Nije li čudno da su ljudi koji se deklariraju kao pobožni katolici vrlo često manje tolerantni od ostalih? O tome svjedoče mnoga istraživanja, ali i svakodnevno iskustvo. Kad je riječ o Hrvatskoj, deficit otvorenosti prema svemu što je drugo i drugačije posljedica je snažne retradicionalizacije društva, slabog obrazovanja u segmentu građanskog odgoja, ali i neskrivene povezanosti crkve i države, pri čemu crkva umjesto Isusovog nauka, nerijetko propagira nacionalnu ostrašćenost te političke interese vladajućih u zamjenu za mnoge privilegije.
Jedno takvo istraživanje, kojim se željelo ispitati kolika je socijalna distanca mladih prema manjinskim skupinama društva poput Roma, imigranata ili homoseksualaca, proveli su 2016. sociolozi zadarskog Sveučilišta, doktori znanosti Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković na reprezentativnom uzorku od 2.650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Stupanj tolerancije mjerio se pitanjima u rasponu od želje za protjerivanjem pripadnika manjinskih skupina iz države kao iskaza najveće netrpeljivosti do njihovog prihvaćanja kao poslovnih suradnika, prijatelja ili supružnika. Rezultat je pokazao da među mladima upravo oni koji se deklariraju kao vjernici pokazuju najmanju toleranciju prema svim manjinskim skupinama, posebno prema Romima.
Ovakvi rezultati prilično su očekivani, a istovremeno i začuđujući. Ukoliko biti vjernik kršćanin znači prihvaćati i slijediti nauk i život Isusa iz Nazareta, koji gotovo o ničem drugom i nije govorio doli o ljubavi prema bratu čovjeku, o potrebi opraštanja te o milosti i pomaganju „najmanjima od braće”, onima koji su od svih napušteni, bolesni, stari, usamljeni i odbačeni, onda je nejasno kako samoprozvani kršćani niti jednu od tih poruka nisu usvojili kao vlastiti moralni svjetonazor. Baš nasuprot, riječ je o mladićima i djevojkama koji većinski drže da bi Rome trebalo protjerati iz Republike Hrvatske.
Katolička crkva, na čelu s papom Franjom I., u nekoliko posljednjih godina napravila je značajan korak u smjeru prihvaćanja i zalaganja za veća prava do tada potpuno obespravljenih i prezrenih homoseksualaca, razvedenih osoba te ateista. No, te dobre vijesti, čini se, još uvijek nisu stigle do Hrvatske biskupske konferencije, a slijedom toga niti do hrvatskih vjernika katolika. Prošlo je deset godina otkako je papa 2013. pitao: „Ako je netko gay, a traži Boga i njegovu dobru volju, tko sam ja da mu sudim?”. Zatim je prije godinu dana, u januaru 2023. uputio javnu kritiku vlastima 67 država koje i dalje zakonima kriminaliziraju homoseksualnost s posebnim naglaskom na njih jedanaest koje za homoseksualne spolne odnose dosuđuju smrtnu kaznu. Takve je zakone proglasio nepravednim zahtijevajući pravnu regulaciju istospolnih zajednica. Pritom je naglasio da homoseksualnost nije zločin te istospolne osobe nazvao „djecom Božjom”. Ova papina kritika primarno je adresirana nekolicini afričkih zemalja, Iranu i više od deset američkih saveznih država koje, suprotno presudi Vrhovnog suda SAD-a iz 2003., i dalje imaju protuustavne zakone protiv „sodomije”. Ovakvim se nastojanjima papa pridružio Ujedinjenim narodima u pokušaju ukidanja zakona koji krše prava na privatnost i diskriminiraju građane. Pozvao je katoličke biskupe cijelog svijeta da s poštovanjem izraze dobrodošlicu vjernicima LGBTIQ+ seksualne orijentacije u crkvu kao zajednicu svih vjernika budući da „smo svi Božja djeca, a Bog nas voli takve kakvi jesmo”. Biskupima koji se ovome protive odgovorio da „moraju proći proces preobraćenja” te da diskriminaciji u crkvi više nema mjesta. Zatim je 18. decembra 2023. Vatikanski doktrinarni ured izdao Deklaraciju u kojoj dopušta svećenicima blagoslivljanje istospolnih parova te dokument kojim se dopušta krštenje transrodnih osoba. Zna li papa što s oltara poručuju hrvatski svećenici?
Pokojni gospićko-senjski biskup Mile Bogović protiveći se uvođenju zdravstvenog odgoja u škole više je puta naglašavao kako se „tom ideologijom stvaraju preduvjeti za ozakonjenje homoseksualnih brakova” smatrajući to „opasnim korakom”. Svoj stav nije krio niti kardinal Josip Bozanić, donedavno prvi među hrvatskim klerom. Njegove riječi, pročitane na misama u svim župama Zagrebačke nadbiskupije, poručuju kako je „brak životna zajednica muškarca i žene” te kako je inzistiranje na takvom stavu, uz domoljublje, najvažnija osobina koja treba krasiti svećenika. Zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić smatra da je „homoseksualna sklonost objektivno neuredna i homoseksualni čini teški grijesi protiv čistoće”. Splitsko-makarski, pak, nadbiskup u miru Marin Barišić proglasio je „legalizacijsku zaokupljenost gay paradama i istospolnim zajednicama” ni manje ni više no „kamenovanjem života”, svećenik Damir Stojić „protuprirodnim grijehom” i „neurednom sklonošću”, a sisački biskup Vlado Košić „dekadencijom civilizacije”.
Kad je riječ o crkvenom učenju kojeg je 2005. potvrdio i papa Ivan Pavao II., a prema kojem katolici koji su razvedeni i ponovno vjenčani bez prethodnog dobivanja poništenja sakramenta ženidbe, ne smiju primiti svetu pričest, Franjo I. je odgovorio kako „ne možemo svesti ljudsku situaciju na propis” te dodao: „Kada ljubav ne uspije, a mnogo puta ne uspije, moramo shvatiti kolika je bol takvog gubitka i neuspjeha te biti potpora braći i sestrama koji kroz nju prolaze”.
Na posljetku, što se tiče ateista, papa Franjo I. je 2019. upozorio vjernike kako je „bolje živjeti kao ateist, nego lažno svjedočiti da si kršćanin”, a u razgovoru s rabinom Abrahamom Akorkom iz Buenos Airesa rekao: „Nikad ne bih rekao (ateistu) da je njegov život osuđen, jer sam uvjeren da nemam pravo suditi poštenju te osobe, još manje ako pokaže da posjeduje ljudske vrline, one koje osobu čine velikom i čine dobro”. 2013. je na misi istaknuo da je Kristovom žrtvom iskupljen svaki čovjek te se obratio ateistima govoreći: „Ako činite dobro, susrest ćemo se u vječnosti”.
Znaju li hrvatski vjernici za ove papine poruke, žive li u skladu s njima? Prenose li im ih biskupi i svećenici? Čini se da to ne čine baš često. Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
„U ono vrijeme Isus reče svojim učenicima: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih djelima prepoznati”. (Mt 7,15-16)
„Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge”. (Iv 13, 34)
