Mostar i Hercegovinu su gradile i oblikovale žene, jednako ili više od muškaraca, a od 165 ulica u Mostaru samo su dvije po nazivu žena. Prije nego li sam se odlučio da pišem o deset mostarskih heroina, iz druge polovine prošlog i prvih decenija ovog vijeka, zapitao sam se koliko ljudi danas zna ko je prof. Paulina Lina Loose koja je ispisala jednu od najsvjetlijih stranica Mostara, legendarna mostarska profesorica i dugogodišnja direktorica Muzičke škole i Gradskog orkestra u Mostaru? E baš zato i da se ne zaboravi osmijelio sam se, na kraju ove 2024. godine, zapisati priču o deset heroina koje su, svaka na svoj način, dale poseban pečat i obilježile protekle decenije.
Bile su direktorice, stvarale modele i manekenke, vrhunske sportašice, advokatice, doktorke, humanitarke, profesorice, no o njima se malo zna, ili neće da se zna. Žene su uvijek, u ratu posebno, razumijevale koliko su naše sreće i tuge uvijek drugačije i istovjetne, dame što su po ljudskosti, znanju i dobroti obilježile i sve ove poratne godine. Na kraju 2024. godine pričam o njih deset što ne daju da zaborav nadjača stvarnost, a tu su pored nas.
Vesna Šunjić
Život je mozaik ljudi i događaja, posebno onih koje po dobru, stvaralaštvu i pameću pamtimo. Vesna Šunjić uvijek je pravila nešto novo i bolje, usklađivala život i kreacije, ne sa stvarnošću, već onim što će tek sutra biti. Ispred vremena, prostora i generacija koračala je tamo gdje se drugi nisu ni usudili. Sama je sebi, ali i onima s kojima je radila, postavljala visoke ciljeve do kojih je radom, znanjem, ponekad za to vrijeme, i poslovnom drskošću dolazila. I ljestvicu je, kao najbolja visokomotkašica, redovito podizala. Pokazala je kako se iz krojačke radionice osvoji prvo grad, pa onda Jugoslavija, Evropa i u konačnici svijet. Pokazala je Vesna, u to „muško vrijeme“ da je jedina razlika to što žene ostvaruju ono o čemu muškarci samo sanjaju i pričaju ili čekaju da to neko drugi uradi. Zato je Vesna još 1978. govorila: ”Muškarci su u našem preduzeću na pomoćnim poslovima i bore se za ravnopravnost, ali im to teško uspijeva”. U ratu, Vesna ponovo gura iz početka i pokazuje da su muškarci samo slabija strana – ljepše polovine. Poslije rata, ne obazirući se ni na vrijeme, ni na najružnije mostarske događaje, nastavila je kao u onoj prvoj Zlatkinoj krojačkoj radionici. Ne zaboravi Vesna da na godišnjicu obilježavanja herojskog djela Srđana Aleksića pošalje cvijeće u njegovu ulicu u Podgorici, da mnoge pomogne i ohrabri, da se onim svojim prepoznatljivim osmijehom vrati Bišćevića ćošku, Aleksi i Mostaru.
Selma Jakupović
Kod Selme sve počinje u Petoj osnovnoj. Nastavak slijedi u Gimnaziji, pa Medicinski fakultet u Sarajevu. Po povratku u Mostar radi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijalizira na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu i od 1989. godine sve vrijeme radi u Mostaru na anesteziologiji. A u ratu, jedanaest mjeseci bila jedini anesteziolog i to je vrijeme koje bi najradije zaboravila. Ako je ljubavi prema onome što čovjek radi sve se može stići i uspješno završiti, spasiti čovjekov život najveća je nagrada i božija i ovozemaljska i ljudska i svekolika. Ponosna je na prijatelje, i prijeratne i današnje: Hrvate, Srbe i Bošnjake, a posebno one što ih Dejtonom danas, ružno svrstavaju u ostale. Koliko god poznavali Selmu iz operacionih sala i doktorskog pregalaštva, ništa manje nije poznata kao društveni radnik i aktivista. Od izviđača, preko vijećnice Gradskog vijeća u Mostaru do istaknute parlamentarke, bez dlake na jeziku. Ne priznaje Selma nikakve diobe, pa kaže: ”Ne priznajem nikakve podjele. Danas u Mostaru nemamo ništa sem nojevih glava zabijenih u pijesak. Skoro, pa ništa ne funkcioniše i sve je po dva ili više puta, a u stvari nijednom”. Selma i danas radi kao da je na stažiranju. I pomaže ljudima.
Štefica Galić
Štefici su izdavaštvo i fotografija bili opredjeljenje i zanimanje gotovo tri decenije, a od 2010. godine sve donedavno bila je glavna urednica portala Tačno.net. Iznjedrila je portal prepoznat po demokratskim vrijednostima, promovisala slobodu govora i kritičko mišljenje, ideju pravednosti, slobode i ljudskih prava. U ratu je sa svojim mužem Neđom Galićem pravila falsifikovane pozive za spas svojih sugrađana druge nacionalnosti iz zatočeništva i logora. A onda kad su je žestoko počeli proganjati u rodnom Ljubuškom, morala se staniti u Mostaru. Ali ni u Mostaru je ne ostavljaju na miru, ni lijevo ni desno. A Štefica, bez obzira na sve, kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o odnarođenoj vlasti, o uzavrelom fašizmu. Kada joj je uručena prestižna međunarodna nagrada “Johan Philipp Palm”, za slobodu govora kazala je: ”Borim se protiv sistema kojemu je nacionalizam i klerofašizam mjera stvari, koji slavi ‘svoje zločince’ kao heroje, protiv sistema koji obrazuje buduće vojnike koji će mrziti sve što nije njihovo… Taj sistem, to je moj neprijatelj”, govori partizanka Štefica. I nastavlja kao nekada u Ljubuškom.
Senada Demirović Habibija
Profesorica Senada osmišljava, projektuje, crta, gradi i uređuje, ne samo zgrade i objekte već i život sam. Kad sve to začini mostarskom dušom, umjetničkom i graditeljskom, kad joj kordinate nisu jedina briga već čovjek, dobijete istinski dijalog između arhitekte i društva. Dobijete profesoricu Senadu. Rođena je jednu i nešto deceniju prije rata, odrasla gdje i kad nije bilo razlika u imenu, prezimenu, već jesi li ili nisi dobar čovjek, ili loš učenik i drug… Izbjeglištvo je odvelo daleko u Maroko, pa u povratku i Sarajevu odakle je sa zadnje godine Arhitekture nastavila studiranje u Danskoj. Vratila se Mostaru gdje 2020. godine završava doktorski rad, a uskoro stiče zvanje docenta, gdje i danas predaje arhitektonsku grupu predmeta. Svoje iskustvo i znanje nesebično dijeli s mladima. Ne samo kao profesor, već i kroz različita strukovna udruženja i nevladine organizacije. Senada, onaj djevojčurak krupnih očiju i zaraznog smijeha, kojoj su ratnici oteli djetinjstvo, danas je presretna profesorica koja istinski vjeruje da samo mladi mogu stvoriti neki bolji svijet, samo trebaju poticaj. A od profesorice Senade ga sigurno imaju.
Ena Dizdarević
Rođena na početku rata, Ena, mostarski karate dijamant, počela je sa medaljama od svoje devete godine, pa danas njenu galeriju trofeja krase mnogobrojna odličja: najznačajnija je ona zlatna sa svjetskog prvenstva, pa zlatna sa evropskog prvenstva, državna prvakinja – desetak puta, što u juniorskoj što u seniorskoj konkurenciji i mnogobrojne medalje sa turnira širom svijeta. Ena je pokazala da je Mostar rasadnik vrhunskih sportista, završila mašinski fakultet, sprema magistarski dokazujući da obrazovanje i sport mogu ruku pod ruku. „Onaj ko je rekao da pobjeda ili poraz nisu bitni i da je najvažnije učestvovati, vjerovatno je predodređen za poraz“, razmišlja Ena. Zato rijetko doživljava poraze jer u borbu ulazi da bi pobijedila, a kad pobijedi onda je i njeno učešće značajnije. Mlada i obrazovana djevojka, svjetska prvakinja, sportista koji trenira za samo nekoliko karate minuta na strunjači. Pobjede su joj navika, a poraz opomena, i da se ne ponovi. Ena danas projektuje neke nove mašinske strojeve i trenira buduće šampione. Prava sportska princeza i karate dijamant..
Dijana Šoše
Kad te osvoje osjećaji i žal za prošlošću zaplačeš za vremenom bezobrazno prohujalim. Mostarske kiše su muhur vakta bezbrižnog i ljudskog, jednog vremena kad nam je bilo previše dobro da bi se ponovilo. Dijana, kapljica te modre rijeke, od prvog dana pjevala je u Kišama, spojila ljubav, muziku i poeziju, pa u poratnim godinama, kao nastavnik muzičke kulture, u OŠ „Bijelo polje“ okuplja te zlatne kapljice, pjeva i druge uči pjevanju u horu “Bjelopoljske kapljice”. Tako svoj cijeli život, Dijana glasom i notama pravi neki novi i ljudskiji svijet. Dijana je onih učiteljica života što njegovanjem doprinosi da u vremenu zla pjesmom prenosimo i sačuvamo antifašističko tekovine. Nedavno je sa svojim „Bjelopoljskim kapljicama“ dosnimila vokale i spot za predivnu pjesmu Miše Marića o našem Mostaru „Košćela pod Kujundžilukom“ koju je odsolirao Željko Samardžić. Nije se umorila od rada i druženja s djecom. I dok ih uči pjevanju nikad ne zaboravlja ono što je u onim prijeratnim „Kišama“ naučila: “Ne interesuje me kakvi ćete pjevači biti, samo me interesuje kakvi ćete ljudi postati“. Zato iz njene učionice izlaze dobri pjevači i još bolji ljudi.
Leila Dandić Lečić
Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i sataraš brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude. Leila, magistrica socijalnog rada, je u Mostarskoj ćelovini svojom plemenitom dušom i profesionalnom odanošću, i među zatvorenicima, promovisala dobrotu i ljudskost. I mijenjala, teško, ali bez odustajanja, tiho i nenametljivo, one što su prekoračili iz dobrog na stranu zla. Priča mi Leila, jedan od stotinu slučajeva: ”U zatvoru je služio kaznu za ratni zločin, čovjek koji je mog oca zlostavljao u logoru, za vrijeme rata u BiH. Taj osuđenik nikada nije saznao ili još gore, na mom ponašanju primjetio da znam ko je. Čak šta više, isti i bolji odnos sam imala prema njemu kao i prema svim drugim osuđenicima”. Tu u zatvoru upoznala je i svog muža Gorana, a onda samo nakon dva mjeseca su se vjenčali. Volontirala je u udruženju žena oboljelih od raka, udruženju za prevenciju ovisnosti… A onda je ta dobra Leila, zbog svega što nam se događa, zbog svoje djece, zajedno s mužem, odlučila da je bolje život nastaviti negdje daleko i od ove države, od nacionalističke obojenosti, zatvorene mladosti, segregacije, da im djeca rastu, druže se, vole i ljube kako oni hoće, a ne kako im neko diktira. Bar jednom mjesečno, iz Francuske, čujem se s mojom Leilom i Goranom koji ne prestaju sanjati Mostar kakav je nekad bio.
Amra Lepara
“Vjerujem da će biti bolje, da će doći vrijeme kad će se od svog poštenog rada moći dostojanstveno živjeti. Sve kontam ne može više ovako. A ja radoznala kakva jesam, želim svjedočiti nekim boljim vremenima u svojoj BiH i boriti se za njih. Nisam naučila bježati”, ovako mi je govorila Amra, prije nekih petnaestak godina i održala obećanje. Danas Amra, u Konjicu, živi svoj virtualni svijet prepoznatljivog arhitekte jer stvara koncepcije i strategije prostornog razvoja, dok je u realnosti sretna majka dvije prekrasne djevojčica i supruga. Bila je dugo godina jedna od najvrjednijih predstavnika političkog života, pa i kratak period profesionalno politički dužnosnik u kantonu i Mostaru. E tu nježnu Amru, koju kad prvi put vidite nikad ni pomislili ne bi koliko je kroz život spoznala i surovosti i okrutnosti ljudi. No, ona uvijek ističe da je u životu i okruženju puno više onih dobrih. Dobre ljude treba zaslužiti, u to je Amra duboko uvjerena. Ako iko ovu razbucanu državu, proključalu od bezobrazluka politike i njihovog dodvorničkog okruženja, može popraviti, onda su to mladi i obrazovani ljudi poput bh. arhitektice Amre Lepara. Projektuje i osmišljava Amra svoj Konjic, a već je formirala predivnu porodicu. I ne namjerava preko crte.
Nataša (Stojanović) Popović
Nataša je shvatila od prvog dana da želi raditi s ljudima i za ljude, neposredno na šalteru, profesionalno, ljubazno i staloženo. Natašin dobri duh proviri iza šaltera gradske administracije u Cernici, pa završi papire za ostavinski postupak i katastar, državljanstvo, rodni list, onim iz Mostara, a ljeti onim našim iz cijelog svijeta. Nije od onih “dođi sutra”, i još nas osmijehom počasti. Nataši je najvažnija poruka onog kalifornijskog Mostarca: ”Hvala ti Nato, što si mi završila posao koji ne uspijevam od 1992. i što nas podsjećaš da još ima, bar u našim glavama, Strelčevine, Avenije, one čarobne kafanske ljepotice na Rondou ili defilea mladosti od Revije, pa šetalištem do Velikog parka gdje smo se nekad davno prvi put strasno ljubili”. Žene poput Nataše drže pola neba, većinu svijeta i svaku uspješnu porodicu. I u idućoj 2025. godini kad iz dijaspore trebate rodni list čekaće vas prepoznatljiv osmijeh Nataše Stojanović. Mostarka do balčaka!
Lejla Dizdarević
Nekim ljudima je predodređeno da se kale u najtežim vremenima, a jedna od njih je i mlada medicinska sestra Lejla. Tek što je počela odrađivati pripravnički staž stigla je neman zvana korona i Lejla ide na prvu borbenu liniju. U čovjeku se nešto prelomi pa hrabrost nadvlada strah. Nije ni pomišljala da odustane jer je imala podršku roditelja i medicinskih kolegica. Shvatila je Lejla ovo kao priliku da se očeliči, da nauči, pomogne i ne osramoti one koji su u nju vjerovali. Umjesto uplašena, Lejla je bila sretna da ispod onog teškog zaštitnog odijela i maske što ostavlja modrice, sve ima svoju svrhu, da spašava ljude, da im je bliža od onih najbližih. „I dok ih u zadnjim trenutcima života držimo za ruku, mi i kad nam se plače pred njima glumimo hrabrost. Mi krijemo vlastite suze i crtamo osmijehe na njihovim napaćenim licima, radujemo se kad ozdrave i ispraćamo ih njihovim domovima“. Sve ovo je u dahu izgovorila jedna tada dvadesetogodišnja medicinska sestra Lejla, a ovakvih Lejla pune su naše bolnice. Izgleda da gotovo svi mi trebamo biti ponosni ako bi nas neka Lejla primila da kod nje odradimo pripravnički staž. I obnovimo znanje, ono iz ljudskosti i struke.
Veliki je svijet, a kratak život da bismo vrijeme provodili samo sa ljudima koji su nam fizički blizu. Može se kao prijatelja ili ljubav imati i neko ko je s druge strane okeana, ili, još bolje, tu u našem sokaku. U isčekivanju ponovnog susreta sa Starim, osnovnom u Šantićevoj, Mostarskim kišama, s Perom Zubcem il’ Mišom Marićem spojiće vas naše Štefice ili Nataše, Ene i Leile, a ima ih još, ne deset nego hiljadu i deset. Otud i ove kratke priče, o ženama herojima, o deset predivnih dama, rasutih od Mostara do Ljubljane, od Pariza do Nehaja…
“Ne daj da ti iscuri vrijeme, u narednoj 2025. godini, već prigrli sve one koji te čine sretnim“, poručuju naše heroine.
