše, kapljici iz te modre rijeke. Zaplačeš za vremenom bezobrazno prohujalim. Otkako Mostar nema one svoje zlatne kapljice i ansambl Mostarske kiše, u gradu i okolini sve prokišnjava, Pero Zubac sve se manje govori, a Mišo Marić iz Londona tužno promatra šta mu se to događa u gradu kog je srcem prigrlio. Kiše su pečat jednog vremena, muhur vakta bezbrižnog i ljudskog. Izgleda bilo je previše dobro da bi se ponovilo. Kad bi se suze pretočile u riječi potekla bi nova rijeka sa kojom bi se Dijana i kapljice, a i mi zajedno s njima, još jednom rodili, ljubili i ko zna gdje i zašto završili.
Spojila je Dijana ljubav, muziku i poeziju, pa sem oduška kad se, istina rijetko sretne sa preostalim mostarskim kapljicama, pjeva i druge uči pjevanju u OŠ „Bijelo polje“. Radi kao nastavnik muzičkog vaspitanja i sa svojim bjelopoljskim osnovoškolkama zapjeva na obilježavanju Mostara kakvog po ljepoti i dobru pamtimo. Sigurna je Dijana da će ovi djevojački čuperci iz njenog muzičkog i mladalačkog hora nastaviti tamo gdje su osamdesetih i devedesetih, zajedno sa Adnanom Pintulom pjevale i radost donosile one zlatne kapljice Mostarskih kiša. Zajedno su rasplakali Tita na Sutjesci kad su mu otpjevali Adnanovu pobjedničku sa „Malog šlagera“ o Sanji i žvaki. Stalno Dijana ističe najljepši glas s ovih prostora koji je odzvanjao i Sutjeskom i Neretvom – Aidu Kurtović Krehić, pa Žanu Žugor Džubur, Lidiju Lasić Arapović, Slađanu Maksić Zolj, Katarinu Glavina Prce… koje su se rasule po bijelom svijetu i samo ponekad se, tu u Bristolu, pronađu da progovore o onom i ovom životu. Ako ne računamo avgust, nažalost, sad ih je mnogo više u Skandinaviji nego u Mostaru. Mostarske kiše bile su čarolija zvuka, ljepote, simbol jedne generacije.
Moram po nekoliko puta prekidati Dijanu jer priča samo o Mostarskim kišama, a ja bih da i o sebi nešto kaže jer se ova kapljica nije rasula na mostarskom čolopeku i sada je, možda, još aktivnija nego li kad je pjevala u neponovljivom ansamblu.
Dijana Šoše, rođena Maksić, nastavnica Muzičke kulture u osnovnim školama “Bijelo polje i Vrapčići” je Mostarka kojoj je ljubav prema muzici odredila život puno prije nego što je zakoračila u učionicu sa željom da tu ljubav prenese mladima. Kao djevojčica, prije ravno 50 godina postala je alt “Mostarskih kiša” kojima je glasom u horu i kao solista bila vjerna godinama, a srcem ideji koju su “Kiše” njegovale i pronosile svijetom cijeli život. Stotine nastupa i scena, hiljade pređenih kilometara, godine nezaboravnog druženja, upoznavanja ljudi i gradova obogatile su njen život, a kao najdraže iz tog vremena i danas izdvaja devet susreta sa drugom Titom.
Antifašizam, zajedništvo, razumijevanje i tolerancija ono je što je promovisala par godina sa ansamblom “Menuetto” a i danas sa istim zadatkom kao pedagog i kao korepetitor dječijeg ansambla “Bjelopoljske kapljice” s kojim redovno učestvuje na brojnim promocijama, svečanostima i obilježavanjima značajnih historijskih događaja. 14. februarska Plaketa koju je Dijana dobila 2022. godine priznanje je za dugogodišnje njegovanje antifašističkog naslijeđa pjesmom, što je značajno doprinijelo da u vremenu zla veliki dio tog naslijeđa bude sačuvan i prenesen na mlade generacije.
Oni koji je dobro poznaju kažu da je stroga ali pravedna. Zbog toga je, valjda, na mnogim muzičkim takmičenjima bila predsjednica žirija. Bila je i recenzent za udžbenik Muzička kultura za 9. razred osnovne škole.
Nedavno je sa svojim “Bjelopoljskim kapljicama” dosnimila vokale i spot za predivnu pjesmu Miše Marića o našem Mostaru “Košćela pod Kujundžilukom” koju je odsolirao Željko Samardžić.
Tek nekoliko godina pred penziju još nije umorna od rada i druženja s djecom. I dok pjeva s njima nikad ne zaboravlja i ponavlja im ono što je u “Kišnim” godinama slušala od Miše Marića “Ne interesuje me kakvi ćete pjevači biti, samo me interesuje kakvi ćete LJUDI postati”.
Prekide se mostarski san. Više nema ni Mostarskih kiša, ni obećane sportske dvorane utemeljene prije više od četiri decenije, u paučini Dom omladine, umjesto štafete na Partizanskom – macole i polomljene ploče, platani i park u sukobu navijača, Zrinjski pod Bijelim brijegom, Velež u Vrapčićima, Mostarske kiše rasute po čitavom dunjaluku, raspjevali se neki novi horovi, a Lana Pudar čeka temelje za bazen u koji bi uplivala bar neku od svojih dijamantskih medalja. Ko dočeka! Priča o Kišama i Dijani ispovijest je o meni, tebi i generaciji što polako nestaje s ovozemaljskog odavno podivljalog Balkana.
