Foto: Arhiv
Pakao onda bjehu naslutili mudri i proračunati. Ostali nisu znali mnogo o jadu koji im se približava, nisu vjerovali, zbunjeni tek pred siluetom monstruoznog Šumara koji je virio sa Trebevića. Koji je kanio da s visa, u proljeće, umjesto behara, razdraganoj bjelini kotline sarajevske podari podmuklost. S njome su došli suze, rane i smrt.
Putnik se prenuo. Pred njim se našla kosina Šćepan Polja i graničari koji se smiju. Formalnosti na prelazima dvije države između kojih, kažu nam to oni što sudbine ljudske i dalje kontrolišu, nema spornih pitanja. Sva su riješena, na obostranu blagodet svih naroda bratskih Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Zar nije tako?!
Kraj puta koji vodi ka Brodu na Drini (put vijugav i prašan – isti kao i onda kad je posljednji put njime bježao, šljunčani dokaz svim vjerama u napredak, jer je laž politike stalna a istina njena sporadična, čovječe božji!) zaustavio je auto. S lijeve strane, nedaleko pogledu dalo se mjesto gdje se Tara i Piva grle i utapaju u sestrinsku Drinu. Zelene vode između još zelenih šumaraka, prošaranih naslućenim zlatom listopadnog gorobilja u oktobru. I zvuk razuzdane vode koji odozdo stiže do ušiju. Sam na odmorištu, u kratkoj šetnji naprijed-nazad, po travnatom komadu tla kraj ceste, udišući umilnu svježinu pristiglog jutra.
U knjizi „VRIJEME KOJE ODMIČE, savremeno bosanskohercegovačko pripovijedanje” postoji priča Marka Vešovića “Oni će u pakao”. PLIMA je to objavila još 2000 godine. U tom tekstu pokojni Vešović Marko opisuje pokolj muslimanskog življa od strane srpskih oružnika, na samom početku prohujalog rata, upravo na ovom mjestu, ili u neposrednoj blizini visa sa koga putnik smotri u dubinu. Opis je kratak, dramatičan i nadasve upečatljiv. Sad on traži mjesto nedaleko od mosta Šćepan Polja, uz briježje, na kome su se mogli desiti zločini iz Markove priče. Vidi ruševine kuća podalje od mjesta na kome, putnik-spomenik, u stavu mirno stoji. Zidovi bez krova i prozora – tako izgledaju domovi poslije paljevina. Drugih znakova nema. Ni mezarja, ni kog drugog traga zločinu, sem tih sivožućkastih zidova među koje je nekad stanovao mirni živalj. Vraća se do automobila i nastavlja vožnju.
Kraj benzinske pumpe Broda na Drini opet zaustavlja vozilo. Vadi iz gepeka zavežljaj. Ide do sredine mosta; kao i u nedovršenoj priči “Bijeg” nepoznatog pisca, skitnica koja u mrkloj noći, dok prelazi mostom s jedne na drugu stranu Drine, ne znajući kamo ga dalje nosi dobrovoljno izabrano putovanje-bjekstvo, naš Pisac osluškuje kako pod njim neko ili nešto jeca i urliče, mumla i reži, cvili i stenje – to iz nevidljive vode što se otima noćnom miru, poklani i ubijeni nesretnici, u nju bačeni, vapiju da ih se povadi i sahrani na mezarjima okolnih sela i katuna. Sad, kao skitnica iz pomenute priče, i Pisac gleda podase zelene tokove rijeke koja vjekovima nosi ostatke nepogoda.
Ljudski su grijesi nalik krijestama talasića: namah se gube, mijenjaju i iznova nastaju, danima, godinama i vjekovima. Između tih kratkih činova nesavršenosti ljudske vrijeme donosi zaborave. Zlo se vječno umnožava i vraća, gurkajući dobrotu. A čovjek mora da svjedoči jer je dobrota, doista, slabašno treperenje u tokovima života. U jedno je Pisac siguran – Monstrumi sigurno neće skončati u Paklu.
Odmotava papir i vadi buket (još u zoru, prije kretanja na ovo putovanje, sabrao bijaše sa svog imanja maslinove, lovorove i ruzmarinove grančice, povezao ih bijelom trakom), baca ga rijeci. Zelenosrebrni svežanj namah nestaje u dubinu vječno uznemirene rijeke. Vraća se vozilu. Nekoliko ljudi koji sjede za stolovima kafanske terase prate ga mrgodnim pogledom. Pisca put vodi dalje: još sat i po lagane vožnje i biće u Sarajevu.
(iz rukopisa “Jel’ Saraj’vo đe je negdar bilo”)
