Foto: Denis Kapetanović/Pixsell/Arhiv
Svoju prvu cigaretu zapalio sam 1977. godine u prvom razredu gimnazije. I to u Velikom parku, na mjestu koje smo zvali “spomenik”, gdje smo obično odlazili nakon bježanja s nekog časa. Ne znam ko me je ponudio cigaretom, ali se sjećam da je bila “Cigarilos”. Nekakva cigara domaće proizvodnje, najjeftinija na tržištu, s crnim papirom i vjerovatno ubjedljvo najgora moguća cigareta tih godina.
A onda sam nastavio pušiti i kupovati cigarete. Onaj džeparac koji je trebao biti za užinu ostavljao bih na trafici. U to su se doba cigarete mogle kupiti i na komad. Dugo bih vremena poslije škole kupovao i žvake, jer je naša mama bila urođeni detektor duhana i nakon prve rečenice na vratima našeg doma rekla bi: “Pušio si!!!!!” U tim su me slučajevima spašavale žvakaće gume – da zavaram tragove. Sjećam se da smo tada pušili sarajevsku “Drinu” (koja se posebno reklamirala da ima neki Denifine filter, iako nikad nisam saznao šta je u pitanju), nišku “Drinu”, plavu “Moravu” (ona je bila nekako omiljena rokersko-hašišarska cigareta), a za ostavljanje utiska (kod djevojaka) pušio bi se sarajevski “Marlboro”, “Winston” ili “Astor” jer su bili najskuplji.
Posebno su popularne bile slovenačke cigarete “Filter 57”, u kojima su cigarete bile složene suprotno od uobičajenih cigareta (zapravo, naopako). Kažu da je razlog bio da ne diramo prstima filter. Iznad broja 57 godinama sam mislio da je nacrtana neka žaba, a zapravo je to bio crtež šoljice za kafu, povezane sa slikom Slovenije i cigaretama 57. Doduše, i jeste malo ličilo na žabu, ali eto.
Pa smo sarajevsku i mostarsku “Drinu” razlikovali po slaganju papira na dnu pakovanja cigareta. Navodno je jedna imala ravno pakovanje, a druga trokutasto. Je li to bila istina – zaista ne znam, ali smo svi nekako mislili da je iz nekog razloga ona izvorna, sarajevska, bolja. Moj je tetak pušio neku Hercegovinu, koja je bila bez filtera i bile naslagane cigare u nekoj pljosnatoj kutiji, a ja sam kriomice krao od brata po koju cigaretu iz njegovog “Lorda”, u vezi s kojim je raja govorila da od njega dobija zaušnjake jer je bila veoma blaga cigareta, kao i Milde Sorte, koje su pušile mahom djevojke. Ipak, za nas srednjoškolce cjenovno su bile najprihvatljivije “Opatija”, “Morava” i “Drina”. Pušio se i “Lovćen”, i “Filter 160”, i “Jugoslavija”, i “Drava”, i “Bond”, i “Kent” s bijelim filterom, i “Zeta”, i “Croatia”, i “Ibar”. Cigarete su nazivane i po gradovima, planinama, a kao da je najviše brendova nastalo od imena rijeka.
A mi smo bili presretni kada bi nam neko iz inostranstva donio onu tanku “Saratogu” ili „“More”, cigarete s crnim papirom i zlatnim slovima prije filtera. Neki su moji drugovi umjesto tapeta u svojim sobama imali nalijepljene prazne kutije cigareta iz svih dijelova svijeta. Ipak, najjača koju sam u to vrijeme probao bio je neki “Prince”, mislim iz Danske ako se dobro sjećam, kao i francuski “Gitanes”.
Mislim da sam od prve svoje plate kupio “Marlboro”, koji sam pušio sve do početka rata. Znalo je povremeno biti i nestašica “Marlbora”, i tada bi uskakao “Winston”, za koji smo mislili da mu je nekako najpribližniji. Prije rata, u vrijeme Ante Markovića, otvorili su se i mnogobrojni free shopovi, pa smo uživali u dimu “Dunhilla”, “Pall Malla”, “Rothmansa” i sl., a to vrijeme pamtim i po tome da je masa muške raje mirisala na “Kouros” i “Paco Rabane”, a djevojke i žene na “Rive Gauche” i “Poison”.
Kažu da je u onoj Jugoslaviji bilo čak 15 fabrika (tvornica) duhana, s ko 145 raznih brendova.
A onda se u ratu pušilo sve. I “Lara” iz zaliha starih desetak godina, i “Drina” umotana u listove knjiga i neki praškasti duhan, koji bismo povremeno dobijali u jedinici u nedostatku pravih cigareta.
Siguran sam da je “Drina” zaslužila bolji i veći spomenik od konzerve “Ikara” u Sarajevu.
Kao i Golf dvica.
Ko nije pušač, nikada neće moći razumjeti šta je nama značila ta cigareta u ratu. Pored toga što smo smirivali živce njom, uživali u njenom dimu uz kafu (e sad, ta je kafa mogla biti zaista kafa, a veoma se često nazivalo kafom i “ono” napravljeno od pržene leće, riže ili korijena maslačka) ili negdje u rovu. “Drina” je bila i legalno platežno sredstvo. Njom si mogao kupiti i konzervu i šećer i ulje.
Nakon rata grad su preplavile neke jeftine kopije “Marlbora”, navodno iz Bugarske. Onaj naš sarajevski mekog pakovanja prestao je da se proizvodi, a svi smo pljuvali po onom bugarskom tvrdog pakovanja (sjećam se da je tada kutija bila 1.5 KM). Pojavile su se i novi brendovi kao što su veoma popularna “Aura”, “Royal”, “Code” a poslije rata posebno su popularne bile cigarete “Ronhil” i “York”.
Sada izgleda nezamislivo da se samo prije 30-40 godina pušilo i u avionima i u autobusima jer je svako sjedište imalo na naslonu i jedan mali poklopac ispod kojeg bi se ukazala pepeljara. Često sam poslom išao avionom za Beograd i taman popiješ kafu u avionu, zapališ dvije cigare, uskoro pilot najavljuje slijetanje na Surčin. Pušilo se i u vozu, i na radnom mjestu, šalterima, i po kancelarijama, koncertima, ambulantama, u TV-emisijama i školskim toaletima.
Cigarete su se reklamirale svuda, posebno u luksuznim časopisima, a naročito su bile popularne reklame za “Marlboro” s kaubojem na konju i lasom. Čak i Ferrari iz Formule 1 zbog crvene boje bolida bio je idealna reklama za “Marlboro”. Pa i najveći svih vremena Michal Jordan usred sale zapalio je cigaru nakon čuvene pobjede Chicago Bullsa nad Utah Jazzom.
Iako sada kažu da je to bio slogan za rovinjske cigarete “York”, siguran sam da sam slogan “s cigaretom nisi sam” čuo nekada mnogo ranije.
Kao posljedica dobrobiti i blagostanja koje nam je donijela demokratija, kako vidim, dobar dio ljudi sada puši motane cigarete, jer su one prave postale skupe za naš standard. Usput su vizionari na vlasti prvo uništli Fabriku duhana Sarajevo, zatim je prodali, rasparčali imovinu i navodno se sada “Drina” proizvodi u Poljskoj.
I tako, od 13. 12. 2024 g. (petak 13) u Federaciji BiH uvedena je zabrana pušenja u javnim objektima. Navikao sam se već da kod brata u Italiji, sina u Češkoj ili negdje u Hrvatskoj moram pušiti negdje napolju. Od jučer je to i kod nas.
E sad, hoće li se o odraziti na naše zdravlje ili na promet ugostitelja, zaista ne znam, ali sam siguran da je puno lakše prestati pušiti u nekoj sređenoj Norveškoj, Danskoj ili Finskoj, nego u haotičnoj Bosni i Hercegovini. A opet kontam: kada su uspjeli u Turskoj i pored izreke “Puši k’o Turčin”, možda uspiju i kod nas? Iz nekog, možda petog pokušaja.
Kao što sam siguran da je kod nas više ljudi umrlo zbog cigarete nego zbog nikotina i katrana.
Neko će nekada možda i izračunati da li nas je više nastradalo od genetski modificirane hrane, koja samo imenom podsjeća na povrćem ili mesa bez porijekla, ili raznih vakcina, smoga, roba s isteklim rokom, sumnjivih lijekova i u konačnici kancerogenih političara, nego od cigareta.
P.S. Negdje u sjećanju ostao je i da je i slavni glumac (kojeg sam jako volio) Stiv Mekkvin prije smrti ukazao na problem cigareta, koje su u konačnici i njemu dohakale.
A opet, čini mi se da mi pušači puno manje štetimo i društvu i porodici od alkoholičara ili političara?!
Oni i dalje ostaju legalni. I legitimni.
