Esad Bajtal: Slavo, vraćaš se među zvijezde. Tamo Ti je i mjesto. Mjesto nezaborava

Posljednji pozdrav akademika Esada Bajtala akademiku Slavi Kukiću.

Dragi Slavo,
Ovo bi trebao biti posljednji pozdrav.
I oproštaj s tobom.
Ali, nije, neće i ne može to biti.
Ni jedno ni drugo.

Opraštamo se samo od onih koji odlaze zauvijek.
A ti ne odlaziš.
Ti se samo se vraćaš u Nigdinu iz koje smo svi došli.
I kojoj ćemo se, kad-tad i sami vratiti.
I tamo češ čekati i dočekati sve nas.

I zato, ovo nije oproštaj nego jedno veliko doviđenja.

Sjeti se samo onih Makovih stihova kojih smo se prisjećali na našim dugim putovanjima. Prizivali ih, i izgovarali na neki naš poseban način.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda  do zvijezda
.

Vraćaš se upravo među te zvijezde.
Tamo Ti je i mjesto. Mjesto nezaborava.
A zaslužio si ga. Višestruko i neupitno.

I zato Ti nisi ni umro ni otišao.
Umro je samo onaj koga se više niko ne sjeća.
Onaj koga umjesto zemlje prekrije veo zaborava.

A evo, mi smo tu, sa živim sjećanjem na tvoj ljudski, porodično, intelektualno posvećen i akademski plodan život.
Život Čovjeka
I za Čovjeka.
Iskustveno, i nakon decenija našeg druženja, brojnih putovanja i zajedničkih nastupa mogu reći samo jedno: držao si se prešutnog, nikad izgovorenog, u ranoj mladosti naučenog principa: „Biti čovjek da bi drugi bili ljudi“.
I bio si istrajan upravo u tome.
Pomagao si, kako i koliko si, znao, mogao i umio.
Svima onima kojima je to i kad je to – bilo najpotrebnije.
A nije ih malo.

I činio si to neovisno o bilo čemu.
O imenu ili prezimenu.
O klero-, etno- ili nekoj drugoj pripadnosti.

Pomagao si ljudski.
Kao čovjek čovjeku.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I tako čitav život.
Ljudski i bez interesa.
Ponekad sam i sâm tome direktno svjedočio.

Vjerujem da je poneko od tih brojnih, danas ovdje.
S nama.

I zato ovo nije nikakav oproštaj.
Ovo je samo još jedan susret.
Susret posebne vrste.
I sa posebnim osjećanjem poštovanja koje zaslužuješ.

Ne samo poštovanja prisutnih prijatelja, nego i onih brojnih koji su tamo negdje, daleko. Ali u srcu i mislima s Tobom.
Na porodičnim druženjima, ovdje u Tvom Posušju, ili tamo u mojoj Brezi, u našim provincijama, kako smo im od milja tepali, ne jednom, znao si reći:
Mi smo kao familija“.

Svu težinu te konstatacije vidim tek ovih dana.
I shvatam da je to bilo i više, mnogo više nego – „kao“.
I da je ta familijarnost bila vidljiva i okolini.

Naime, svih ovih dana dobijam brojne pozive, e-mailove i poruke prijatelja, pa i nepoznatih ljudi, sa izrazima iskrenog žaljenja i empatije.
Čak i saučešća.

I to je onaj nevidljivi i neupitni dio poštovanja i slave našeg Slave.
Čovjeka mira i dobre volje. Onoga koji je čitav svoj život podredio uzvišenim principima humanizma i civilizacijskih vrijednosti.

I zato, ovo nije, ni smrt ni odlazak.
Nego puki povratak samome sebi.
I zasluženom miru i smiraju.

Takav je zemni, fizički, i metafizički – put čovjeka.
Svakog od nas.
Bez izuzetka.

Došli smo iz Nigdine i tmine kosmičkog beskraja.
Iz Nigdine jesmo i Nigdini se vraćamo.

Tamo ćeš čekati i dočekati.
Nas, koji, evo, strpljivo stojimo u redu povratka.

Slava ti Prijatelju.
I vidimo se negdje u Nigdini.

Doviđenja, druže.

 

Posušje, 11.09.2024

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Esad Bajtal

Esad Bajtal

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Sve je, dakle, bilo lažno. Sve osim akademski (SANU) programiranog velikodržavnog ludila. Sve! Sve osim zločina i straha. Sve osim gladi i žrtava poput Male...
Ukratko, sevdalinka i svijet se uzajamno prožimaju i obogaćuju na obostrano zadovoljstvo i na mnoštvo načina, o kojima ponekad i ne sanjamo, jer nam je,...
Sevdalinka je danas zvanično upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva čime je prepoznata kao globalni simbol kulturnog naslijeđa. Ovime je ostvarena prekretnica...
Autorica je tragajući i čitajući, na kraju rekla svoje, a vođena najboljom namjerom i vjerom u Dobro i Ljepotu i, čovjekovu urođenu potrebu da za...