Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Zašto ne bi moglo biti Republike Hrvatske bez antifašističke borbe naroda Hrvatske?
Piše: Prof. dr. sc. Josip Sruk
Bez antifašističke borbe, naroda Hrvatske, niti u jednoj od mogućih varijanti raspleta političke situacije nakon II. svjetskog rata, Hrvatska kao država ne bi mogla postojati, jer ne bi bilo federativnog uređenja Jugoslavije (ostala bi unitarno-centralistički uređena Kraljevina Jugoslavija s velikosrpskom dominacijom), niti Ustava od 1974. čije su odredbe omogućile legalan međunarodno prihvatljiv raspad SFRJ, niti Badinterove komisije (koja je potvrdila pravo socijalističkih republika na razdruživanje), a ni uspješnog domovinskog rata, pa niti današnje Republike Hrvatske.
Za dokazivanje ove tvrdnje i pobijanja gledišta da bi Hrvatske bilo i bez antifašističke borbe, kao što je to slučaj npr. s Estonijom, i gledišta kako se Tito i partizani nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju, od odlučujuće su važnosti dva ključna načela.
Prema prvom načelu, općeprihvaćenom u međunarodnoj zajednici, sve promjene do kojih bi došlo tokom rata u okupiranoj zemlji smatraju se privremenim faktičnim stanjem sve do potpisivanja mirovnih ugovora predratnih organa vlasti kao legitimnih organa državne vlasti (u našem slučaju to je Vlada Kraljevine Jugoslavije u kojoj participiraju i predstavnici vodstva HSS-a vodeće Hrvatske političke stranke: Krnjević, Šubašić, Grol). Sukladno tome velika trojica savezničkih vođa Roosevelt, Churchulle i Staljin na konferenciji održanoj od 28.11.1943. u Teheranu potvrđuju odluku moskovske konferencije, od listopada 1943. po kojoj će države koje je Treći Reich silom anektirao, raskomadao ili okupirao poslije rata biti ponovo uspostavljene i nikakve po Hitleru prekrojene granice neće biti priznate. I na Krimskoj konferenciji održanoj od 4. do.11 veljače 1945. odlučeno je da se u zemljama oslobođenim od njemačke okupacije vrate predratne vlade.
Drugo općeprihvaćeno načelo u međunarodnoj zajednici je načelo nepriznavanje separatizma (odcjepljenja dijela države od cjeline). Takvo odvajanje priznaje jedino ona država koja ga je vojnom silom provela, često u svrhu pripojenja vlastitoj državi. Da separatizam, bez iznimke, ne može računati s međunarodnim priznanjem postoje brojni primjeri. Jedan je od takvih primjera je poznati slučaj sjevernog Cipra koji je proglasio odcjepljenje od Republike Cipar nakon što je turska vojska izvršila invaziju na tu državu i jedina priznala to odcjepljenje. Na granici između Republike Cipar i međunarodno izoliranog dijela na sjeveru zemlje još uvijek, nakon više desetljeća, takvo zamrznuto stanje, nadziru međunarodne mirovne snage. Dok se Republika Cipar uspješno razvija u okviru Europske unije njen sjeverni dio, pod kontrolom Republike Turske bitno zaostaje. Na sličan način je, nakon raspada SSSR-a, došlo do odvajanja nekih pograničnih područja novonastalih država što je priznala jedino Ruska Federacija. To je slučaj s Abhazijom i Južnom Osetijom, graničnih područja s Gruzijom, kao i enklavom Gugauzija u Moldaviji s većinskom ruskim stanovništvom. U posljednjem desetljeću takvo je odcjepljenje od Ukrajine provedeno na Krimu i pokrajinama Donjeck i Lugansk, gdje je, nažalost, došlo do agresije Rusije na Ukrajinu i teških ratnih razaranja radi prisvajanja tuđeg teritorija. Poseban je i poznat slučaj Baskije pokrajine Španjolske. Radi se o narodu s posebnim jezikom, poviješću i kulturom koji je više desetljeća vodio upornu borbu za osamostaljenje, pretežno terorističkim metodama, pod vodstvom organizacije poznatom po nazivu ETA i s brojnim žrtvama, ali bez uspjeha. Zanimljiv je slučaj Katalonije, najrazvijenije pokrajine Španjolske, s posebnim jezikom i kulturom i snažno izraženim nacionalnim identitetom, s preko osam milijuna žitelja, koja je pokušala na legalan demokratski način ostvariti samostalnost. Najprije je pokrajinski parlament većinom glasova donio odluku o osamostaljenju što je središnja vlast osporila pozivajući se na odredbe Ustava koji zabranjuje takvo osamostaljenje. Nakon toga je pokrajinski parlament proveo referendum na kojemu se je većina birača opredijelila za nezavisnost Katalonije. Na to je središnja vlast žestoko reagirala pohapsivši vodeće političke prvake pokrajine, dok su drugi emigrirali. Iako su mnogi izražavali simpatije prema katalonskom narodu i njihovoj težnji za osamostaljenjem nitko u svijetu nije javno podržao odluku o odcjepljenju. Specifičan slučaj je slučaj Kurda posebnog naroda, s preko 30 milijuna stanovnika, s vrlo izraženom sviješću nacionale posebnosti, koji žive u pokrajini Kurdistan ali u okviru nekoliko država. Najviše u Turskoj, nešto manje u Siriji i Iraku, a najmanje u Iranu. Oni već u dugom vremenskom razdoblju pokušavaju, svim mogućim sredstvima, ostvariti nacionalnu državu ali bez uspjeha. Očigledno je da i u slučajevima kada težnje jednog naroda za samostalnošću djeluju kao opravdane i logične međunarodna zajednica ih u tome sprečava jer zazire od separatizma. Tako pojam Kurdistan ostaje samo zemljopisni pojam bez mogućnosti oživotvorenja vlastite državnosti naroda.
Polazeći od načela neprihvaćanja separatizma i nemogućnosti promjena u okupiranoj zemlji tijekom rata i okupacije u međunarodnoj zajednici, kao nepremostivih prepreka za uspostavljenje Hrvatske države izvan Jugoslavije, postavlja se pitanje kako, na koji način, u koje vrijeme i uz čiju podršku bi uopće bilo moguće stvoriti samostalnu Hrvatsku državu bez antifašističkog pokreta u Jugoslaviji i Hrvatskoj, gdje je Hrvatska, zahvaljujući federativnom uređenju nove Jugoslavije, stekla status ravnopravne federalne jedinice sa ostalih pet federalnih jedinica i uspješno se razvijala sve do raspada SFRJ.
Sva veličina, radikalnih pozitivnih promjena koje je donijelo federativno uređenje države može postati vidljivo tek s usporedbom stanja koje je prethodilo federalizaciji Države. Monarhistička Jugoslavija bila je unitarna, centralistički uređena država s izrazitom velikosrpskom prevlasti i gušenjem nacionalnih težnji ostalih naroda za ravnopravnošću. Makedonija je imala status južne Srbije. Crna Gora i Bosna i Hercegovina tretirane su kao srpska područja. Po Ustavu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca od 1921. govori se o „troimenom narodu“, odnosno o tri plemena jednog naroda“, dok Ustav Kraljevine Jugoslavije od 1931. proklamira integralno jugoslavenstvo.
Da zastupnici gledišta kako se Tito i partizani nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju, primjerice Igor Zidić, nemaju argumente koji bi potkrijepili takvo gledište, govore neprijeporne činjenice koje potvrđuju suprotno. Tito je, unatoč pogrešaka što ih je činio tijekom svoje dugogodišnje vladavine, kakve su činili i drugi veliki državnici i reformatori (Napoleon, Ataturk, Churchulle i drugi)), kao vođa najmasovnijeg i najuspješnijeg antifašističkog pokreta u Europi i priznati državnik u svijetu svojim nespornim autoritetom j ugledom učinio za Hrvatsku, ali i za druge narode Jugoslavije, u danim povijesnim okolnostima maksimalno moguće:
Prvo, Tito je zahvaljujući snazi partizanskog pokreta, najorganiziranijeg i najjačeg u porobljenoj Europi, priznatog člana antifašističke koalicije, i svojem političkom umijeću uspješne suradnje sa saveznicima uspio postići međunarodno priznanje nove Jugoslavije u kontinuitetu države Jugoslavije i spriječiti povratak nenarodnog velikosrpskog režima.
Drugo, isprao je ljagu koju je Pavelićeva NDH svojom zločinačkom rasističkom politikom i podaničkom sluganskom politikom predajom Dalmacije Italiji nanijela Hrvatskom narodu.
Treće, budući da je najmasovniji partizanski pokret u Jugoslaviji, s najbrojnijim borbenim jedinicama, bio baš u Hrvatskoj ona je svrstana u red članica pobjedničke antifašističke koalicije.
Četvrto, na II. zasjedanju AVNOJ-a 23. studenog 1943. u Jajcu potvrđena je odluka ZAVNOH-a o priključenju Hrvatskoj Istre, Rijeke, Zadra i anektiranih dijelova Hrvatske i hrvatskih otoka slobodnoj Hrvatskoj i federativnoj Jugoslaviji, koje je kraljevska jugoslavenska vlada, nakon I. svjetskog rata olako prepustila Italiji.
Peto, za hrvatski nacionalni interes, stvaranje države i njen međunarodni položaj od posebnog i odlučujućeg značenja je to što je Tito, od samog početka vladavine, kontinuirano bio glavni protivnik velikosrpske ideologije, te kreator i nosilac nastanka i izgradnje federativnog uređenja i to u okolnostima kada je, svojim autoritetom, jedino on to i mogao.
Završni čin eliminacije mogućnosti velikosrpske dominacije, kakva tendencija nije nikada nestala, provedena je pod Titovim vodstvom, donošenjem Ustava 1974. kojim je, afirmirajući državnost republika, utvrđeno njihovo pravo na samoopredjeljenje sve do odcjepljenja, na temelju čega je Badinterova komisija, u fazi raspada SFRJ, potvrdila to pravo, a time i otvorila put za međunarodno priznaje republika. Gotovo je nezamislivo da bi neki Srbin, ako bi bio na položaju Tita, podržao donošenje toga Ustava. Ako bi se to ipak dogodilo bio bi odmah smijenjen, ili bi se, kako je to već u Srbiji uobičajeno, završilo ubojstvom kao što je to bilo s kraljem Milanom Obrenovićem, hrvatskim zastupnicima u Skupštini Jugoslavije 1928., Ivanom Stambolićem (Miloševićevim oponentom) i premijerom Zoranom Đinđićem.
Bez toga bi Ustava Hrvatska, u fazi raspada SFRJ, u uvjetima otvorenih pretenzija Miloševićevog režima na naš teritorij, radi tobožnjeg očuvanja Jugoslavije i zaštite Srba, uz postojanje moćnih svjetskih čimbenika koji su odreda zagovarali očuvanje SFRJ, došla u bezizlazan položaj. Zahvaljujući tom Ustavu i ostale su republike, a na kraju i Autonomna Pokrajina Kosovo, ostvarili svoju nezavisnost. Time je potvrđena teza da je Ustav iz 1974. bio u funkciji budućeg raspada Jugoslavije, i legalizacije razdruživanja republika. Tito je očigledno bio svjestan opasnosti od raspada Jugoslavije, nakon njegova odlaska. Budući da je jedino on, svojim autoritetom mogao obuzdati nosioce velikosrpske politike nezadovoljne svojim položajem u državi, dao republikama u ruke instrument za njihovo legalno razdruživanje u slučaju da ne mogu postići suglasnost o nekom drugom rješenju.
Kao rezultat takvog djelovanja Tita u osamdesetim ga godinama politička javnost u Srbiji označava glavnim nositeljem gušenja srpske nacionalne politike, najgorim srbofobom i krivcem za raspad Jugoslavije. To eksplicite čini Srpska akademija nauka i umjetnosti SANU u poznatom memorandumu 1986. na osnovu čega je i pokrenuta i uspostavljena vladavina Slobodana Miloševića, uoči raspada države.
Velikosrpski projekt i njegovi protagonisti, donosioci memoranduma SANU i Slobodan Milošević, nisu, međutim, pali s neba. On ima dužu povijest koja se može promatrati s tri aspekta. Prvi bi bio mitomanski nacionalizam. On govori o povijesnom srpskom narodu sa superiornom kulturom, o predimenzioniranim i izmišljenim pobjedama i junaštvima Srba, počevši od Kosovskog boja kojega proglašavaju pobjedom iako je to očito bio poraz. Tu su junaci: Car Dušan, Kraljević Marko, Stevan Nemanja, pa sve do vojvode Mišića i drugi. Drugi aspekt toga projekta može se okarakterizirati kao imperijalni nacionalizam. On govori o velikim zaslugama Srba, kao pobjednicima u I. svjetskom ratu, za stvaranje Jugoslavije. Proglašavaju se osloboditeljima dijelova zemlje koji su bili u sastavu Austrougarske držeći da im, iz tog osnova, pripadaju privilegije. Treći aspekt je osjećaj gubitnika što proizlazi iz radikalne promjene položaja pojedinih naroda u vrijeme antifašističke borbe, od unitarne države, s velikosrpskom dominacijom, u federativno uređenu državu ravnopravnih naroda, kada težište političke moći prelazi na republike, što u Srbiji nije dobro prihvaćeno. Uvođenjem republikanskog oblika vladavine Srbija gubi još i važan dio svojeg identiteta-monarhiju. Gubi Makedoniju (kao južnu Srbiju) i Crnu Goru (priključenu 1918.), ali i Bosnu i Hercegovinu (koju je smatrala svojim teritorijem). Konstituiranjem autonomnih pokrajina u Srbiji dio se ovlasti prenose na njih čega nema u drugim republikama. Sve su to razlozi latentnog nezadovoljstva Srbije svojim položajem u Federaciji, sve do osjećaja frustracije, zbog nemoći da nešto promijeni dok je Tito bio živ..
Budući da su odredbe Ustava SFRJ od 1974.bile jasno i precizno formulirane, u najkritičnijoj fazi postojanja te države, Badinterova komisija sastavljena od vrhunskih pravnika (njen je predsjednik bio predsjednik Ustavnog suda Francuske) odlučivala je isključivo na osnovi pravnih kriterija. Posve je izvjesno da bi ona bez ustavno utvrđenog prava republika na osamostaljenje donijela suprotan zaključak u korist opstanka SFRJ kao suverene cjeline. Nepotrebno je i spominjati šta bi to značilo za Hrvatsku u okolnostima kada je međunarodna zajednica za očuvanje Jugoslavije sukladno načelu nepodržavanja separatizma. Hrvatska se, u takvoj situaciji, ne bi imala na koga osloniti osim na ustašku emigraciju, što bi za nju bilo kontraproduktivno. To bi bio samo dodatni vjetar u leđa Miloševiću da tzv. JNA (već posrbljenom vojskom), tada trećom vojnom silom u Europi, uz podršku većine srpskog i crnogorskog stanovništva, uz pomoć gebelsovskog propagandnog stroja (preuveličavajući, primjerice, ustaške zločine u Jasenovcu na sedamsto tisuća žrtava i sl.) i odobravanja međunarodne zajednice, skrši otpor slabo naoružanih, i bez saveznika „ustaša“.
Među varijantama, koje se spominju kao mogućnost stvaranja Hrvatske države bez antifašističke borbe, egzistirala je o ona koja bi proizlazila iz kontinuiteta NDH. To se događalo u odmakloj fazi rata kada prevladava svijest o porazu Njemačke, ne samo u redovima HSS-a nego i u redovima vlasti NDH, u traženju mogućnosti da se spasi što se još spasiti može. Nakon što je vodstvo HSS-a odbilo mogućnost da se vlast NDH prenese na tu stranku uslijedio je dogovor Košutića, Mačekovog zamjenika, s istaknutijim ministrima u Pavelićevoj vladi Vokićom i Lorkovićem da se, s osloncem na domobranstvo, stupi u kontakt sa zapadnim saveznicima antifašističke koalicije radi prijelaza na njihovu stranu radi sklapanja separatnog sporazuma, ali nakon što je Gestapo otkrio plan Pavelić je dao uhapsiti svoje ministre (kasnije su pogubljeni), a Košutić je pobjegao na oslobođeni partizanski teritorij. Prema drugoj verziji Pavelić je odustao od plana kada je saznao da se u njemu predviđa da on prestaje biti poglavnik. Očigledno je, međutim, da na valu trijumfa antifašističkog pokreta i saveznika ne bi bilo moguće ostvariti nekakvu nezavisnu državu Hrvatsku izvan Federativne demokratske Jugoslavije i da se radi o iluziji bez ikakvog pokrića i bijegu u neku zamišljenu paralelnu stvarnost.
Jedna od verzija mogućnosti ostvarivanja državnosti Hrvatske bez antifašističke borbe naroda Hrvatske je verzija koju je zastupao prof. Banac, prema kojoj bi to bilo moguće na način kako je to ostvarila Estonija. Da je ova mogućnost nerealna i neodrživa govori činjenica da se radi o dvjema posve različitim i neusporedivim slučajevima. Estonija je stekla neovisnost raspadom SSSR-a kao federativne države sastavljene od 15 formalno ravnopravnih federalnih jedinica-republika, kada su to stekle i sve ostale, uglavnom mirnim putem, jer je urušen čitav sustav. U Hrvatskoj bi izostala takva prilika jer bi bez antifašističkog pokreta ostala u unitarnoj centralistički uređenoj Kraljevini Jugoslaviji.
Na osnovi svih relevantnih i nespornih činjenica posve je jasno da Hrvatska bez antifašističke borbe naroda Hrvatske u poslijeratnom nastavku velikosrpske hegemonističke politike ne bi imala ni najmanje izglede za ostvarivanje državnosti, pa niti na povratak statusa banovine, s obzirom na promijenjen odnos snaga u korist srpskih nacionalista. Velikosrpskim hegemonistima, koji su se energično protivili čak i manjim ustupcima hrvatskom narodu prilikom stvaranja Banovine Hrvatske 1939. (uspostavljene dogovorom Kneza Pavla i Vlatka Mačeka mimo volje skupštine koju je Knez, svjestan da ona na to ne bi dala pristanak, raspustio i do početka rata nije obnovljena) sigurno bi bitno ojačao položaj nakon svih zločina koji su u vrijeme NDH izvršeni nad srpski stanovništvom, a čije je žrtve srpska propaganda još i znatno preuveličavala, proglašavajući hrvatski narod genocidnim. Stoga je jedino moguć zaključak da bi oni, s obzirom na osnaženu svoju moć, učinili sve moguće na štetu hrvatskih interesa.
Povratkom jugoslavenske vlade i Kralja u zemlju, nakon rata, s Dražom Mihailovićem kao ministrom vojske i načelnikom vrhovne komande i zakletim neprijateljem svega hrvatskog, željnog revanšizma i osvete, dodatno bi ojačale ekstremne nacionalističke srpske snage. Tu svoju poziciju izvodili bi, između ostalog, iz svoje tobožnje pobjedničke uloge u borbi protiv okupatora i njihovih pomagača ustaša (iako se četnici nisu bori protiv Nijemaca nego zajedno s njima i ustašama protiv partizana i za povratak starog režima). Uslijedile bi masovne izvansudske ali i presuđivane likvidacija ustaša, ali i drugih Srbima nepoćudnih i progoni nacionalno osviještenih Hrvata.
Dodatna nepovoljna okolnost koja bi pogoršala položaj Hrvatske bez antifašizma proizlazila bi iz poslijeratne podjele Europe na interesne sfere utjecaja u kojoj podjeli Jugoslavija ulazi u istočni blok pod dominacijom SSSR-a. U Jugoslaviji bi kao i u Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj bila ukinuta monarhija. Ono malo prijeratne demokracije i višestranačja bi nestalo. Na vlast bi, kao i u ostalim istočnoeuropskim zemljama, dovedena najrigidnija poslušna politička garnitura srpskih političara posve podčinjena volji Staljina. Pri tome bi Hrvatska prošla gore od ostalih dijelova Jugoslavije s obzirom na ulogu NDH u prethodnom ratu u kojem je Hrvatska ratovala protiv SSSR-a slanjem vojnih postrojbi na istočno bojište. Pored ostalog, poznat je slučaj stradanja tih postrojbi kod Staljingrada. Nije teško zaključiti da bi zbog te činjenice SSSR podržao sve vrste odmazdi velikosrpske politike nad Hrvatima kao što je to učinio s kvislinzima u svojoj zemlji gdje su čitavi narodi prisilno raseljavani zbog suradnje s okupatorom. Tako je raseljeno, prognano iz svoje postojbine, oko pet milijuna tatarskog stanovništva s Krima.
Na osnovu svih poznatih relevantnih i nespornih činjenica očigledno se nameće zaključak da bi, na krilima „pobjedničkog“ trijumfa temeljenog na tobožnjoj pripadnosti antifašističkoj koaliciji, velikosrpski hegemonisti još više centralizirali Jugoslaviju. Granice teritorija s pretežno hrvatskim življem pripajale bi se, kao u predratnim banovinama, teritorijima s dominacijom srpskog stanovništva. Preuzimanje ključnih položaja u administraciji na prostorima Hrvatske pripalo bi srpskom življu. Teror nad Hrvatima doveo bi do egzodusa velikog proja hrvatskog stanovništva. U uvjetima maksimalno suženih mogućnosti zaštite interesa hrvatskog naroda mnogi bi, koji se ne odluče na iseljenje, što iz pragmatičnosti što iz oportunizma, što iz nužde pukog preživljavanja, priklonili staroj ideji jugoslavenstva. Velikosrpska politika bi poticala i zdušno podržavala političke organizacije i udruge Hrvata formirane na tim osnovama, kao što je prije rata bila poznata „Orjuna“ najviše u Dalmaciji.
Još nepovoljnija za Hrvate, manje vjerojatna, ali moguća varijanta, bila bi realizacija stare ideje o velikoj Srbiji s granicom Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag. U tom bi slučaju ostatak ostataka Hrvatske došao u krajnje ponižavajući položaj. Istra, Zadar, Rijeka i jadranski otoci ostali bi pod Italijom koja se nakon kapitulacije priključila antifašističkoj koaliciji. Sve opasnosti od takvih ishoda otklonjene su zahvaljujući časnoj pripadnosti antifašističkoj pobjedničkoj koaliciji naroda Hrvatske.
Paradoksalno je, žalosno i na sramotu Hrvatske što je u vrijeme domovinskog rata, zbog nepoznavanja elementarnih činjenica ili zbog zaslijepljenog ekstremnog nacionalizma, nekažnjeno i anticivilizacijski došlo do devastacije i uništavanja (miniranja) mnogobrojnih spomenika antifašističkih boraca, čijom su borbom i žrtvom udareni temelji današnje Hrvatske i bez čega ne bi bio moguć uspješan domovinski rat za stvaranje Republike Hrvatske. Umjesto uvažavanja povijesne istine dogodio se vandalizam i uništavanje čak i onih spomenika koji imaju trajnu povijesnu i umjetničku vrijednost. Njihovo obnavljanje i restauracija neće ići na trošak mrziteljskih rušitelja nego na trošak čitavog društva.
