Jest koncidencija, ali koincidencija sa značenjem: baš kada Aleksandar Vučić sramoti i svoju vladu i svoju državu nedostojnim i teatralnim buntom protiv UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici nastavljajući poricati vjerodostojnu pravnu kvalifikaciju tog zločina, postaje jasno da ni u Hrvatskoj nije suštinski drugačije: vlada Andreja Plenkovića, naime, odbija priznati da je genocid počinjen nad – Srbima u Jasenovcu! Ta šokantna i neočekivana spoznaja, potvrđena ostavkom ravnatelja Spomen područja Jasenovac Ive Pejakovića, Hrvatsku izbacuje iz orbite europskih demokracija koje prihvaćaju teret prošlosti i vraća je u tmurno klupko bešćutnog prezira prema istrebljivanju naroda, u kojemu pristojne ljude spopada mučnina, i u kojemu se svako negiranje zločina opravdava poricanjem što ga čini prvi komšija.
U utorak, 21. svibnja, zagrebački tjednik Novosti objavio je da je ravnatelj Spomen područja Jasenovac Ivo Pejaković, ugledni i iskusni kustos koji je jasenovački memorijal vodio stručno i odgovorno, podnio neopozivu ostavku. Kao neposredni povod Pejaković je naveo članak Vladimira Geigera s Hrvatskog instituta za povijest koji je prenio i utjecajni hrvatski dnevnik Večernji list, u kojemu Geiger tvrdi kako arhivska građa i historiografski radovi opovrgavaju tvrdnje s internetske stranice Spomen područja Jasenovac o sastanku u njemačkom poslanstvu 4. lipnja 1941. na kojem je – prema navodima s internetske stranice Jasenovca – zaključeno da se “srpsko pitanje” u NDH riješi “masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore”. “Neke tvrdnje su nespretno formulirane i odlučio sam podnijeti ostavku”, izjavio je Pejaković novinaru Novosti.
No taj podatak – manje važan, uostalom, jer ne mijenja ništa od povijesne istine genocida nad Srbima, Židovima i Romima u Jasenovcu – tek je neposredni povod ostavci; uzroci su dublji, i važniji. “Potrebno je zauzeti stav i odrediti koje pravne termine koristiti. Treba definirati terminima što se dogodilo u NDH”, kazao je Pejaković. “U javnosti, što uključuje i vlast”, piše dalje novinar Novosti Tihomir Ponoš, “nisu sporni Holokaust nad Židovima i genocid nad Romima počinjeni u Jasenovcu i NDH uopće, ali je sporno pitanje ‘genocida nad Srbima’, naveo je Pejaković. Za njega osobno ta tvrdnja nije sporna, on je i u ime ustanove kojoj je bio ravnatelj o ustaškim zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu govorio kao o genocidu. Međutim, za hrvatsku vladajuću politiku odgovor na pitanje: ‘Što se dogodilo Srbima u NDH?’ je drugačiji.”
U tome je, dakle, problem: Ivo Pejaković, povjesničar umjetnosti s višegodišnjim stažem u Spomen području Jasenovac i sedmogodišnjim mandatom ravnatelja institucije, ne dvoji kako je u ustaškim logorima smrti nad Srbima počinjen genocid, ali za vlast to je “sporno pitanje”, za razliku od Holokausta nad Židovima i genocida nad Romima. To je, uostalom, izrijekom potvrdio i Pejaković u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu koji je, lukavom igrom slučaja, objavljen baš 23. svibnja, istog dana kada je Opća skupština UN-a u New Yorku usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Potvrđujući da su “glavni povod za ostavku” “neke tvrdnje, neprecizno i netočno sročene” s mrežnih stranica Spomen područja Jasenovac, Pejaković je nastavio ovako: “Ali isto tako, već neko vrijeme osjećam da postoje razlike u određenim tumačenjima povijesnih događaja koje se odnose na ustaški logor Jasenovac i razdoblje NDH, posebno što se tiče masovnih zločina počinjenih nad Srbima, odnosno korištenja pravnog pojma genocid u tom kontekstu.” Pejaković je još kazao i kako “generalno postoji pitanje kakav je odnos RH prema Drugom svjetskom ratu u 2024. godini, i što to razdoblje danas znači za Hrvatsku, posebno u kontekstu kada je fokus javnosti prvenstveno usmjeren na razdoblje Domovinskog rata.”
Te izjave, na koje je posebnim priopćenjem upozorio i zagrebački Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, jasne su same po sebi, ali ako se iščitaju u kontekstu zbivanja oko Spomen područja Jasenovac posljednjih mjeseci, zajedno s činjenicom da je vladu u Hrvatskoj upravo formirala koalicija HDZ-a i radikalno desnog Domovinskog pokreta – čiji je član Predsjedništva 2017. suorganizirao postavljanje spomen ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu – nema nikakve dvojbe: vlada Andreja Plenkovića i prije izbora odbijala je priznati da je u ustaškom logoru smrti Jasenovac počinjen genocid nad Srbima, a sada bi to nepriznavanje, pod pritiskom negacionizma iz Domovinskog pokreta, moglo prerasti u otvoreno negiranje – što se već, na mračnim desnim marginama, počinje i događati: opskurni portal kamenjar.com, na primjer, 22. svibnja objavio je članak splitskog liječnika Matka Marušića koji tvrdi da je popis s imenima 83.145 jasenovačkih žrtava u Spomen području Jasenovac “krivotvoren”, te da se “neopisive i nevjerojatne laži o tom logoru rabe za optuživanje Hrvata i Hrvatske”, a “sve u funkciji stvaranja Velike Srbije”.
Manji su problem, međutim, takvi manje-više usamljeni negacionisti-diletanti, a mnogo veći država i njezina ministarstva. Zagrebački tjednik Nacional, na primjer, u prosincu prošle godine otkrio je da su vlada Andreja Plenkovića i njezino Ministarstvo kulture pred javnošću prikrili preporuke međunarodnog tima za unapređenje djelovanja i muzejskog postava Spomen područja Jasenovac, koje je Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust (IHRA) još u lipnju 2023. podnio Plenkovićevoj vladi. Naročita bizarnost u tom prikrivanju bilo je to što je je Hrvatska prošle godine predsjedala IHRA-om, i da su preporuke vladi dostavljene baš u sklopu hrvatskog predsjedanja. No otkriće Nacionala prometnulo se u još veći skandal nakon što je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) – stranke čije je izbacivanje iz vlasti Domovinski pokret postavio kao ultimativni uvjet formiranju vladajuće koalicije s HDZ-om – prosvjedovao zbog znakovite formulacije iz stava koji je Ministarstvo kulture iznijelo u Nacionalovu tekstu. Ta formulacija glasi ovako: “Sukladno preporukama novousvojene Povelje IHRA-e o očuvanju mjesta stradanja, mjesta Holokausta nad Židovima, genocida nad Romima i masovnih zločina trajna su svjedočanstva zločina iz prošlosti i trajna uspomena na njihove žrtve.” Pupovac je tu rečenicu komentirao ocjenom da je “veoma grub revizionistički čin zato što se u njoj prešućuje zločin genocida počinjen nad Srbima za vrijeme ustaške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske.” “Taj zločin genocida”, nastavio je Pupovac, “bio je originaran zločin NDH i ostvarivao se svim sredstvima: eksterminacijom, prisilnom ekspatrijacijom i prisilnom asimilacijom. Šokirani smo mogućnošću da se ovakva izjava uputi javnosti u bilo koje vrijeme a naročito u vrijeme predsjedanja IHRA-om i u raspravi o preporukama njezinog ekspertnog tima. Uzdamo se u to da je riječ o grešci pojedinaca a ne institucije i da će institucija tu grešku ispraviti i ovdje i na drugim mjestima koja ovdje nećemo spominjati”, dodao je Pupovac u izjavi koju je objavio portal www.nacional.hr. No, sudeći prema nastavku, nije bila riječ o “grešci”, jer, kako je dva tjedna kasnije objavio Nacional, Ministarstvo kulture nikada nije odgovorilo na dodatna pitanja tog tjednika, od kojih je jedno glasilo ovako: misle li ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i njezino ministarstvo da nad Srbima u Jasenovcu nije počinjen genocid?
Sve se to događalo u prosincu prošle godine, kada je u Hrvatskoj parlamentarnu većinu još tvorio, među ostalima, isti taj Milorad Pupovac i SDSS. A ako je tako bilo tada, što se tek može očekivati danas, kada je stranka koja politički predstavlja hrvatske Srbe brutalno izbačena iz parlamentarne većine, i to jedina od svih predstavnika manjina, i očito samo na osnovu otvorenoga protusrpskog resantimana, koji Domovinski pokret ni ne pokušava prikriti? Osim svih ostalih štetnih posljedica što bi ih ova atmosfera tek mogla iznjedriti – ostavka Ive Pejakovića mogla bi se pokazati tek početkom institucionaliziranog negacionizma i mržnje – naročiti je paradoks u tome što revizionizam Plenkovićeve vlade oko Jasenovca najviše ide na ruku – negatorima genocida u Srebrenici, Aleksandru Vučiću i njegovim satelitima u BiH i Crnoj Gori, Miloradu Dodiku, Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Jer, koliko god Vučićeve i Kneževićeve invektive o nekakvim novim rezolucijama o Jasenovcu bile cinične, šićardžijske, etnički motivirane, nedostojne i pune prezira prema žrtvama – baš kao što je, uostalom, i njihovo negiranje genocida u Srebrenici – uz ovakav, tiši ali sličan stav hrvatske vlade, čak će se i one, avaj, moći pozivati na argument uskogrudnog antisrpskog revizionizma vlade Andreja Plenkovića. Pa, Plenkoviću, zar si uistinu na to spao?
