Bosansko-hercegovački nacionalizmi nisu uporedivi s nacionalizmima u drugim društvima, čak ni u evropskim, jer je bh. društvo nastajalo kroz stoljeća različitih utjecaja, kako zapadnih, tako i istočno-orijentalnih. Naše je društvo jedinstvena civilizacijska tvorevina koja nije rezultat asimilacija ni segregacija drugih, različitih. Naprotiv, u identitetima društvenih entiteta sadržan je identitet drugih i različitih, bez protivurječja i isključivosti. Takvi su primjeri rijetki u svijetu. Zbog toga su naši nacionalizmi najopasniji za vlastito društvo, oni razaraju njegovo tkivo s tragičnim posljedicama.
Stoga pojava nacionalizma kod bh. naroda ne može se analizirati po analogijama spram nacionalizama u drugim društvima, posebno u onima koja su nastajala u kolonijalnim državama ili državama pod stranim okupacijama i borbama za nezavisnost. Mi smo imali jedinstveno društvo s razlikama koje su činile teksturu društva, a ne suprotnosti. Naravno, evropski procesi nastajanja nacija kao svijesti o jedinstvu naroda nisu bili bez utjecaja na BiH. Bez obzira na okolnosti, formiranje srpske, hrvatske i bošnjačke nacije u našem su društvu neprelazne povijesne činjenice. Povijesne činjenice ne mogu se poništavati niti zanemarivati bez tragedija; to je također dio povijenog iskustva. Nacionalna svijest nije nužno i nacionalistička.
Bosansko-hercegovački nacionalizmi imaju svoju povijest, kako pojedinačnu, tako i zajedničku, u međusobnom uvjetovanju i preplitanju. Međutim, svaki se od njih može promatrati na dvije razine: na doktrinarnoj i populističkoj. Doktrinarna je utemeljujuća, populistička je pojavna, pragmatička i demagoška. Njihovo preplitanje i međusobno uvjetovanje na našim prostorima imalo je tragične posljedice, kako u nekadašnjoj kraljevini koja je trebala biti forma pomirenja, tako i u Drugom svjetskom ratu, u formi nacističkih i fašističkih politika. Umjesto harmoniziranja međunacionalnih odnosa razlike su dovedene do neprijateljstva i teških posljedica. U analizama društvenih odnosa toga vremena važno je voditi računa o uzrocima i posljedicama. Pošto se ne radi o prirodnim procesima nego o političkim, veoma je teško zadržati tu razliku jer se svaki nacionalizam nastoji prikazati kao posljedica, ne želi snositi povijesnu odgovornost kao uzrok.
Rasprava o bošnjačkom nacionalizmu trebala bi se držati principa razlikovanja uzroka i posljedice, ne samo u međusobnim odnosima nacionalizama nego unutar svakoga od njih treba imati u vidu kauzalnu vezu doktrinarnog i populističkog.
Srpski i hrvatski nacionalizmi prvo su razvili svoj doktrinarni dio. Te doktrine imaju svoju stoljetnu povijest i u različitim povijesnim okolnostima poprimale su različite forme. Druga razina tih nacionalizama, ona populistička, za javnu upotrebu korištena je kao legitimiranje doktrine. Ovaj odnos zadržan je do danas, a posebno je došao do izražaja u proteklom ratu. Zapravo, rat je bio također populističko sredstvo doktrinarnog nacionalizma, čije utemeljenje, ciljeve i sredstva određuju “znanstvene” nacionalne institucije ili politički kabineti. Sve nacionalističke doktrine dobivaju svoj smisao u populističkim političkim projektima.
Ako promatramo današnji bošnjački nacionalizam, uočljivo je da je odnos doktrine i populizma obrnut. Bošnjački nacionalizam u ratnim povijesnim okolnostima, koje su uzrokovane srpskim i hrvatskim nacionalizmom, javlja se kao populistička posljedica. Ne smije se izgubiti iz vida da je rat projektirana srpsko-hrvatska nacionalistička doktrina za BiH, koja je trebala dovesti do nestanka države i uništenja bošnjačkog naroda. Alternativa je bila da se Muslimani (Bošnjaci) opredijele kao Srbi ili Hrvati; za neopredijeljene je projektirano uništenje. U tim okolnostima i s dobivanjem međunarodnog priznanja države javlja se bošnjački nacionalizam muslimana kao populistički pokret bez jasne autentične nacionalne doktrine. Nacionalna svijest naroda vezuje se s jedne strane za islam, s druge za državu jer je njen opstanak garancija opstanka naroda. Doktrina kojom se legitimira tadašnje nacionalno jedinstvo naroda ustvari je doktrina na kojoj je država BiH opstajala stoljećima i desetljećima – jedinstvo svih naroda u jednoj državi u kojoj neće biti bilo čije dominacije. To je pregnantno iskazano u Deklaraciji Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, a razrađeno u ostalim zasjedanjima tog državotvornog tijela.
U teškim uvjetima agresije na državu, za koju se jedino mogla vezati nacionalna svijest Muslimana (Bošnjaka), javlja se potreba za temeljitijim legitimiranjem te svijesti. Ona više ne može biti vezana za narodno jedinstvo s drugima. Drugi su sami napravili distancu, doktrinarnu i populističku, u kojoj muslimani nisu imali mjesto ukoliko se ne bi odrekli svoje nacionalne svijesti; kao muslimani – vjernici mogli su opstati ili kao Srbi ili kao Hrvati. U tim apokaliptičkim situacijama oni mijenjaju svoje nacionalno ime, preimenuju se u Bošnjake s muslimanskom vjerom i tako, barem formalno, izjednačuju sa Srbima i Hrvatima. Kao što su nekada pravoslavlje i katolištvo postali političko srpstvo i hrvatstvo, tako muslimanstvo postaje bošnjaštvo. Preostalo je samo da se ovom samoosvještenju doda doktrinarni dio koji je nedostajao. Radi toga se poseže u povijest, traga se za identitetom, autentičnim utemeljenjem naroda. Pri tome se oslanja na bosansku povijest, na sve činjenice koje se mogu pretvoriti u ove poželjne političke ciljeve, makar to bili i mitovi.
U takvoj situaciji bošnjački nacionalisti, kao i srpski i hrvatski, kao nacionalni ideal postavljaju svoju državu. Pošto mijenjaju matricu koju je za opstanak i razvoj BiH države postavio ZAVNOBIH (ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska), oslanjaju se na najsnažniji element svoje nacionalne svijesti, a to je vjera. Njihova je “krijeposna država” muslimanska država izgrađena na “postulatima” islama. Populistički bošnjački nacionalizam tako prerasta u doktrinu vjerske države. “Postulati” te države objavljeni su u časopisu “Zmaj od Bosne”, 27. septembra 1993. godine, u broju 57, na dan kada zasjeda Bošnjački sabor, koji je trebao biti prijelomni događaj ne samo u politici naroda nego i u nacionalnoj doktrini. Saboru su ponuđeni “Postulati” na usvajanja u situaciji kada su dovršavani pregovori u Ženevi s ciljem podjele BiH i formiranja tri “republike”. Dvije su već bile formirane kao srpska i hrvatska, trećoj je Sabor trebao dati muslimanski identitet. Uz žestoko protivljenje uglednih bošnjačkih intelektualaca, prijedlog je odbijen. Usvojeno je jedino preimenovanje Muslimana u Bošnjake, odnosno izvršen je odmak nacionalne svijesti od vjerske pripadnosti. Tako su u ovom presudnom trenutku bošnjački intelektualci pokušali nacionalnu svijest svoga naroda distancirati i od vjere i od nacionalizma, koji je faktički bio kleronacionalizam.
Međutim, kada se nacionalizam jednom etablira u društvu, teško se prevladava. Tako je i bošnjački nacionalizam nastavio svoj život pod okriljem rata i pod žestokim nacionalizmom “bratskih naroda”. Ponovno će se ta nacionalistička ideja o muslimanskoj državi javiti početkom 1994. godine, precizno na zasjedanju Skupštine Republike BiH, 7. februara. Njen adresar ovoga će puta biti SDA, dakle ne više neki pojedinac ili neformalna skupina. Njihov prijedlog, koji je Skupština usvojila na zahtjev Alije Izetbegovića, bio je da se “ženevski paket” podjele države na “Uniju tri republike” dopuni “muslimanskom državom”, koja bi bila nacionalna država Bošnjaka.
Od tada do danas bošnjački nacionalizam poprimao je različite pojavne populističke forme. U posljednje vrijeme on se ispoljavao kao antievropski i antiamerčki, što je razumljivo jer se u euroatlanske integracije ne može uključiti s vjerskom državom. Zapadna kultura u cjelini prikazuje se narodu kao opasnost za opstanak nacionalnih vrijednosti. Bez obzira na to što bošnjački nacionalisti svoj nacionalizam prikazuju kao patriotski, jasno je da on svoj interes postavlja iznad države.
U međuvremenu je doktrina bošnjačkog nacionalizma ojačana novim tumačenjima bosanske povijesti. Pošto bošnjaštvo, po njihovom shvaćanju, nema povijesno utemeljenu legitimirajuću moć, stavlja se u zagradu i pretpostavlja mu se ideja jedinstvenog bosanskog naroda, koji je postojao u vrijeme srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Ta utopijska ideja može se razumjeti u sklopu postojećih dezintegrirajućih politika kao slamka spasa jedinstva države i kao još jedan pokušaj odmaka nacionalne pripadnosti od vjerske. Po logici “jedan narod, jedna nacija, jedna država”, autori ove doktrine ne uviđaju da samo dodaju argumente bošnjačkim nacionalistima za legitimiranje njihove ideje o BiH kao bošnjačkoj državi. Novo nacionalno ime za “bosanski narod” faktički bi bilo samo još jedno preimenovanje Bošnjaka kod kojih se ništa bitno ne bi promijenilo; oni bi zadržali svoj već izgrađeni identitet. Bošnjački nacionalisti odmah su prigrabili tu ideju jer ona pretpostavlja gubitak nacionalnog identiteta Srba i Hvata. To je već iskazano u populističkoj formi ovoga nacionalizma, koji javno propagira svođenje ova dva naroda na etničke skupine i nacionalne manjine. U javnim istupima odavno se prešlo na prebrojavanje, traži se uvođenje kvantitativnog principa pri formiranju vlasti, društveni brutoproizvod nacionalno se strukturira, insistira se na brisanju ustavne odredbe o konstitutivnosti naroda, iako je to jedini institucionalni mehanizam ravnopravnosti naroda, i sl. Dakle, ova doktrina samo je osnova za bošnjački unitarizam kao najviši oblik nacionalizma.
Za ovu doktrinu ostaje nezaobilazan kamen spoticanja ZAVNOBIH i njegove deklaracije. Radi toga se aktualizira, i doktrinarno i populistički, antizavnobihovska bosanska matrica. S jedne strane, antifašističko rješenje bosanskog čvora proglašava se “svetim trojstvom” komunizma, tako da bi se lakše prevladalo s ovom ideologemom. (Za takvo nešto mogla bi se dobiti podrška i zapadnog svijeta, koji je antikomunizam ugradio u svoju političku kulturu.) S druge strane, uz ovaj doktrinarni pokušaj javlja se i onaj populistički, koji degradira ZAVNOBIH kao zastarjelu formu bosanskog društva i države. ZAVNOBIH se ruši tzv. građanskom idejom, sve pod plaštom modernizacije društva i prevladavanja etničkih i nacionalnih podjela. To se već otvoreno zagovara na tribinama i javnim istupima (preslušati samo govor člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, na tribini Fakulteta političkih nauka u povodu Dana nezavisnosti, Prvog marta). Ispostavlja se lažna moneta građanstva, koje nije ništa drugo nego prikriveni nacionalizam i unitarizam jednog naroda i jedne nacije koja treba imati svoju državu. Takvo građanstvo briše temeljnu slobodu ljudima da budu ono što jesu u svojoj naciji, vjeri, kulturi, kolektivnoj svijesti i političkom opredjeljenju. Ideolozi ovakvog građanstva ne shvaćaju da se nacionalizmi ne mogu prevladati pražnjenjem nacionalne svijesti naroda ili ukidanjem postojećih nacija.
Ako se za bošnjački nacionalizam može naći razumijevanje u agresivnom prošlom ratu, čak i opravdanje, postavlja se pitanje kome je on danas potreban kada se otvaraju pregovori s EU o priključenju. On ne može zaustaviti ni srpski ni hrvatski nacionalizam, može samo dodatno blokirati put ka euroatlanskim integracijama. Upravo taj put jeste put topljenja i nestanka svih naših nacionalizama jer se s njima ne može ući ni u EU ni u NATO.
