foto: analiziraj.ba
Čini se da je ovom izjavom Kordić počinio i nekoliko novih kaznenih djela, od govora mržnje do poticanja na nasilje i mržnju, što bi trebale istražiti nadležne institucije. U svakom slučaju, entuzijazam i uzbuđenje kojima je popratio izgovorene gadosti pokazuju da je riječ o čovjeku koji bi s radošću ponovio najgnusnije zločine te kao takav predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti, a to je više nego dovoljan razlog za preispitivanje odluke o prijevremenom otpustu te njeno mijenjanje u nastavak služenja zatvorske kazne.
Piše: Vesna Rajnović
Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, malo smo razgovarali pa si ti rekao na telefon, kod spomenika kad si bio, pitao me sad ovdje u tišini, ovaj, je li vrijedilo, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata. Ja sam mu rekao: Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!”
Sramotno Kordićevo priznanje nije samo otkrilo razmjere njegove moralne bijede, već je i pred nas stavilo dužnost da na to priznanje adekvatno reagiramo. Savjest nam nalaže da pomognemo onome kome je pomoć potrebna, pa bio to i Dario Kordić. Taj ratni zločinac od Haškog je suda dobio priliku da se dugogodišnjim služenjem zatvorske kazne pokuša rehabilitirati. U tih sedamnaest godina imao je i više nego dovoljno vremena za suočavanje s vlastitim zločinima, pokajanje te trajno odustajanje od ponavljanja. No, čini se da je sedamnaest godina bilo prekratko, nije uspio. Zato ga valja vratiti u zatvor i tako mu u popravnom roku dati još jednu šansu da položi ispit ljudskosti. U preostalih osam godina i četiri mjeseca, do izdržavanja pune kazne, imao bi priliku temeljito razmisliti o svojim postupcima, ali i izjavama.
Koliko god Kordićeve riječi bile monstruozne, one su istovremeno dragocjeno svjedočanstvo priznanja zločina. Izjavom da se ne kaje ni zbog jedne sekunde onoga što je učinio napokon je priznao da je počinio zločine za koje ga se tereti i da sud nije pogriješio kad ga je proglasio krivim. Uslijedilo je to nakon godina negiranja i kukanja o nepravednoj sudbini koja ga je nevinog i časnog nezasluženo strpala u zatvor. Osim toga, govoreći o „integralnoj Hrvatskoj” potvrdio je kako je namjera ratnog pothvata, radi kojeg su se hercegovački zločinci udružili s jednako zločinačkim vrhom hrvatske politike, zaista bila teritorijalno proširenje Republike Hrvatske na prostor druge suverene države. Kako se ta namjera u ratu devedesetih nije uspjela realizirati, ovom je izjavom postalo jasno da se od nje nikad nije odustalo. Potvrdio je, na kraju, i to da su bili u pravu svi oni koji su njegovoj prijateljici Lidiji Bradari, predsjednici Federacije Bosne i Hercegovine, pokušavali objasniti kako ratni zločinac nikad ne može doživjeti potpunu amnestiju, oprost i zaborav. Najmanje nakon što nije odslužio niti cijelu 25-godišnju kaznu, ni priznao zločine, niti se ikada za njih pokajao. Postoje zlodjela koja su toliko strašna da ih niti možemo, niti želimo zaboraviti. Takvi su zločini za koje je Daria Kordića pravomoćno osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju na 25 godina zatvora: etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini uključujući pokolj 116 bošnjačkih civila u Ahmićima (među kojima i jedanaestoro djece) i napad na Busovaču. Njegovo ratno djelovanje sud je 2004. kvalificirao kao zločin protiv čovječnosti te teško kršenje Ženevske konvencije. A onda su ga, 2014. nakon što je odslužio dvije trećine kazne, pustili iz zatvora. Zašto?
Takvo ranije puštanje, koje zapravo ima karakter umanjenja kazne, po svemu sudeći temelji se na brzopletoj i pogrešnoj pretpostavci da su njegovim dotadašnjim služenjem u potpunosti realizirani smisao i svrha kazne te da neće ponoviti kaznena djela. Međutim, Kordić je jasno i posve nedvosmisleno rekao da bi ih ponovio. Obzirom na to priznanje, institucije države BiH trebaju zatražiti da sud, koji ga je oslobodio, ponovno razmotri opravdanost odluke o prijevremenom puštanju iz zatvora. Prijevremeni otpust ne smije ići automatizmom, mora biti utemeljen na konkretnim okolnostima koje su ovdje izostale.
Čini se da je ovom izjavom Kordić počinio i nekoliko novih kaznenih djela, od govora mržnje do poticanja na nasilje i mržnju, što bi trebale istražiti nadležne institucije. U svakom slučaju, entuzijazam i uzbuđenje kojima je popratio izgovorene gadosti pokazuju da je riječ o čovjeku koji bi s radošću ponovio najgnusnije zločine te kao takav predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti, a to je više nego dovoljan razlog za preispitivanje odluke o prijevremenom otpustu te njeno mijenjanje u nastavak služenja zatvorske kazne.
Dario Kordić je u doba rata devedesetih bio predsjednik HDZ-a BiH (1994.-1995.) i potpredsjednik zločinačke tvorevine, samozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne (1992.-1995.), nastale na temelju udruženog zločinačkog pothvata vrha tadašnje hrvatske i hercegovačke politike. O svemu ćemo tome uskoro imati i muzej kojeg će, na tlu koncentracijskog logora Heliodrom u kojem su tijekom rata mučili i ubijali Bošnjake, sami podići u slavu zločina koje su počinili.
„Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila”, manje je od najmanje ljudskosti i monstruoznije od najokrutnije zvijeri. Zanimljivo je da taj i takav zločinac, koji bez imalo kajanja na duši nosi stotine okrutno oduzetih života, sebe ipak voli identificirati kao vjernika kršćanina, katolika. I kao da to već samo po sebi nije i previše za ukus pristojnog čovjeka, drži predavanja o kršćanskoj etici studentima zagrebačkog Sveučilišta. Tako je u aprilu 2019. održao tribinu za studente u organizaciji Studentskog pastorala i Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata na kojoj je ispričao kako je u zatvoru „upoznao Boga” te kako mu je Bog pomogao da na kraju bude i oslobođen. Držeći krunicu u ruci, kazao je kako mu je Bog u njegovom srcu rekao: „Dragi moj sine, prepusti se u moje ruke, tvoju parnicu ću ja voditi”. Zna li za ovo poglavar Rimokatoličke crkve, papa Franjo I. i zašto ne zna?
Kordića već godinama podržava čitav niz hrvatskih svećenika pa i biskupa, poput sisačkog biskupa i predsjednika Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije Vlade Košića. Zna li papa da službenici institucije kojoj je poglavar podržavaju pravomoćno osuđene ratne zločince, da im ljube ruke i huškaju pastvu na mržnju te počinjenje novih zločina i zašto ne zna?
Znaju li, na kraju, građani Republike Hrvatske da upravo oni financiraju izgradnju muzeja ratnim zločinima i zašto ne znaju?
