Kada prođeš više od pola života sa zebnjom, ustanoviš da si dobru trećinu tog i takvog života proživio u Hrvatskoj i da te za desetak godina čeka zaslužena mirovina u istoj. Školski rečeno, svoj ćeš socijalni identitet i prihode konačno staviti u ruke mile nam i zahvalne domovine koja jedva čeka da te nagradi za cjeloživotni trud i odricanja. Svi smo mi izdanci tog postavljenog narativa i, ako ste unutar tog i takvog poretka, ako ste kao ja bili neizrecivi glupan koji nije na vrijeme zbrisao odavde, vaša buduća egzistencija ovisit će više-manje o milostinji društvene elite (čitaj kvalitetnih psihopata).
Proizvod smo, da budem malo precizniji, društva, a ne obratno. Ukrcani smo na taj brod bez svoje volje i osuđeni na pravila koja su nam uspostavili najgori među nama. Subjektivnost nam je, ako tako postavimo stvari, društveno proizvedena, kao i neminovnost da radimo za kapitaliste dok ne skončamo. Možemo, istina, birati, no izbora su samo dva i oba su podjednako strašna. Možemo do smrti robovati ili stranom psihopati ili ovom našem. Siva zona koja nas čeka kada konačno sustavu ne budemo više potrebni ni produktivni, jeste odlagalište otpada koje se zove mirovina. Mirovanje, tj. svojevrsna inačica Jakuševca na koji će vas odložiti dok ne skončate ili od gladi ili od njihova smrada. Bijedna je to sudbina još bjednijeg života u ovom hororu koji neki drže uređenom državom, i poput zombija svi imamo shizoidnu prazninu u srcu i duši koju krasi još jedino fasada. Mobilna funkcija koja to jeste dok je ne naruši erozija i vrijeme. Plaćeni ćemo biti, dakle, da skončamo što prije, taman toliko da zahvaljujući društvu intenzivne tjeskobe održimo u životu ljušturu našeg prijašnjeg „ja“, koje će vrištati u vama kakav ste neizrecivi glupan i kako ste psihopatama dozvolili da vas tako sjebu.
Kada o psihopatama govorimo, a ja ih drugačije ne mogu nazvati ili ne nalazim kvalitetniji termin za njih, jedan od kvalitetnijih u ovoj usranoj zemlji planira ovih dana milijardu naših krvavo zarađenih eura (koje su druge psihopate koje su režirali ovaj horor u kojem živimo smjestile u mirovinske fondove) namjerava kupiti dionice Fortenove. Plan je, zapravo, suludo jednostavan i on u režiji koga drugog nego HDZ-a namjerava natjerati mirovinske fondove da 5% imovine, koja je planirana za moju i vašu mirovinu, u vidu mirovinske štednje smjesti u alternativni investicijski fond s garancijom države. Znam da vam je sama ova rečenica smiješna jer drugim riječima: ako nemate para, HDZ će vam ih stvoriti uzevši siromašnima da da bogatima, ali ničeg tu smiješnog zapravo i nema. Na psihopate koje vam žele oteti sredstva za mirovine da bi se enormno obogatili bez svojih osobnih sredstava ionako ste navikli, pa vam ovaj najnoviji i nije neko čudo, no trebale su mi ove godine i valjalo mi je ostarjeti da bih zadobio onaj dječiji poriv da vam za desetak godina mogu staviti ovaj tekst pod nos i kazati: „Jesam vam rekao?“
Da skratim priču, jer po najnovijim istraživanjima Hrvati ako je priča duga – odustaju i okreću na lakše teme. Naime, alternativni investicijski fond, koji će biti u vlasništvu Pave Vujnovca, namjerava sredstvima iz postojećeg Mirovinskog fonda, pošto svojih dovoljno nema, kupiti dionice Fortenove i time postati novi Ivica Todorić. Vujnović će, dakako, poput starog Gazde zaposliti tisuće novih robova i vremenom postati „strateški važan“ i „neophodan za funkcioniranje države“, ali to je stara priča i više nikome odviše zanimljiva. Ono zanimljivo u ovoj priči jeste samo naša ontološka glupost s kojom ćemo morati živjeti ovo malo vremena koje nam je ostalo do smrti. Mnogi od nas s pomno odmjerenim sredstvima koje moramo trošiti na režije i namete državi koja nas namjerava financirati, a za život koliko nam ostane – koliko vam Pavo Vujnovac i slične psihopate dopuste, bolje rečeno koliko vam odmjere da trebate imati. Vrlo je zamisliva moja i vaša budućnost u kojoj ćemo se uskoro naći, budućnost zombija, budućnost evolucionističke svrhe bez svijesti, svijesti da si proživio život bez njegove suštine, a ona je prvo kvaliteta, pa rad na sebi i na koncu nasljeđe. Ono što generacijski prenosimo na djecu. Iskreno, pomiren sa sudbinom, sada su mi oni najvažniji. Da u zemlji psihopata ne ponove naše greške. Da ne žive u njihovom svijetu prepariranih i punjenih fazana, već da se hrabro odluče za let. Let što dalje od njihove demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve iza kojih ne stoji ništa doli mržnje, sujete i vlasti. Gledajući iz daljine te konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje.
Umazane ruke brzo se peru.
