Foto: Arhiv
Kako sam imao sreću da sam rođen u Jugoslaviji, a ne u Hrvatskoj, tako sam naučio i tako su me učili tko su i što su domaći izdajnici.
Ništa gore u percepciji nas Titovih pionira nije bilo doli onih koji su izdali svoj narod i krenuli u koaliciju s fašistima. Tih formativnih godina dumao sam gledajući partizanske filmove kakvi su to bili ljudi koji su izdali svoj narod, izdali svoju braću i sestre, prodali zemlju mrskim fašistima. Ustaše i četnici u nama, malim glupsonima, postavljali su brojna pitanja, a ja na mnoga nisam, moram priznati, imao odgovor. Izdati možeš svašta. Možeš izdati svoje ideale, uvjerenja, ali svoju zemlju nikada. Okupiranu, otetu, pod čizmom mrskih neprijatelja. Okupatora. Kakav to čovjek moraš biti?
Mnogi u mojoj generaciji odrastali su na sličan način razmišljajući o tim ljudima koji su kao sluge fašizma, dakle osvajača, postajali izrodi. Nismo mogli vjerovati da takvi ljudi mogu postojati. Kolaboracionisti, sluganske izdajice. Puni pravednog bijesa, plakali smo u kinu kada su ubili Boška Buhu, radovali se Meštru u Velom mistu kada im je kao brijač puštao krv, divili smo se hrabrosti Papundeka i igrali partizana iza svake Sutjeske i Neretve u kinu.
Nikada mi nije padalo na pamet da sumnjam u povijest koju sam učio. Da je ideološka i da je generira politika. Znao sam još kao dijete da je Hitler bio manijak i da su svi oni koji su išli sa njim bili ili poltroni ili njemu sasvim slični. Učili smo o zvjerstvima koja su znala zgroziti i SS oficire i bilo nas je sve sram. Ne zbog toga što smo Hrvati, već zbog toga što je iz našeg naroda izašla takva bagra. Od strica iz Njemačke saznao sam i za Bleiburg i bilo mi je savršeno svejedno. Oni koji su ubijali i klali, palili sela i ljude u njima, što su bolje i zaslužili?
Povijest je učiteljica života i povijest se ponavlja. U 30 godina kako živimo alternativnu povijest, učilo nas se svašta. Najveći sin postao je krvolok, vampir i satrap, a partizani i pokret NOB-a, kojem se divio čitav svijet, sotonizirani su u toj mjeri da je ta povijest, dakle kriva i lažna, postala činjenica.
S mučninom sam pratio što rade domaći izdajnici koji svoje crne uniforme nisu više skrivali, s gnušanjem sam pratio kako relativiziraju zločine i siju mržnju protiv manjina, migranata i prava žena. Držao sam da smo ipak toliko svjesno i odgovorno društvo da ćemo te i takve ostaviti na margini da svoje zlo siju na jednoj opskurnoj televiziji i u svojim uskim krugovima.
I prevario sam se, naravno, kao i uvijek u ovoj nesretnoj zemlji u kojoj je more bistrije od naroda.
Domovinski pokret kao skupina ljudi koji nikada nisu skrivali tko su i što su, postao je ključ bilo kakve vlade koja će nas voditi u budućnosti. Da stvar bude gora, Hrvatska je na ovim izborima izgubila ljevicu. Pravu ljevicu koja im je oduvijek bila jedina brana. Ako ste mislili ili glasali za te ljude da će biti dosljedni, časni ili odgovorni da predizborna obećanja ispune, tada niste kao ja učili pravu povijest, već onu alternativnu. Tim ljudima Hrvatska nikada nije bila niti će biti šarena, otvorena za sve i demokratska. Tim ljudima Hrvatska mora biti homofobna, isključiva i puna mržnje. Puna mržnje prema manjinama sa kojima nikada neće osim ako se ne mora. Puna mržnje prema drugima i drugačijima. Puna mržnje prema feminizmu. Ne vjerujete mi? Nisam vjerovao ni sam dok se godinu dana nisam prisiljavao gledati taj polusvijet na njihovoj opskurnoj televiziji u još luđoj emisiji. Taj polusvijet vladat će Hrvatskom iduće četiri godine. Ljudi potpuno zarobljeni u povijesti.
Točnije 1941.
U pravoj povijesti, ako ste je učili, domaći izdajnici nikada nisu imali problem da se prodaju. Nikada nisu imali problem da svojataju domoljublje, svoju mržnju utkaju u zakone i svoj patriotizam usmjere na slabije. Domaći izdajnici, što je najgore, nikada nisu imali problem da idu u koalicije s ljudima koji ih preziru. Sam ih se Hitler gnušao i čuli ste u snimljenom razgovoru Andreja Plenkovića što misli o njima.
Domaćim izdajnicima to nikada nije bio problem, jer su to takvi ljudi. Oduvijek bili i vazda će biti. Žalosna će izgledati ova zemlja u spoju dvije stranke domaćih izdajnika, no srećom nije puno ostalo za izdati. Prodali su sve što smo stoljećima gradili, potjerali svu mladost koja ne misli kao i oni, opljačkali sve da se više i nema bog zna što opljačkati. Hrvatska će konačno pravno i službeno biti ono što su zacrtali. Mala homofobna mahala na rubu civilizacije, zatvorena i sjebana. Zemlja koja više nikada neće dalje od 1941, zemlja u kojoj će se bjesomučno i manijakalno živjeti u Domovinskom ratu, zemlja u kojoj će domaći izdajnici konačno doći na svoje. Zato ministarstvo kulture, zato MUP. Ključni resori u kojima se trebaju provoditi ključne promjene. Kada se uskoro probudite u takvoj zemlji, zemlji alternativne povijesti, sjetite se da je to bila želja vaših susjeda, prijatelja, sugrađana i ako se osjećate kao manjina, tada morate toga biti svjesni.
Kao manjina s vama domaći izdajnici nikada neće. Ako baš ne moraju, naravno. Na vama je da budete sasvim precizni prema tom pitanju. Da nikada i ni u kakvom slučaju niste oni. To je na koncu i pitanje povijesti, ali i pitanje osobne higijene. Sretna nam bila, dakle, 1941. godina, kako je rekao veliki Goldstein, koja se, nažalost, nama neprestano ponavlja.
