Godine 2011. radio sam predstavu Patriotic Hypermarket o životu Srba i Albanaca na Kosovu prema tekstu Milene Bogavac iz Beograda i Jetona Neziraja iz Prištine. Premijerno smo je izveli u Bitef teatru. Komad je bio dokumentarnog karaktera, na srpskom i albanskom jeziku, zasnovan na ličnim, životnim pričama Srba i Albanaca s Kosova, a predstavljao je nastavak projekta “Pogledi: Susret ličnih istorija Srba i Albanaca sa Kosova”, koji se realizirao kroz saradnju Qendre i Kulturanove, dvije nevladine organizacije iz Prištine i Novog Sada.
U predstavi smo koristili intervjue srpskog i albanskog stanovništva s Kosova, istražujući njihove uspomene, poglede na svijet i razmišljanja o budućnosti. Dan pred premijeru dobili smo informaciju da će predstavu prekinuti navijačke horde i radikalne desničarske grupe te onemogućiti njeno igranje. Premijera se održala s velikim mjerama osiguranja, čak je bilo nekoliko “policijskih prstenova” oko Bitef teatra i najavljeni se izgrednici nisu pojavili. Sjećam se koliko je bilo mučno svjedočiti da jedan teatarski dijalog može biti povod nasilju. Silina tih intenzivnih osjećaja tjeskobe i nemoći potpuno mi se vratilo kada sam vidio snimke i fotografije demonstranata ispred pozorišta u Sofiji uoči premijere predstave “Oružje i čovjek” u režiji Johna Malkovicha.
Premijera drame iz 19. vijeka izvedena je u gotovo praznom Narodnom pozorištu u Sofiji nakon što su demonstranti, uvrijeđeni načinom na koji su Bugari prikazani, spriječili publiku da uđe u zgradu. Sat prije otvorenja komedije “Oružje i čovjek” Georgea Bernarda Shawa demonstranti su se počeli okupljati ispred pozorišta. Držali su veliki transparent s natpisom: “Bez antibugarskih predstava u Narodnom pozorištu”. Demonstranti su bacali vreće za smeće, pljuvali i fizički napali jednog od najboljih bugarskih glumaca Vladu Peneva dok je pokušavao da uđe u pozorište na službeni ulaz. Huligani su mu skinuli dioptrijske naočale i odgurivali od službenog ulaza.
Ovaj prizor iživljavanja razularene mase nad glumcem u poznim godinama dok pruža ruke za pomoć kako bi ostao na nogama ostaće mi trajno u sjećanju kako se može po potrebi odrubiti i glava ako treba svim onima koji ne slijede masu. Neki su demonstranti pokušali nasilu ući u zgradu, ali ih je osiguranje odbacilo. Među demonstrantima bili su i predstavnici najmanje dvije političke stranke, konzervativnog Bugarskog nacionalnog pokreta (VMRO) i ultranacionalističkog preporoda Vazrazhdane. Predstava je na kraju izvedena pred novinarima, ali bez publike.
Sličan je prizor već viđen i u našim krajevima kao što su Split, Rijeka ili Sarajevo kada su nasilnici protestovali protiv predstava Olivera Frljića. U Sarajevu su građani i publika MESS-a skandirali “Hoćemo predstavu”, i tada bili jedini zaslužni što su spasili obraz Festivala MESS da se odigra pred publikom predstava “Naše nasilje i vaše nasilje”. Spontano okupljena pozorišna publika u ne tako velikom broju odbranila je slobodu misli i izražavanja od izrečenih prijetnji i najavljenih tužbi vjerskih institucija i neformalnih vjerskih grupa, kako tada tako i sada vrlo bliskim političarima na poziciji moći.
Jučer Sarajevo, danas Sofija, sutra će to biti neka druga predstava, performans, izložba ili koncert. Jer je masa uvijek manipulirana i nju uvijek neko potiče i neko iza nje stoji. Sofijski antipozorišni izljev bijesa pokazuje da iza rulje po pravilu stoje razne desničarske partije i svakojake domoljubne udruge. Rulja se nikad ne može usmjeriti u nekom dobrom smislu niti u pozitivnom smjeru jer je u biti rušilačka. Ovo što smo vidjeli u Bugarskoj i toliko puta kod nas u različitim kontekstima jeste apsolutna slika koju bi i Canetti definirao kao masu, gomilu. Oni ne vide dalje od zatiljka onoga ispred sebe, kako je precizno rekao Walter Benjamin. Našminkan demokratijom, nacionalizam kao pesnica cenzure, ali i umjetničke autocenzure, nikada nije napustio naše živote. Perspektiva drugog ne želi se čuti niti vidjeti, svi slave pobjede i poraze i to traje 30 godina.
Kada su neki odvažni pozorišni autori poput spomenutog Frljića ili niza kolega: Urbana, Šeparovića, Pakovića, Mladenovića, Pašovića, Horvata ili Selme Spahić otvarali drugačiju vizuru, uvijek su bili napadani i osporavani. Umjetnost se služi jezikom emocija, razvija empatiju i saosjećanje, zato je neprijateljski dočekana od onih koji su rafalske pucnjeve zamijenili bljuvanjem nacoških gadorija po Facebook-tastaturama. Oni glasniji vole se okupiti ispred pozorišta, pokriveni kapuljačama s maskom na licu, opremljeni palicama, željni naručene marisane jer nemaju nikakvo oružje protiv umjetnosti osim da budu krvoločni nasilnici. Sjetimo se takvih izgreda u Rijeci za vrijeme intendanture Olivera Frljića, kada su javne tribine i kritičke predstave bile predmet huliganskog divljanja članova pojedinih veteranskih udruženja koja su sipala govor mržnje i isticala ustaško, zakonom kažnjivo znakovlje. Eho uzvika iz 1990. godine Borke Pavicević (1947–2019), dramaturškinje, spisateljice i borkinje za zdravo društvo, tokom prekida predstave “Sveti Sava” (NP Zenica, tekst Siniša Kovačević) u beogradskom JDP-u anticipirao je i najavio dešavanja ratova na Balkanu. U trenutku kada su Šešeljevi fanatici i pristalice prekinuli izvođenje predstave, ustala je i rekla: “Bićete odgovorni za konclogore u ovoj zemlji.”
U briljantnom eseju i istoimenoj knjizi “Cvjetanje mase” Mirko Kovač referirao se na knjigu “Pobuna mase” španjolskog filozofa Josea Ortega y Gasseta, objavljene davne 1930. godine, u kojoj barata terminima “čovjek-masa”, primitivna rulja kao “divlja životinja”, masa kao “bezbrojna serija nula”, “vođa kao tupoglavac”, kao homo vulgaris itd. S razlogom je Kovač osjetio strah i režanje mase u praskozorje 90-ih, kada će “cijeli narodi postati gomila”, kako tvrdi Le Bon. Mitinzi koji su prohujali s historijom 90-ih uvjerili su nas kako gomila može da uguši svako kritičko mišljenje i kliče mržnji kada se vide političke poruke, koje govore o intelektualnom, moralnom, političkom i svakom drugom zaostajanju. Naša sredina u pravilu odbacuje ljude koji se na bilo koji način ističu, a posebno one koji su spremni obračunati se sa svim vrstama dogmi i kritički progovoriti o “svojim”.
U pozorištu još uvijek, na sreću svih nas, ima onih koji se suprotstavljaju većini tako što kroz svoja djela kritički preispituju zaslijepljenost mase. I sam poput Jaspersa gajim prezir u duši za sve one koji svoje krvave agende ubijanja slobode misli i izražavanja kriju preko rulje pretvorene u “glas naroda”.
